Intervju

Ovi izbori će predstavljati prekretnicu

Dr. sc. Vujo Ilić je politolog s istraživačkim interesom u području političkih sukoba i nasilja, metodama i dizajnu istraživanja, radnim iskustvom u području demokratskih institucija, izbora i partijske politike i regionalnim fokusom na Srbiju i Balkan. Doktorirao je usporednu politiku i metodologiju društvenih istraživanja na Centralnoeuropskom univerzitetu u Budimpešti i radi kao istraživač na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu. S dr. sc. Ilićem smo razgovarali o predstojećim izborima i uvjetima u kojima se oni odvijaju. Kaže kako je informiranost građana o izbornom procesu u Srbiji, na žalost, na zabrinjavajuće niskom nivou, da se izmjene izbornih pravila nisu dotakle suštinskih problema koje ugrožavaju integritet izbora ali očekuje i da će se nakon ovih izbora »politička borba vratiti u institucije« i vjeruje »da bi to moglo demokraciji pružiti novu šansu«.

Kakvim ocjenjujete izborne uvjete na osnovu protekle kampanje? Jesu li bolji u odnosu na prethodne izbore? Je li, po Vašem mišljenju, bilo efekta od razgovora i dogovora vlasti i oporbe o poboljšanju izbornih uvjeta?

Mnogo se toga promijenilo u okviru u kom se održavaju izbori samo u protekle dvije godine. Izborni zakoni nisu se dugo mijenjali, da bi se od 2020. do 2022. nakupilo toliko izmjena da su, poslije više od dva desetljeća, usvojeni potpuno novi izborni zakoni. Međutim, ma koliko to paradoksalno zvučalo, nekada se stvari mijenjaju upravo kako bi mogle ostati iste. Na osnovu svega što smo do sada vidjeli, ove izmjene izbornih pravila nisu se dotakle suštinskih problema koji ugrožavaju integritet izbora u Srbiji, a na koje domaće i strane organizacije, od CRTE do OSCE/ODIHR-a ukazuju više godina, a to su neravnomjerna medijska zastupljenost, neravnopravnost sudionika u kampanji, pritisci i uvjetovanje birača.

Je li se stanje u medijima popravilo?

Pred svake izbore medijska zastupljenost postane nešto ravnomjernija, prije svega zbog obaveznih izbornih blokova na televizijama. Početkom ožujka zastupljenost predstavnika vlasti u proširenom prime-timeu televizija s nacionalnom frekvencijom smanjila se s 85 na 72 posto, a predstavnika oporbe porasla s 15 na 28 posto. Međutim, to se događa zbog većeg predstavljanja oporbenih kandidata u izbornim blokovima, dok se u redovitim informativno-političkim sadržajima zadržava izražena neravnomjernost. Drugi problem je medijska polarizacija. Dok mediji s nacionalnom frekvencijom imaju jasnu provladinu uređivačku politiku, kablovski kanali koji su kritički usmjereni, dopiru do manjeg broja gledatelja i, po nalazima OSCE/ODIHR-a, zbog manje pokrivenosti ne predstavljaju efikasnu protutežu provladinim medijima. Birači u takvom medijskom okruženju ne mogu formirati uravnoteženu, kompletnu sliku o izbornoj ponudi.

Kod nas se kampanja od vrata do vrata smatra najčešće pritiskom na građane, premda je takav oblik kampanje prisutan i drugdje u svijetu. Kada ovakvu kampanju smatramo pritiskom, a kada je dozvoljena i prihvatljiva?

Često možemo čuti ovakva objašnjenja – kako su neke prakse ustaljene negdje u svijetu, i stoga nisu problematične u Srbiji. Međutim, veoma je važno izborne prakse promatrati u njihovom širem političkom okruženju. Kampanja od vrata do vrata po sebi ne bi trebala biti problematična i predstavlja ustaljenu praksu u razvijenim demokracijama, ali u tim demokracijama birači ne očekuju od stranačkih aktivista izborne pritiske i uvjetovanja, zlouporabu podataka o ličnosti ili pokušaje podmićivanja. Dakle, radi se o pratećim pojavama kampanje na terenu zbog koje su birači skeptični prema interakciji sa stranačkim aktivistima, radi se o subjektivnom doživljaju te interakcije – netko tu praksu osjeća kao pritisak i to moramo razumjeti i prihvatiti. Da je zaštita izbornih prava na višem nivou i da postoji veće povjerenje u institucije, ne bismo imali takvu negativnu percepciju terenske kampanje stranačkih aktivista.

Koja vrsta pritisaka je i dalje prisutna prema relevantnim podacima?

Najveći dio zabilježenih aktivnosti stranaka na terenu može se svrstati u klasičnu političku promociju, to su prije svega štandovi i ulične akcije, javni događaji, bilbordi itd. Međutim, oko 10% svih zabilježenih aktivnosti tijekom izborne kampanje ima oblik kupovine glasova i s jedne strane je pogrešan, a s druge dodatno doprinosi neravnopravnosti između izbornih sudionika. Među tih deset posto aktivnosti izdvajaju se i zabilježeni su slučajevi pritisaka na birače, gdje se njihove životne okolnosti – zaposlenje ili socijalna davanja na koja imaju pravo, koriste kako bi se oni uvjetovali i natjerali da iziđu na izbore i glasaju. Među biračima koji trpe ovakve pritiske, a do kojih je moguće doći, i s kojima je moguće razgovarati, izdvajaju se birači iz romskih zajednica, koji su zbog nepovoljnog socio-ekonomskog položaja najizloženiji ovakvim pritiscima.

U CRTI ste savjetnik za javne politike i istraživanja. Postoje li javne politike za nacionalne manjine i kakvim ih ocjenjujete?

Iako se ne bavim konkretno javnim politikama vezanim za nacionalne manjine, moj dojam je da je pravni okvir zaštite i unaprjeđenja manjinskih prava u Srbiji uglavnom u skladu s međunarodnim normama i omogućuje ostvarivanje garantiranih manjinskih prava. Međutim, svjesni smo da u znatnoj mjeri, mogućnosti i njihovo ostvarivanje nisu uvijek u skladu i da različite nacionalne manjine imaju konkretne probleme koji bi mogli biti adresirani ukoliko bi se ovaj pravni okvir ispunio političkom voljom. Zato je predstavljenost nacionalnih manjina, ne samo u nacionalnim vijećima, već i u Narodnoj skupštini, važna, jer ona omogućuje adekvatno zastupanje interesa nacionalnih manjina.

Kakvim ocjenjujete izborne uvjete za nacionalne manjine? Zašto u Srbiji nema mehanizama da i manje brojne nacionalne manjine mogu ući u parlament i sudjelovati u odlučivanju na različitim nivoima vlasti?

Izborni uvjeti za nacionalne manjine se sporo, ali postupno unaprjeđuju. Od izbora 2007. liste nacionalnih manjina sudjelovale su u raspodjeli mandata i ukoliko nisu prelazile izborni prag od 5%, a od 2020. sudjeluju u raspodjeli mandata s manje od 3% glasova, pri čemu im se količnik uvećava za 35%. Posljednjim izmjenama zakona smanjen je broj izjava birača neophodan za kandidiranje izborne liste nacionalnih manjina na 5.000. Pisci zakona su dodatno pokušali dati Republičkoj izbornoj komisiji ovlaštenja za sprječavanje zloupotrebe ovih posebnih uvjeta koje imaju manjinske liste, međutim, kao što smo već vidjeli, status se ponovo zloupotrebljava, i tek nam slijedi ozbiljan posao oko uređenja izbornog i partijskog sustava koji bi priznavao status manjinskih listi na osnovu faktičkog zastupanja interesa nacionalnih manjina. Mislim da je ovim posljednjim izmjenama dodatno omogućeno predstavljanje nacionalnih manjina – stranke ili koalicije nacionalnih manjina sada mogu na lakši način doći do mandata nego prije dvije godine i nadam se da će se glasovi birača iz manjinskih zajednica moći prevesti u zastupanje njihovih interesa u Narodnoj skupštini.

Proveli ste istraživanje stavova građana i građanki Srbije u svezi predstojećih parlamentarnih, predsjedničkih i lokalnih izbora. Koji rezultati su najvažniji, koji iznenađujući, a koji, da tako kažemo, uobičajeni?

CRTA je krajem veljače provela istraživanje na reprezentativnom uzorku, čiji se glavni nalazi mogu naći na sajtu CRTE, o tome što ispitanici očekuju od ovih izbora. Možda najvažniji nalazi tiču se očekivanja da će izbori biti slobodni i pošteni, koje ima 57%, dok ostali ne misle tako ili ne znaju, a 47% misli da neće biti pritisaka i zastrašivanja birača, dok ostali misle da će biti ili ne znaju. To su postotci koji zabrinjavaju, prevelik udio stanovnika Srbije ima negativne stavove o integritetu izbornog procesa, a ono što posebno zabrinjava je da su ovi stavovi u veoma snažnoj vezi s time jesu li ispitanicima bliže partije u vlasti ili u oporbi i informiraju li se preko provladinih ili kritičkih medija. U Srbiji se stvaraju dvije paralelne realnosti i društvo se podvaja, a to nije dobro po legitimitet izbora i izabranih predstavnika. Jedan od rezultata koji me je iznenadio, pozitivno, je da preko dvije trećine ispitanika očekuje da će biti moguća dobra kontrola regularnosti izbornog dana i to što nema tako izraženog podvajanja kao kod drugih pitanja – ispitanici s obje strane političkih podjela vjeruju kako je moguće imati izborni dan u skladu s pravilima, to je razlog za optimizam.

U posljednje vrijeme se mnogo govori o utjecaju istraživanja javnog mnijenja na stavove građana i odlučivanje kako će glasati. Imaju li i kakvog utjecaja po Vašem mišljenju?

Ankete mogu utjecati na izbornu volju birača na nekoliko načina. S jedne strane, mogu utjecati na neke birače da promijene mišljenje. Ukoliko na primjer birači vide da ankete listi koju najviše podržavaju ne daju izglede da prijeđe izborni prag, mogu strateški odabrati da glasaju za drugu listu koja ima bolje izglede. Na neke birače ankete imaju efekt »hvatanja u kolo« – glasanja za one koji po anketama imaju najveću šansu pobijediti. Na neke imaju i efekt pasivizacije – ako birač na osnovu anketa zaključi da neki kandidat ili lista uvjerljivo vode, može pomisliti da njegov ili njen glas nisu važni i da na dan glasanja ostane kod kuće ili uživa u prirodi. Ovo su sve uobičajeni načini na koji ankete mogu utjecati na birače. Poseban utjecaj ankete mogu imati kada im cilj nije istražiti stavove ispitanika već kroz ispitivanje utjecati na sugovornike. To je zloupotreba ankete u propagandne svrhe (push poll na engleskom) i može se raditi na takav način da se sugeriraju prednosti jednog kandidata ili se »ocrnjuje« drugi, često širenjem dezinformacija kroz formu pitanja.

Prema rezultatima Vašeg istraživanja 39% građana ocjenjuje da se stanje demokracije u našoj zemlji poboljšalo, a 28% ističe da se stanje pogoršalo i isto toliko da se nije promijenilo. S druge strane, prema indikatorima demokracije institucija koje se bave mjerenjem demokracije, stanje se uveliko pogršalo. Kako tumačite ovako različite ocjene? Što utječe na građane kada je riječ o percepciji stanja demokracije?

Institucije i organizacije koje ocjenjuju demokraciju rade to na različite načine i prateći drugačije metodologije, ali su suglasne u tome da demokracija u Srbiji u posljednjem desetljeću nazaduje ili u najboljem slučaju stagnira. Nema validnih indeksa koji bi ukazivali na trend napretka. Međutim, percepcija građana nije isto što i percepcija stručnjaka, i ne mora biti. Ogromna većina ispitanika koji smatraju da se stanje demokracije poboljšava naginju strankama na vlasti i vjeruju provladinim medijima. Njihovo razumijevanje demokracije je drugačije od onih ispitanika koji vide pogoršanje, demokracija se za njih svodi na osvajanje vlasti na izborima i na relativno neograničeno vršenje te vlasti. Radi se o većinskoj dimenziji demokracije, da onaj tko ima glasove većine birača formira vlast, i ona nije pogrešna, ali je nedovoljna, jer tako izabrana vlast mora biti ograničena vladavinom prava, podjelom vlasti i poštovanjem ljudskih i manjinskih prava. A upravo kada se analizira taj drugi, liberalni aspekt demokracije u Srbiji u prethodnom razdoblju, vidi se nazadovanje.

Često se govori kako je u Srbiji društvo izrazito podijeljeno. Nije li to normalno stanje u višepartijskim sustavima? U čemu se razlikuje ta podijeljenost u odnosu na druge zemlje?

Demokracija je tip režima koji prihvaća društvene i političke sukobe kao neizbježne i kome je cilj te sukobe artikulirati unutar predstavničkih institucija. Demokratska kultura, koja se razvija dugotrajnim prakticiranjem demokracije, podrazumijeva da se utakmica između političkih neistomišljenika vodi na fer način, uvažavanjem činjenice da je i vlasti i oporbi osnovni cilj dobrobit države, do čega se može da doći na drugačije načine, i to je predmet političke debate. U politički visoko polariziranim društvima ovaj konsenzus se rastače. Odnos vlasti i oporbe prestaje biti odnos političkih protivnika već se druga strana predstavlja kao neprijatelji, a podrška njima izjednačava se s izdajom. Birači se okupljaju u svoje kampove i gledaju s nepovjerenjem na drugu stranu, prema kojoj ne očekuju fer odnos, jer im političke vođe objašnjavaju da ga ni oni nisu imali, niti bi ga dobili. Takve podijeljenosti razaraju demokratske institucije i to možemo vidjeti kroz povijest u nizu slučajeva u kojima je dolazilo do kraha demokracija. Iako Srbija još uvijek nije u takvoj situaciji, ona je predugo na putu da postane politički polarizirano društvo.

Neki analitičari smatraju da je utjecaj medija presudan na odlučivanje za koga će se glasati dok drugi osporavaju takvo mišljenje. Kakvo je Vaše mišljenje, jesu li presudni mediji ili neki drugi faktori poput političkih stavova, orijentacija, političke ponude oporbenih stranaka i drugih?

Birači najvjerojatnije ne odlučuju za koga će glasati na osnovu jednog faktora već se radi o čitavom kompleksu utjecaja. Birači se rukovode ocjenom osobnih karakteristika kandidata, ocjenom rada vlasti, kao i orijentacijom prema najvažnijim temama i politikama. Kada razmotrite utjecaj medija na stavove birača, on je veoma važan, jer birači prije svega putem medija dobijaju informacije o kandidatima, radu vlasti i političkim temama na osnovu kojih formiraju sudove. Dugoročna partijska i ideološka orijentacija birača su također važne i one ih stabilnije usmjeravaju k nekim političkim opcijama. Tek onda možemo govoriti o kratkoročnim utjecajima kao što su kvaliteta određene kampanje, tip i okolnosti izbora i tako dalje. Nije isključeno da izuzetno osmišljene izborne kampanje i dobra izborna ponuda mogu dovesti do promjena u izbornoj orijentaciji birača, ali u najvećem broju slučajeva one nisu presudne.

Kakvo je znanje, informiranost građana o izbornom procesu?

U Srbiji, nažalost, na zabrinjavajuće niskom nivou. U poslednjem CRTINOM istraživanju pitali smo ispitanike nekoliko pitanja kako bi procijenili informiranost i znanje birača o izborima. Građani su, naravno, upoznati da se 3. travnja održavaju izbori, ali skoro trećina građana (31%) nije znala da trebaju biti održani predsjednički izbori, skoro polovina (43%) nije znala da se održavaju parlamentarni izbori, dok više od polovice (58%) nije znalo da će biti lokalnih izbora. Što se tiče znanja o ostvarivanju biračkog prava, oko petine građana vjeruje da se ne može glasati bez obavještenja za glasanje, dok dvije trećine građana zna da se može glasati i bez obavještenja koja pred izbore stižu na kućnu adresu. Također, skoro trećina građana ne zna da je na sajtu Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave moguće provjeriti nalaze li se u biračkom popisu. Ovi podaci oslanjaju se i na druge, iz prethodnih istraživanja, koja pokazuju da građani nedovoljno poznaju izborni proces i ukazuju na to da je neophodno dugotrajno obrazovanje i informiranje birača, od obrazovnih institucija do javnih medijskih servisa.

Na koncu, što očekujete od ovih izbora? Hoće li se stvari i u kojoj mjeri promijeniti u Srbiji poslije izbora?

Ovi izbori će, bez obzira na ishode, predstavljati prekretnicu, prije svega jer se radi o kraju razdoblja bojkota demokratskih institucija, koji je trajao više od tri godine, od bojkota Narodne skupštine početkom 2019. godine, preko bojkota izbora 2020. godine do danas. Za demokracije su smjene vlasti ne samo korisne već su i uvjet da uopće govorimo o demokratskim režimima. Možda ćemo to vidjeti u travnju, možda ne. Ali svakako ćemo vidjeti vraćanje stranaka koje su do sada bojkotirale izbore u predstavnička tijela, nakon dužeg perioda. To neće biti nužno ista lica i iste stranke, došlo je u međuvremenu i do pregrupiranja unutar njih, ali će se u svakom slučaju politička borba vratiti u institucije i vjerujem da bi to moglo demokraciji pružiti novu šansu.

Intervju vodila: Jasminka Dulić / Foto: Zoran Drekalović