Širom Vojvodine

Cvijeće iz Čikovih plastenika bez konkurencije

Uz bogato 30-godišnje iskustvo bavljenja povrtlarstvom u svom domu u Gornjem Tavankutu Josip i Slađana Čik odlučili su ovu granu zamijeniti cvjećarstvom i to prvobitno u vanjskim uvjetima, a od prije šest-sedam godina u plastenicima. Nisu jedini koji se u tom kraju bave plasteničkom proizvodnjom, ali su jedini koji gaje toliko raznovrsnog cvijeća kojeg imaju tijekom cijele godine i koje je zbog svoje ljepote i kvalitete toliko traženo da u posljednje tri godine nisu morali ići na tržnicu, jer kupci ne samo da dolaze do njih već unaprijed naručuju cvijeće za sljedeću sezonu.

Počeci i razvojni put

Osim doma sa suprugom, Josip Čik se svojedobno povrćem bavio u Yucomu (Yu-agraru) u Tavankutu gdje je bio uposlen, a prije 12 godina povezali su se sa subotičkom firmom Port koja se bavi proizvodnjom, prodajom i izvozom-uvozom sjemena i u suradnji s njima počeli se baviti – Josip gajenjem bundeve, a Slađana cvijeća. Bilo ih je još od kojih su dobili korisne savjete za bavljenje ovim poslom.

»Imamo i prijatelje u Moravici koji se već dugo godina bave cvjećarstvom i oni su predložili mojoj supruzi, bolje reći nagovorili je, da se okuša i ona u tome. Moja mama je inače rodom iz Hrvatske, iz okolice Splita, odakle se sa svojima preselila u Strizivojno, gdje sad živi i moj brat sa suprugom koja je inače profesorica u Vinkovcima u području cvjećarstva. Oni se također time bave pa smo i od njih naučili nešto. Počeli smo sa sezonskim vrtnim cvijećem, u vanjskim uvjetima (kadifice, zijevalice itd.), a plasteničkom proizvodnjom bavimo se posljednjih šest-sedam godina. Odlučili smo pokušati jer smo vidjeli da u Tavankutu nema nikog tko proizvodi toliko različitog cvijeća na veliko«, započinje priču Josip.

Prvo je tu bio jedan manji plastenik od oko 50 kvadrata, a kako su se vremenom širili, sada posjeduju pet plastenika – jedan od oko 250 kvadrata koji se grije, a u ostalih četiri, površine ukupno oko 500 kvadrata, od travnja do studenog gaje proljetno cvijeće. Ističu kako bi im dobro došao još jedan plastenik s grijanjem pa se nadaju da će sredstva za to dobiti putem natječaja koji je raspisala Hrvatska, a na koji su konkurirali.

Josip naglašava da je tehnolog i da se njegove obveze oko cvijeća najviše odnose na zaštitu bilja i tehnologiju proizvodnje, te kako je njegov resor bundeva, dok je briga o cvijeću gotovo sto posto na njegovoj supruzi, koja ga sadi, pelcuje, njeguje i prodaje. O ovom ukrasu vrta i kuće, te njegovoj prodaji, Slađana kaže:

»Većina su petonije i muškatle. Sad se sije proljetno cvijeće (kadifica, gazinija, mala petonija, begonija, vinka). Za 8. mart smo prodali svo cvijeće (nekoliko tisuća komada). Jako malo je otišlo za cvjećare i preprodavače, velika većina (više od 90 posto) su to mještani Gornjeg i Donjeg Tavankuta, Mirgeša, Male Bosne, Bajmaka, Subotice i ostalih okolnih mjesta, i većinom su to naši redoviti kupci koji kupuju cvijeće za svoje vrtove. U posljednje tri godine uopće nismo morali ići na tržnicu, sve prodamo od kuće. Nemamo ni ploču na ogradi, dovoljno njih već zna za nas i većina koja je jednom nešto kupila dolazi i sljedeće godine. Sad se već pripremamo za Svi svete, radimo desetak tisuća raznog rezanog cvijeća (krizantema kojih ima oko 20 vrsta)«.

Posla oko cvijeća ima tijekom cijele godine.

»Osmomartovski program nam počinje već u kolovozu, kada stiže rasad ciklame i primule. Odmah potom tu su muškatle, koje već idu u grijani prostor, onda je tu krizantema, a nakon nje oživljavamo cvijeće u plasteniku. Do ljeta gledamo sve da prodamo i onda od lipnja do rujna, kada je jako vruće, nemamo ništa u plastenicima. Zapravo, otvorimo ih od gore i radimo krizanteme tako na otvorenom koje se potom u rujnu pokrivaju. Tu su do studenog gdje se u međuvremenu počelo s grijanjem, a poslije se u zatvorenom radi s ostalim cvijećem. Tako da praktično nema prekida tijekom cijele godine«, dodaje Slađana, a oboje ističu kako imaju veliku sreću što nemaju konkurenciju.

Neophodni uvjeti, isplativost...

Osim rada i ustrajnosti, za uzgoj cvijeća pod plastenikom neophodno je osigurati i odgovarajuće uvjete.

»Imamo veliko centralno grijanje, grijemo na drva i grije se od početka listopada do kraja travnja (potrošimo oko 50 kubika drva po sezoni). S tom peći su povezane alkatan cijevi koje su raširene na podu duž plastenika, a neke su i na stolovima pod cvijećem, i u njima je vruća voda od 60-70 stupnjeva. Temperatura u plasteniku, kada je vani veliki minus, tijekom noći mora biti oko 10-15 stupnjeva, a preko dana ga otvaramo radi provjetravanja, ali u njemu bude 20-25 stupnjeva. Zimi, tijekom noći moram dva-tri puta ustajati da bih založio. Što se tiče zalijevanja, to uglavnom radimo ručno. Za krizanteme imamo ugrađen sistem, nešto poput kap-po kap. Imamo korita u kojima su posložene saksije i zalijevanje ide tako da se voda sipa u korita, kako bi se cvijeće natapalo. Cvijeće se inače nikad ne treba zalijevati odozgo, već se u tanjurić ili već što je pod saksijom koja zato i ima rupicu dolje, sipa malo vode. Za zalijevanje dnevno potrošimo oko 500-600 litara vode«, pojašnjava Josip i dodaje kako treba voditi računa i o prehrani, odnosno zaštiti:

»Ja napravim tu recepturu, Slađi sastavim u bačve kakva prehrana ide i koja zaštita i onda ona s tim prehranjuje. To se tako jednom tjedno sad u proljeće stavlja prehrana kako bi biljka čitave godine bila zdrava. A što se tiče zaštite, špricamo jer ima kukaca (mušica, bijela leptirasta uš), ali gledamo da to bude samo jednom. Trudimo se izbjegavati špricanje već pokušavamo održavati ga biološki, da što manje kemije ide u cvijeće, da se ono može unijeti unutra i da nikom ne škodi. Također, zimi, kada plastenik mora biti zatvoren, a velika je oscilacija temperature, stvara se velika vlažnost zraka pa moramo tretirati biljke fungicidima, dva-tri tretmana, zbog plamenjače, botritisa, truleži korijena«.

Ovo su uvjeti koje oni osiguravaju i na koje oni mogu utjecati. A što je s vanjskim meteorološkim uvjetima? Mogu li oni ugroziti proizvodnju u plasteniku?

»Tu je tuča, koja ako je jača, može oštetiti foliju, ali to nam se još nije dogodilo. Najveći problem nam je ako nema sunca dovoljno, recimo tijekom čitavog tjedna. Prošle godine su cijeli siječanj i veljača bili tmurni. Bez dovoljno svjetlosti biljke se izduže, idu prema gore, pa treba umjetno osvjetljenje, koje mi nemamo. Jedino kada stavljamo mali zasad u kontejnere, onda to dodatno dogrijavamo i dosvjetljavamo. Zbog toga gledamo gajiti cvijeće koje nije toliko osjetljivo ni po pitanju temperature ni po pitanju svjetlosti«, kaže Josip Čik.

Budući da je cvijeće živo biće i da se kaže kako ono osjeti ljubav i kako na njega pozitivno djeluje kad se s njim priča, pitali smo Čikove obraćaju li se oni svom cvijeću.

Josip: »Pa ja baš ne divanim s cvićem, ja mu puštim radio pa nek mu svira«.

Slađana: »Ni ja ne pričam s cvijećem, čak sam zaključila da bolje raste kad rutinski radiš s njim nego da mu titraš. S druge strane, znam raditi s njim i mogu reći da sam sretnih ruku, jer mi se primjerice kod pelcovanja primi 99 posto pelcera«.

Što se tiče isplativosti bavljenja ovom proizvodnjom, Josip i Slađana kažu da su, unatoč napornom i cjelodnevnom (zimi i noćnom) radu, zadovoljni. Slađana za sebe zaradi jednu lijepu prosječnu plaću, a Josip je zaposlen u spomenutoj firmi Port za koju radi od kuće i preko koje i osigurava sjeme cvijeća i bundeve.

»Tu kod mene su strojevi i radim doradu sjemena čitavu jesen, zimu i proljeće. U Tavankutu i Mirgešu nas ima 17 kooperanata koji radimo sjemenske bundeve, a u pitanju je oko 200 vrsta. Iz čitave Vojvodine, Srbije, to sjeme dolazi kod mene i ja ga perem, sušim (imam sušaru), dorađujem i na koncu pakiram. Sad smo izvezli nekih šest tona sjemena bundeva, sjemenskog cvijeća za Nizozemsku, za pet-šest inozemnih kompanija«, navodi Josip, dodajući na koncu kako se unatoč ekonomskoj krizi i dalje namjeravaju baviti ovim poslom jer »hvala Bogu ima još dosta ljudi koji žele okititi kuću i izvana i iznutra, svake godine ima sve više i više kupaca, a i govori se kako cvijeće u budućnosti ima prosperiteta u svijetu«.

I. Petrekanić Sič