Sredinom prošlog tjedna Vlada AP Vojvodine (konačno) je usvojila prijedlog odluke kojim se stvara jedan od preduvjeta za osnutak Hrvatskog školskog centra. Od samog pokretanja inicijative od strane HNV-a do konkretnog poteza vojvođanske Vlade prošle su četiri godine. Toliko se čekalo na usvajanje mreže javnih srednjih škola na teritoriju Vojvodine, što je u nadležnosti pokrajinske Vlade, odnosno Skupštine. Do konačne odluke ostao je još jedan korak, a to je potpora zastupnika u vojvođanskoj Skupštini. Teško je zamisliti da će Skupština glasati protiv prijedloga Vlade, pa bi donošenje konačne odluke trebala biti rutina.

No, i kada se to dogodi priča o osnutku Hrvatskog školskog centra bit će tek nešto dalje od samog početka. Kako je Hrvatski školski centar zamišljen kao ustanova odgojno-obrazovnog tipa za predškolce, osnovce i srednjoškolce na potezu je lokalna subotička vlast, koja mora usvojiti sličnu odluku kao i pokrajinska razina vlasti, s tim što bi se ova subotička odnosila na mrežu vrtića i osnovnih škola.

Može i to. Ako se hoće. Ako se neće, bit će još tisuću razloga da se zateže, odgađa, traže dopune…

Može se, ako se hoće, i naći novac za 400 litara dizel goriva koliko su tražili poljoprivrednici u Tavankutu za akciju sanacije atarskih putova. Znam, ima sada onih koji će reći – radili su za sebe kako bi olakšali odlazak do njiva i manje habali svoje strojeve. Tako je, ali uradili su ono što bi trebali upravljači putova. I za to su tražili tek četvrtinu goriva koje su potrošili. Mogao bi znak zahvalnosti za to što su uradili posao drugih biti tih 400 litara dizela. Čisto kao gesta da se cijeni ono što rade obični ljudi u svojoj lokalnoj sredini. Može, ako se hoće.

Ako već nije sada, eto prilike već narednog proljeća, jer mladi tavankutski poljoprivrednici najavljuju kako će sada redovito raditi na uređenju atarskih putova. Ne očekujući da im itko pomogne. Što reče jedan od sudionika akcije – da su htjeli već bi to uradili.

Z. V.