Tema

Odgovor na jezični unitarizam

Svake se godine od 21. veljače do 17. ožujka obilježava Mjesec hrvatskog jezika, a u okviru njega i Dani hrvatskog jezika od 11. do 17. ožujka odlukom Hrvatskog sabora 1997. godine. Kako je ove godine 55. obljetnica objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, ovaj je tekst posvećen njoj kao događaju kojim završavaju i Mjesec i Dani hrvatskog jezika.

Zašto je došlo do objave Deklaracije?

U vrijeme nastanka Deklaracije Hrvatska se nalazila u sastavu Titove Jugoslavije. U toj je Jugoslaviji zakonom bilo zajamčeno da se zakoni i odluke moraju objavljivati na četirima jezicima: hrvatskom, srpskom, makedonskom i slovenskom, a od 1963. godine na srpsko-hrvatskom odnosno hrvatsko-srpskom, slovenskom i makedonskom. No u praksi nije bilo tako, jer se neprestano nametala ideja o jugoslavenskom identitetu i zajedničkom jeziku kako bi se neutralizirala sporna nacionalna pitanja. Ideja o zajedničkom jeziku svoj je vrhunac doživjela Novosadskim dogovorom 1954. godine kada se utvrdilo da su hrvatski i srpski jezici dvije varijante istog jezika. Inzistiralo se da se u uporabi moraju koristiti oba naziva: srpskohrvatski i hrvatskosrpski jezik. U duhu Novosadskog dogovora 1960. tiskan je zajednički pravopis: u Hrvatskoj je objavljen ijekavicom na latinici, a u Srbiji ekavicom na ćirilici. Godine 1967. izdana su prva dva sveska zajedničkog rječnika što je bio jedan od uzroka nastanka Deklaracije. Naime, u tim dvama svescima nije se moglo razlikovati koja riječ pripada hrvatskom, a koja srpskom jeziku čime ih se htjelo poistovjetiti. Hrvatski su jezikoslovci tražili da se odvoji hrvatski od srpskog oblika riječi, no srpski su jezikoslovci tvrdili da nema za tim potrebe jer je riječ o jednom jeziku. Također, među srpskim jezikoslovcima favoriziralo se srpsku inačicu jezika, dok je hrvatski sveden na razinu dijalekta. To se pokazalo i pri tiskanju Historije KPJ-a na čijem radu nitko nije sudjelovao iz Hrvatske, niti je tiskana na hrvatskom jeziku. Zbog ostvarivanja ideje jugoslavenstva i zajedničkog jezika zanemarivan je hrvatski jezik, njegovo nacionalno ime i ravnopravan položaj s ostalim jezicima u državi.

Objava Deklaracije 1967. godine

Nositelj borbe protiv jezičnog unitarizma postala je Matica hrvatska. Upravni odbor Matice hrvatske je u ožujku 1967. godine donio odluku o osnivanju komisije čiji je zadatak bio definirati stavove hrvatskih jezikoslovaca o problemu i položaju hrvatskog jezika i objaviti ih u obliku deklaracije. U tekstu se zalažu za pravo naroda na vlastito ime svojeg jezika i optužuje se javna tijela vlasti i priopćavanja da se služe Novosadskim dogovorom kao opravdanjem da se hrvatski književni jezik zamijeni srpskim kao državnim jezikom. Sastavljači su razmišljali o tome kako će vlast reagirati na Deklaraciju pa da ona dobije još više na važnosti, tekst su Deklaracije poslali na sve važnije institucije u Hrvatskoj na potpis kako bi je usvojili i objavili u svim novinama. Da se priprema brza objava saznalo se 16. ožujka u Centralnom komitetu koji je naredio da se spriječi objavljivanje. Matica je hrvatska pristala na odgodu od tri do četiri dana, no kako je Telegram već bio u tisku tako je i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika objavljena 17. ožujka 1967. godine.

Reakcije u Hrvatskoj, Jugoslaviji i izvan nje

Najburnije je reakcije Deklaracija izazvala u Hrvatskoj i Srbiji. Što se tiče tiska, objave o Deklaraciji su najviše prostora zauzimale u Hrvatskoj u Vjesniku, a u Srbiji u Borbi i Politici. Politička je vlast podigla veliku hajku. Optuživalo se potpisnike, tražilo najstrože kazne za njih i institucije koje su predstavljali, a najviše je na meti bila Matica hrvatska. Smatralo se da se Deklaracijom narušava ideja o bratstvu i jedinstvu, jugoslavenstvu, ponovno se njome žele zaoštriti odnosi između Hrvata i Srba, sadrži politički neprihvatljive ideje, a potpisnici trebaju snositi odgovornost za posljedice svoga čina.

Među srpskim reakcijama pozitivna bila je samo reakcija Udruženja književnika Srbije koji su 19. ožujka 1967. godine objavili načelnu potporu u dokumentu pod nazivom Predlog za razmišljanje. U tom je dokumentu, objavljenom u Borbi, skupina književnika podržala pravo svakog naroda da odlučuje kako će razvijati i nazivati vlastiti jezik, Deklaraciju su isticali kao važan i reprezentativan dokument jer su je donijele institucije koje su najvažnije za pitanje hrvatskog jezika u Hrvatskoj, a Bečki i Novosadski dogovor su proglasili nevažećim. Zahtijevali su da se u Ustav uvede propis koji osigurava i Hrvatima i Srbima pravo na školovanje na svom jeziku i pismu i po svojim nacionalnim programima. I Deklaracija i Predlog su od vlasti osuđeni kao nacionalistički ispadi. Iako je Predlogom dana podrška zahtjevima Deklaracije, neki od hrvatskih jezikoslovaca smatraju da je to bila samo varka jer se znalo da neće biti prihvaćeni ni Deklaracija ni Predlog. Tito je oštro osudio i Deklaraciju i Predlog, optužujući komuniste da nisu dovoljno pazili na aktivnosti u svojim redovima.

Deklaraciju i Predlog osudili su u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori jer se smatralo da se tim aktima narušava bratstvo i jedinstvo i također ponovno javljaju strahovi da se ne pojave ideje o hegemonističkim aspiracijama, osobito prema BiH.

Najblaže su reakcije bile u Sloveniji i Makedoniji, i to najviše zbog činjenice kako Deklaracijom nisu u pitanje dovedeni slovenski i makedonski jezici jer su oni pravnim aktima imali osiguran status ravnopravnih jezika.

Što se tiče reakcija izvan Jugoslavije, zapadni mediji kao što su The New York Times, The Times i The Economist nisu Deklaraciju promatrali isključivo s jezičnog aspekta, nego su ju smatrali činom liberalizacije i popuštanja partijske kontrole u Jugoslaviji. Podržavali su borbu Hrvata za svoj jezik, kulturu i pravo isticanja, no nisu podržavali način na koji su to Hrvati pokušali ostvariti. Nisu obraćali pozornost na jezičnu dimenziju sukoba, jer su oni odnos između hrvatskog i srpskog promatrali poput odnosa američkog i britanskog engleskog jezika.

Hrvati izvan Hrvatske, osobito u Sjevernoj i Južnoj Americi, u Deklaraciji su vidjeli priliku za poboljšanje ne samo jezičnog nego i političkog položaja Hrvata u Jugoslaviji. Vidjeli su je kao korak naprijed u mogućnosti da Hrvatska izađe iz Jugoslavije. Deklaraciju su preveli na jezike država u kojima su bili i objavili u svojim novinama kao što su npr. Journal of Croatian Studies, Studia Croatica itd.

Posljedice Deklaracije

Deklaracijom su stvoreni uvjeti za poboljšanje položaja hrvatskog jezika u Jugoslaviji. Tako je naziv hrvatski književni jezik uvršten u ustave SRH iz 1971. i 1974. godine. Prekinut je rad na zajedničkom rječniku, pravopisu i znanstvenom nazivlju. Krenulo se s uporabom novih hrvatskih riječi kao što su glazba, skladatelj, tijek…, hrvatska su društva počela mijenjati svoja imena (npr. Društvo kompozitora Hrvatske mijenja naziv u Društvo hrvatskih skladatelja). Deklaracija je postavila temelje za Hrvatsko proljeće. Najviše je negativnih posljedica otrpjela Matica hrvatska i njezino vodstvo čijim su članovima izrečene opomene, smijenjeni su s radnih mjesta i izbačeni iz partije. Matica je uz još neke institucije proglašena žarištem hrvatskog nacionalizma.

Danas Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika predstavlja jedan od najvažnijih dokumenata hrvatske jezične povijesti i ona je, kako ju nazivaju neki hrvatski jezikoslovci, »međaš« između dvaju razdoblja i odgovor na jezični unitarizam.

Perica Vujić