Netko je opet poturio priču o Bunjevcima, bunjevačkom narodu i bunjevačkom jeziku, a bit će da znamo i tko. Vjerojatno isti oni koji su svojevremeno, prije petnaestak godina, izumili »šifru 028« i uz njenu primjenu na popisima stanovništva manipulirali narodom istoga podrijetla, korijena, vjere, tradicije i kolektivnoga sjećanja.
    Da je stvar i nakon promjena 2000-te nastavila pogrešnim tokom, pokazalo se prilikom usvajanja Zakona o pravima i slobodama nacionalnih manjina, koji je omogućio i tzv. etničkim zajednicama da se statusno izjednače s nacionalnim manjinama, pa je tako osnovano Nacionalno vijeće bunjevačke nacionalne manjine (!?), a sada se najavljuje izučavanje »bunjevačkog jezika s elementima nacionalne kulture« u osnovnim školama u Subotici od iduće školske godine, te ponovno pokretanje Bunjevačkih novina i emisija na »bunjevačkom jeziku« u elektronskim medijima. O formiranju Bunjevačke Republike još nije bilo govora, ali ako sve ono prethodno ima smisla, onda ima i ovo.
    I neupućenom je jasno da bunjevački jezik ne postoji, jer ga nije verificirala i standardizirala, niti to može učiniti, ni jedna znanstvena institucija bilo gdje na kugli zemaljskoj. Dijalekt bačkih Hrvata, izvorna hrvatska ikavica, koju u privatnom govoru koriste Hrvati i na drugim prostorima – u Dalmaciji, Hercegovini, Lici, Slavoniji, Mađarskoj – samo se ovdje proglašava jezikom, a dio jednog naroda samo se ovdje proglašava zasebnim narodom. Takvim se retrogradnim idejama više ne zamara nitko. Točnije, gotovo nitko.
    Zanimljivo je da su u igri podjele hrvatske zajednice u Srbiji ranije bili osim Bunjevaca, i Šokci, ali ovi drugi su ispali iz šešira i više se gotovo i ne spominju. Čak je i stranka, koja se godinama zvala Bunjevačko-šokačka stranka, promijenila naziv i sada je samo Bunjevačka stranka.
    Nisu ni svi Bunjevci predmetom posebnoga zanimanja. Somborski se Bunjevci, recimo, spominju samo u vrijeme Dužionice, radi sitnih provokacija i opstrukcije Dužionice koju organiziraju Hrvati, a fokus je usmjeren na Suboticu i njenu okolicu. Jedino je u ovom kraju, naime, moguće da Hrvati s obzirom na udio u populaciji postanu značajnija politička snaga, što se, je li, ne smije dopustiti.
    No, da se ne bi samo upiralo prstom u druge kao krivce, korisno bi bilo postaviti pitanje, što mi sami činimo da bi se prevladao problem, koji je, ruku na srce, nastao puno ranije, nego što je Miloševićev režim i formalno dao legitimitet cijepanju hrvatskoga nacionalnog bića u Srbiji. Imamo li ikakvu strategiju za objedinjavanje zajednice koja je nesretno raspolovljena radi interesa drugih? Bavi li se itko od nas sustavnim rješavanjem spora koji ljude istih imena i prezimena, vezane tijesnim rodbinskim vezama, drži razdvojene i međusobno suprotstavljene? I, konačno, čemu služi sudjelovanje u vlasti na različitim razinama, izravno ili podrškom koalicijskim partnerima, ako se na ključnim državnim pozicijama ne sprečava politika koja je suprotna interesima manjinske zajednice u cijelosti?
    O dva milijuna dinara, odobrenih od strane Skupštine Općine Subotica Bunjevačkom kulturnom centru, doista ne vrijedi trošiti riječi. Ili možda ipak vrijedi.
Z. P.