Intervju

Intenzivna industrijalizacija poljoprivrede neodrživa

Udruga OPG-a Hrvatske Život jedina je udruga obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koja obuhvaća teritorij cijele Hrvatske i okuplja obiteljska gospodarstva bez obzira na djelatnost kojom se bave. Udruga je nastala prije 14 godina, na široko zamišljenoj platformi Živo selo, kao mjesto povezivanja agronomske i akademske zajednice sa selom, odnosno njegovim žiteljima, koji se nalaze u nezavidnoj situaciji, a posebno danas pri eskalaciji rasta cijena energenata i repromaterijala. Odnedavno predsjednik ove udruge je Robert Hadžić. U razgovoru za Hrvatsku riječ on govori o tome mogu li opstati mala samoodrživa gospodarstva, zašto je Hrvatska ostala bez malih proizvođača mlijeka, koristi li se na pravi način 700 milijuna eura potpore koje iz EU fondova godišnje dobiva hrvatska poljoprivreda, kakve su posljedice trenutačnog načina gospodarenja državnim zemljištem.

Udruga koja okuplja obiteljska poljoprivredna gospodarstva u Srbiji ne postoji. Poljoprivrednici su ili teritorijalno udruženi ili po osnovu proizvodnje kojom se bave. U Hrvatskoj obiteljska gospodarstva osnivala su prije osam godina svoju udrugu. Odnedavno Vi vodite Udrugu OPG-ova Hrvatske Život, pa bi bilo zanimljivo čuti zašto je udruga osnovana i može li se reći da su njeni članovi iz svih dijelova Hrvatske?

Osnovni cilj udruge je zaštita interesa obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u ruralnom području. Prije tog bila je pokrenuta platforma Živo selo i na temelju te platforme izgrađen je i program ove udruge. Smatramo kako su obiteljska poljoprivredna gospodarstva temelj razvoja i ono što je važno: temelj održivog razvoja poljoprivrede. Danas taj pojam održivog razvoja poljoprivrede mnogi zlorabe, ali mi smatramo da je model intenzivne industrijalizirane poljoprivrede neodrživ. U to nas uvjeravaju i smjernice Europske unije i zajedničke poljoprivredne politike. Jedan od naših ciljeva je jasno definiranje obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, naročito u sklopu nove europske zelene politike. Smatramo da Hrvatska nema što tražiti i boriti se s velikim sustavima. To nije održivo, prije svega ekološki i socijalno. Ne treba uvijek gledati brojke, profit već proizvodi li se zdrava hrana, čuva li se okoliš i je li sredina u kojoj se obavlja takva proizvodnja socijalno osjetljiva ili u njoj imamo depopulaciju. Naši članovi su iz cijele Hrvatske, izuzev Dubrovačko-neretvanske županije. Članstvo je raznoliko, kao što je i raznolika poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj. Možemo reći da imamo tri prizvodna područja; panonsko-kontinentalnu Hrvatsku, središnju i gorsku Hrvatsku i mediteranski dio. Potpuno su različiti tipovi poljoprivrede, uvjeti, klimatska područja. Gospodarstva su različita, specifična i smatramo da bi takva trebala biti i politika u poljoprivredi i strategije. Međutim, radilo sa na tome da se omogući da u svim područjima sredstva budu jednako dostupna. Hrvatskoj je na raspolaganju godišnje oko 700 milijuna eura europskih fondova. To je samo iz prva dva stupa, ali ima još mogućnosti korištenja europskih fondova, naročito za inovacije i razvoj i ti su fondovi vrlo izdašni.

Kažete 700 milijuna eura. To su značajna sredstva. Dobiva li ih Hrvatska bespovratno?

Hrvatska spada u kategoriju niže razvijenih zemalja i dobiva velika sredstva za ruralni razvoj. Prvi dio su izravna plaćanja iz prvog stupa, i to su potpuno nepovratna sredstva i svaki poljoprivednik to dobiva po hektaru, jer, kao što znate, u EU se ne gleda proizvodnja već hektari. Drugi dio je ruralni razvoj i odnos je otprilike pola-pola. Hrvatska je još uvijek u poziciji da 85 posto sredstava za ruralni razvoj dobiva iz europskih fondova, a 15 posto iz nacionalnog proračuna.

Ističete značaj obiteljskih gospodarstava, ali je li to prepoznato kroz državnu ili lokalnu poljoprivrednu politiku?

Veliki je jaz između strateških smjernica i dokumenata gdje je obiteljsko gospodarstvo postavljeno kao nositelj razvoja, ali realnost ukazuje na sasvim nešto drugo i to se u Hrvatskoj upravo dogodilo. Iako je obiteljsko gospodarstvo u svim strateškim dokumentima istovremeno, mjere i aktivnosti nisu taj dio poljoprivrede pratile u dovoljnoj mjeri. To je najizraženije u poljoprivredno najrazvijenijem dijelu Hrvatske, a to su Slavonija i Baranja. Tu su prevladale velike korporacije koje su uzele veliki dio zemljišta, prije svega onog u državom vlasništvu, obiteljskim gospodarstvima, a to je dovelo do depopulacije tih područja. Ne samo od ulaska Hrvatske u Europsku uniju već i prije toga. Vrlo je jasno da se obiteljska gospodarstva u utrci s onima koji obrađuju tisuće hektara ne mogu nadmetati.

Znači li to da je obiteljskih gospodarstava sve manje?

Do 2012. godine Hrvatska je imala više od 60.000 gospodarstava koja su se bavila proizvodnjom mijeka. Danas ih je 3.500. Znači, za deset godina gotovo u potpunosti smo izgubili male proizvođače u mljekarskoj proizvodnji i ostale su samo velike farme. Sav onaj dio koji je držao ljude u ruralnom prostoru je nestao. Inače, opada i ukupan broj obiteljskih gospodarstava. Kada je Hrvatska ulazila u EU, imali smo oko 220.000 gospodarstava. Sada ih je 160.000. To su sva gospodarstva, i ona samoodrživa i komercijalna. Što se tiče starosne strukture nositelja poljoprivrednih gospodarstava, ona se polako mijenja, naročito nakon ulaska Hrvatske u EU. Mladi poljoprivrednici preuzimaju obiteljska gospodarstva. Oni kroz mjeru za mlade poljoprivrednike dobivaju bespovratna sredstva. Sada je to 50.000 eura, a u novom razdoblju od 2023. do 2027. godine moglo bi biti čak i 100.000 eura. Naravno, to treba kontrolirati i pratiti da ne bi došlo do zlouporabe tih sredstava.

Da Vas vratim na dio gdje ste spomenuli komercijalna gospodarstva. Koja gospodarstva pripadaju toj kategoriji?

To su gospodarstva čiji resursi vrijede više od 3.000 eura. Ispod 3.000 eura su samoodrživa, odnosno proizvode samo za sebe, a komercijalnu proizvodnju stavljaju na tržište.

Iz ovoga što ste do sada rekli čini se da je važna prekretnica bila ulazak Hrvatske u EU. Članstvo u Europskoj uniji značilo je da su hrvatskoj poljoprivredi dostupni tržište i europski fondovi. Jesu li mala gospodarstva imala koristi od tih fondova, tim prije što je koncept Europske unije razvoj obiteljskih gospodarstava?

Od 2013. gGodine, kada je Hrvatska ušla u Europsku uniju, smatrali smo da će obiteljska gospodarstva imati prednost međutim dogodilo se suprotno. I kroz mjere ruralnog razvoja prednost su imala velika gospodarstva, velike korporacije, a i u izravnim plaćanjima oni su zbog velikih površina koje obrađuju također bolje prošli. Jedna korporacija koja obrađuje 35.000 hektara uzme veliki dio i izravnih plaćanja, umjesto da se ta direktna plaćanja raspodijele na više malih gospodarstava, što bi bilo bolje za ruralni prostor.

Prema podacima iz Popisa poljoprivrede iz 2003. godine prosječno gospodarstvo raspolagalo je s 2,6 hektara. Kako to izgleda sada?

Prema novom popisu ima blizu 170.000 obiteljskih gospodarstava, a što se tiče površina one su veće i to je sada oko 9,5 hektara. Ali problem je što se radi o rascjepkanim površinama, pa imate gospodarstva, naročito u Slavoniji, koja obrađuju po 100-150 čestica. Hrvatska nije provela niti proces komasacije niti arondaciju. Usitnjene čestice koje nisu zemljišno-knjižno riješene i jesu problem i što se tiče konkurentnosti i produktivnosti. Po otocima i u priobalnom dijelu doslovce imate parcelice od 5 ili 10 četvornih metara, što je suludo.

Kada već govorimo o hektarima, interesantno bi bilo usporediti cijenu obradive zemlje u Hrvatskoj i Srbiji. U Vojvodini hektar kvalitetne zemlje već dostiže 10 do 12.000 eura. Kakve su cijene u Hrvatskoj?

Najkvalitetnije zemljište u Slavoniji i Baranji približno je tim cijenama ili nešto malo niže. U središnjoj Hrvatskoj cijene su oko 3.500 eura po hektaru. U Istri cijene idu i preko 20.000 eura. Ako je blizu mora i iznad toga. Ali to su često špekulativne kupovine, pogotovo ako se radi o većim površinama, da bi se poljoprivredno zemljište prenamijenilo u građevinsko.

U Srbiji poljoprivrednici imaju problem kako doći do državne zemlje. Mnogo je zlouporaba, pa se mali proizvođači u lokalnim sredinama teško nose s velikim gospodarstvima koja ne biraju način za uzeti što više zemlje. Kako je to riješeno u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj je trećina ukupnog poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu. To je 880.000 hektara. Ograničavajući je to faktor za razvoj konkurentne poljoprivrede. Prvo, zato što se stalno mijenjaju zakoni i programi raspolaganja, pa je malo centralizirano, malo decentralizirano. Sad je to opet spušteno na nivo općina koje rade program raspolaganja. Međutim, tu vam osim koruptivnih radnji imamo potpuno neprimjerenih pristupa. Jedna općina, recimo u Slavoniji, može reći da je maksimum zemljišta koje se može zakupiti 50 ili 100 hektara, a susjedna općina može odrediti da je to 500 hektara. Tako se ne vodi poljoprivredna politika već se pogoduje određenim političkim strukturama. Ugovori su na godinu-dvije i tko onda želi ulagati u tu zemlju, ako je već naredne proizvodne godine neće obrađivati? Po novom modelu stočari imaju prioritet, lokalni OPG-ovi, oni koji su već u zakupu, ali sustavom bodovanja čak se i to može izbjeći, pa neki veliki po sustavu bodovanja zbog 90 ili 100 zaposlenih mogu prestići malo, lokalno obiteljsko gospodarstvo. Mi kao udruga zalažemo se da kompletno državno zemljište ide u privatizaciju. To su uradile sve bivše komunističke zemlje koje su danas članice EU.

Već ste rekli da su gotovo nestali mali proizvođači mlijeka. U Srbiji je slična situacija, a malo-malo pa se može čuti kako Srbija uvozi mlijeko u prahu, zamrznuto meso. Susreću li se s tim problemom i poljoprivrednici u Hrvatskoj?

Najteži udarac doživio je mljekarski sektor. Ono što mi kao država nismo iskoristili je čitav paket mjera koje su bile dostupne pet godina prije ukidanja kvote iz 2015. godine. Zvalo se to mliječni paket i svaka ga je zemlja mogla primijeniti prema svojim proizvođačima, ali Hrvatska tu nije uradila ništa; nije poduzela nikakvu zaštitu svojih proizvođača mlijeka i dogodilo se što se dogodilo. Kada se krenulo u poticanje mljekarske proizvodnje cijena mlijeka bila je 50 euro centi po litri. I što se dogodilo? Cijena je pala na 20 eurocenti. Nijedno gospodarstvo, naročito ona koja su ušla u izgradnju modernijih, većih farmi to nisu mogla izdržati i oko 1.000 gospodarstava koja su podigla suvremene farme su nestala jer nisu mogla servisirati kreditne obveze. Država nije učinila ništa da bi ih zaštitila kako bi opstali. Apsurdno, ali nije urađeno ništa da se zaštiti netko koga smo »tjerali« da ide u proizvodnju mlijeka.

Što je s proizvođačima mesa?

Kad se uruši mliječni sektor, kada nemate viška teladi posljedično se mora urušavati i mesna industrija. U proizvodnju junetine, teletine i govedine ne zadovoljavamo ni 40 posto domaćih potreba. Hrvatska je bila poznata po simentalcu, ali su se u proizvodnju počele uvoziti visoko produktivne pasmine, kao što je holstein, koje nisu prilagođene Hrvatskoj, pa sada umjesto domaće proizvodnje imamo veliki uvoz teladi. Umjesto da imamo svoju sirovinsku bazu, mi zapravo pomažemo nečiji ruralni razvoj.

Vi se bavite voćarstvom. Kakva je situacija u toj proizvodnji?

Voćarstvo je također doživjelo veliki udar, ne toliko u prinosima, već u broju ljudi koji se time bave. Mali voćari nestaju. Od 5.500 proizvođača jabuka, broj je pao na ispod 3.000. Ostale su moderne plantaže. Što se tiče proizvodnje, Hrvatska može zadovoljiti potrebe domaćeg tržišta. Po meni razlog manjeg broja proizvođača je neudruživanje. Ne samo u proizvodnji jabuke, već i u drugim sektorima udruživanje je nužno, pogotovo kada ste dio Europske unije, koja svoju poljoprivredu bazira na udruživanju. Sustav proizvođačkih organizacija koje EU potiče dodatnim sredstvima je nešto na što će se proizvođači morati naviknuti. I dio paketa mjera za mliječni sektor bile su proizvođačke organizacije, kroz koje bi se regulirale i cijene i plaćanja, ali to se nije dogodilo; država tu nije zauzela jasnu poziciju i naravno da su proizvođači ostali zakinuti.

Govorili ste o udruživanju proizvođača. To je nešto na čemu funkcionira europska poljoprivreda. Udruženi njemački poljoprivrednici vlasnici su šećerana. U Srbji to nikako ne može zaživjeti, a čini se ni u Hrvatskoj. Zašto?

To je valjda ostatak bivše Jugoslavije gdje su se zadruge potpuno pogrešno tumačile. Ali zadruge imaju mnogo dužu tradiciju. Na ovim prostorima zadruge su funkcionirale i prije 120 godina. Ako poljoprivrednik želi biti konkurentan, imati siguran plasman i dobru cijenu mora biti udružen. Onda se on samo bavi proizvodnjom i ne opterećuju ga druge stvari i proizvodnja dobiva na kvaliteti. Kada se proizvođač mora baviti prodajom, marketingom, računovodstvom ne može biti fokusiran na svoju proizvodnju. Udruženi poljoprivrednici imaju veću pregovaračku moć. Vidite ogromnu koncentraciju u sektoru trgovine i nijedan veliki trgovinski lanac ne želi pregovarati s tisuću malih proizvođača, već s jednim velikim. Ako je taj veliki netko tko se bavi samo otkupom, njegov interes je sasvim drugačiji od proizvođača udruženih u zadrugu, jer nije isto kada netko prodaje svoju robu ili se bavi samo trgovinom. Sami ste rekli, njemački poljoprivrednici vlasnici su šećerana, mljekare u Austriji, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj vlasništvo su proizvođača. Jedan primjer: u južnom Tirolu jedna zadruga od 2.500 članova ima mljekaru koja proizvodi mlijeka gotovo kao čitava Hrvatska.

Za kraj ovog razgovora pitala bih Vas što je hrvatskoj poljoprivredi donio ulazak u Europsku uniju? Ponajviše gledano iz kuta obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.

I dobrog i lošeg. Dobro su zaista izdašna sredstva koja dobivamo iz fondova EU. Rekao sam 700 milijuna eura, plus drugi fondovi koji se mogu koristiti. Loše je što ta sredstva nisu bila usmjerena u ruralni razvoj i mala obiteljska gospodarstva. Ona su od početka bila usmjerena prema velikima. Ulaskom u EU otvorilo nam se ogromno tržište. U početku je bio problem jer su nas zasuli jeftinim proizvodima i bilo je teško izboriti se s takvom konkurencijom. Ali u krizi se uvijek rode i neke dobre stvari, pa je jedan dio gospodarstava uspio stvoriti vrlo inovativne proizvode, naći inovativne kanale prodaje i što je ključno: uspjeli su isfinancirati veliki dio negospodarstvenih aktivnosti koje donose dodatan prihod. Već sam kao prednost istakao poticaje za mlade poljoprivrednike. Samo da smo prihvatili model koji zagovara EU, a to su obiteljska poljoprivredna gospodarstva, rezultat bi bio daleko bolji. Ako je bila potrebna pomoć velikim tvrtkama, ona je trebala biti ograničena samo na 10 do 20 posto od ukupnih sredstava.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević / Foto: agrobiz.hr