Širom Vojvodine

Upornošću kroz ekonomske nedaće

Zlatko Gegenbauer rođen je u Petrovaradinu 1948. godine u Ulici Franje Malina, gdje je i odrastao. Ostao je privržen svojemu rodnom mjestu, te sada živi u podunavskoj Ulici Rade Končara, prebirući po svojem bogatom poduzetničkom iskustvu i neprestano tražeći nove izazove, kako je to tijekom cijelog svog aktivnog radnog vijeka uvijek i radio. Završio je studije ekonomije, a nakon toga se zaposlio u ondašnjem slovenskom elektroničkom gigantu Gorenje, čiji je bio najmlađi predstavnik, s 24 godine.

»Imao sam rezultate koji su bili iznimni, budući da sam svoj posao na teritoriju Vojvodine radio vrlo predano. Prodavao sam bijelu tehniku od 1973. do 1983. godine, obišavši cijelu Vojvodinu. Temeljem toga iskustva sam, čim se moglo započeti privatno poduzetništvo u trgovini, to i učinio 1989. godine. Trgovina bijele tehnike nalazila se u strogom centru Novog Sada, u Ulici Nikole Pašića. Prodavali smo tada isključivo robu slovenskog proizvođača. Vrlo brzo nas je sustigla ogromna inflacija. Bio je problem kojeg se stariji dobro sjećaju: kako prodati nešto što si kupio po jednoj cijeni, kada je u međuvemenu došlo do povećanja cijene. Tada su mi prijatelji savjetovali da prodajem kuhinje, što sam djelomice i poznavao. Nisam se prevario. Promet je bio nevjerojatan i to iskustvo me je podiglo, nakon mjeseci rada i problema koje sam imao«, polako nam priča Gegenbauer, sjećajući se lucidno velikog broja poduzetničkih dogodovština.

Nakon pet godina on je otvorio veleprodaju bijele tehnike.

»Pokušao sam s domaćim proizvođačima, predstavnici tih proizvođača jednostavno nisu htjeli razgovarati s nama, poduzetnicima privatnicima. Bilo je iznimno teško probiti se, ali sam uspio, na temelju imena, steći povjerenje i na osnovi tog poverenja dobiti robu na odgođeno plaćanje, koje je tada, u nedostatku potrošačkih kredita, bilo osnovni način plaćanja«, kaže naš sugovornik.

Nakon embarga u Tursku

Nakon ekonomskih nedaća, 2000. godine zemlja je, nakon embarga, otvorila granice za uvoz svih roba.

»Tada sam otišao u Tursku. Nisam mogao dobiti zastupstvo niti jednog hrvatskog proizvođača zbog sankcija, te su tvrtke iz Makedonije uvozile hrvatsku robu i odandje pokrivale Srbiju«, kaže Zlatko.

Njegov interes se tada suzio samo na štednjake i peći na drva, te peći za grijanje na zemni plin. Ipak, turska roba ove vrste u Srbiji nije bila popularna.

»Najosnovnije je bilo smisliti priču, koja je osnov uspjeha. Kada sam jednom imao priču, više mi nitko nije mogao stati na put. Ovu robu je moja tvrtka Valota uvozila iz Turske i njome sam pokrivao tržište u Vojvodini i Šumadiji. Imao sam tri turska proizvođača, jednog s proizvodima niske cijene i dva koji su proizvodili robu srednje klase, u usporedbi s dva vodeća proizvođača te robe ovdje«, kaže Zlatko.

Naročito je ponosan na veoma uspjele sajamske promidžbe proizvoda koje je uvozio.

»Na Sajmu tehnike 2002. u Beogradu sam sreo puno trgovaca iz Srbije koje ranije nisam poznavao. Štednjaci i peći se naručuju u svibnju, a prodaju od rujna do studenog. Iduće godine smo bili na specijaliziranom sajmu grijanja na čvrsto gorivo u Veroni, u Italiji, gdje sam zakupio štand i predstavio 11 naših proizvođača. Cilj mi je bio da Privrednoj komori Srbije pokažem da možemo zajedno nastupati gdje god, samo ako smo oko ciljeva ujedinjeni. Tada sam shvatio da ne postoji ništa što ne mogu uraditi«, kaže Zlatko.

S turskim proizvođačima radio je pet godina.

»Došao sam do razine vrlo velikog učešća uvoza i prodaje tih proizvoda u ukupnom prometu unutar tog segmenta vanjske trgovine u Srbiji. Tražio sam da dobijem ekskluzivu, da partneri nikom ne mogu prodati robu osim meni, no oni su počeli raditi s drugim distributerima, uključujući i one iz Bosne, te se tržište koje sam 'držao’ smanjilo. Da bi mene eliminirali, smanjili su cijenu i zaključio sam da više nemam prostora za rad kakav sam znao. Radio sam intenzivno još pet godina, no tada sam s tim intenzitetom prestao«, dodaje Zlatko, još uvijek donekle žaleći zbog odluka poslovnih partnera iz tog vremena.

»Nisu imali kvalitetu koja bi me zadovoljila!«, odsječno odgovara na pitanje zašto nije potražio druge dobavljače.

Posljedice kriza i promjena poslovanja

Listajući fotografije sa sajmova, dolazimo do 2008.godine, kada je svijet, a i naše podneblje, zahvatila svjetska ekonomska kriza. Već tada je pokušao prodati firmu, radeći i dalje, ali ne više u takvom opsegu i s takvim požrtvovanjem kao ranije. Navodeći podatak da vrlo malo tvrtki ostaju u obiteljskom okruženju, činjenicu da obje njegove kćeri žive u inozemstvu navodi kao potvrdu toga.

»U godinama nakon početka svjetske ekonomske krize, velike uvozničke tvrtke su počele propadati. Neke od njih su mi ponudile da vidim robu koja im je ostala. Tu je bilo nove i bijele tehnike s reklamacijama u ogromnim količinama. Izabrao sam robu, oko 70% smo popravili i prodali po pristojnim cijenama. I to je bilo bolje od posla koji sam radio s Turcima kod uvoza. Nakupio sam jako puno robe s kojom sam opstao puno godina iza toga, prodajući je na malo i veliko, uz naše jemstvo. Ipak, ubrzo su došli veliki trgovački sustavi trgovine na malo kućanskim aparatima i tehnikom koje sada prepoznajemo po ogromnim prostorima u trgovinskim centrima i shopping malovima. S njima više nije bilo razgovora o cijenama. Jamstvo su proizvođači produljili na pet godina, što je apsurdno, a uvedeno je kao vid ekonomskog nadmetanja s proizvođačima iz Kine. Tko god je pomislio da bi se mogao ‘boriti sa Kinom’ u trgovinskom sektoru je propao«, navodi Zlatko.

Osim fokusiranja na poduzetništvo, koje je zapošljavalo i do 28 osoba te zakupljivao stovarište u negdašnjoj Agrovojvodini na novosadskom Limanu I te pokrivalo gotovo cijelu Srbiju, Gegenbauer je, zahvaljujući dobroj poziciji u svojemu sektoru i uspješnom radu, imao razumijevanja i za socijalnu dimenziju svojeg poslovanja. »Svojevremeno sam započeo projekt izgradnje sustava zaštite potrošača, što je područje u kom još uvijek nema odlučnih rješenja. Mnogo prije no što je dobio zagovornike u školskom sustavu, počeo sam raditi na dualnom obrazovanju, no bez podrške ono nije zaživjelo«.

Sakupljač materijalne baštine Hrvata

Gegenbauerov poduzetnički život ne prestaje.

»Većina maloprodaje je odavno na internetu i putem interneta se ogroman udio robe, kako nove, tako i polovne, nudi i kupuje. Prodajem uljne radijatore, peći na plin, aparate za kavu i glačala«, zaključuje on.

Oduvijek je Gegenbauer bio predan sakupljanju dokaza o bogatoj baštini petrovaradinskih Hrvata, a taj se njegov posao posljednjih godina intenzivirao. Osim osobnih i predmeta iz tradicijskog, vjerskog i gospodarstvenog miljea koje aktivno spašava iz petrovaradinskih kuća koje se ubrzano ruše, te dobiva od članova petrovaradinskih hrvatskih obitelji, ovaj redoviti član Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Jelačić, gdje je s pravom prozvan »kustosom«, gotovo je svako prijepodne u Arhivu grada Novog Sada, Matici srpskoj i Arhivu Vojvodine, prebirajući materijal, čitajući, skenirajući i skupljajući. Njegovo veliko znanje o Petrovaradinu i životu Hrvata u njemu nezamjenjivo je već sada u svakoj akciji prezentacije povijesti i kulture ovog mjesta. Dugo je tražio suradnika koji bi mu pomogao da ga uobliči i tako sačuva, primjerice u publikaciji, a navodi da je u tome sada uspio.

M. Tucakov