Širom Vojvodine Širom Vojvodine

S bačke zemlje u znanstvenu elitu

Kada se spomene Lemeš, prva asocijacija bit će lemeški kulen i lemeško plemstvo. No, nisu to jedine osobenosti ovog mjesta. Netko će se sjetiti nekada poznate Lemeške banje, netko lemeškog junećeg paprikaša, ali će malo njih znati da se Lemeš može podičiti i svojim akademicima – Gajom Alagom i Mirkom Vidakovićem, pa i Zdenkom Škrabalom, koji po majčinoj liniji ima lemeških korijena. Podaci o znanstvenoj karijeri ovih akademika mogu se lako pronaći, pa vam mi zato donosimo priču njihovih studenata rodom iz Lemeša, koji su studij fizike i šumarstva odabrali upravo zbog akademika Alage i Vidakovića. Kao i njihovi profesori nakon studija, i oni su ostali u Zagrebu.

Sjećanje jednog fizičara

Akademik Gaja Alaga, nuklearni fizičar, rođen je 1924. godine u Lemešu u obitelji Martina i Stane, rođene Vujević. Diplomirano je 1950. godine na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a kasnije je bio profesor i dekan tog fakulteta. Usavršavao se na Institutu Niels Bohr u Kopenhagenu i u Lorentz Radiation Laboratory u Berkeleyu u Kaliforniji, predavao je na nekoliko inozemnih sveučilišta. Na mnogim međunarodnim konferencijama o nuklearnoj fizici u zemlji i inozemstvu (Francuska, Italija, SR Njemačka, SSSR, Mađarska, Rumunjska, Austrija) bio je predavač, predsjedajući, savjetnik i organizator. Na njegov prijedlog (Dubna, 1968) stvorena je mreža međunarodnih regionalnih centara za nuklearnu fiziku. Napisao je prvu hrvatsku monografiju o nuklearnoj fizici u okviru udžbenika Ivana Supeka Teorijska fizika i struktura materije, Zagreb 1964. U fizici su poznati pojmovi Alagin model i Alagina pravila. Član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (tada Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti) postao je u 1968. godine. Imao je tada 44 godine.

                                                               (prof. Alaga uručuje diplomu Antunu Vujeviću 1982. godine)

Preminuo je 1988. godine i pokopan je u rodnom Lemešu. U Ulici Vladimira Nazora, oronula i prazna još uvijek postoji njegova rodna kuća.

Inicijativa

U životopisu akademika Gaje Alage i Mirka Vidakovića navedeno je da su rođeni u Lemešu. Međutim, u tom mjesti ni jedna ulica ne nosi njihovo ime, niti postoji spomen ploča.

»Moja posljednja inicijativa bila je da putem lokalne samouprave postavimo spomen obilježja ovoj dvojici velikana svjetske znanstvenosti, jer su to zaslužili. Prva ideja je bila da se spomen ploče postave na rodne kuće, ali smo od toga odustali i mislim da bi bolje bilo spomen ploču postaviti na pučkoj školi u Lemešu koju su zajedno pohađali, čak u jednom razredu bili«, kaže Littvay.

Iako znanstvenik svjetskog ranga, rado je dolazio u Lemeš i rado se susretao i razgovarao s mještanima. Posebno se interesirao ima li nadarenih đaka za fiziku i matematiku. Nije mu promakao ni uspjeh jednog gimnazijalca, koga su razgovori s njim potaknuli da u Zagrebu upiše studij fizike.

»Profesor Alaga je za vrijeme zimskih i ljetnih školskih praznika dolazio u Lemeš u posjet roditeljima, dida Martinu i baka Stani. A kako je znao da sam ja išao na natjecanja iz matematike i fizike, poslao bi svog oca po mene da malo popričamo. Mene je to veselilo iako tada još nisam znao koliko je profesor Alaga cijenjen u svijetu. Donio bi mi na poklon časopis Enciklopedija moderna u kojem sam mogao pročitati o najnovijim otkrićima u znanosti, što je mene silno veselilo. No, u tim našim razgovorima ja i nisam kao gimnazijalac razumio sve zakonitosti atomske i nuklearne fizike čime se on bavio, ali je pobudio u meni želju i veliku radoznalost za otkrivanjem i upoznavanjem nepoznatog. Svi ti razgovori puno su utjecali na odabir studija fizike«, kaže profesor fizike i predsjednik zagrebačkog Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata Antun Vujević.

Prve dvije godine akademik Alaga i lemeški student znali su se sresti na fakultetu, malo popričati.

»Na trećoj godini sam i slušao predmet klasična elektrodinamika, koju je profesor Alaga predavao. Kolegij je i opširan i dosta težak za razumijevanje, jedan od najtežih na studiju. I zbog poznanstva i zahtjevnog gradiva imao sam veliku tremu, kako izići pred profesora a da nešto ne znaš, a znajući i za njegova visoka očekivanja. Tako sam se za taj predmet možda više od svih ostalih pripremao, uspješno ga položio i osjetio veliko olakšanje nakon toga. Po završetku studija smo se često sretali, ja sam bio mentor studentima četvrte godine, a i član državne komisije za natjecanje i sastavljač zadataka za natjecanje. Jednom sam pozvao profesora da održi popularno predavanje učenicima srednje škole gdje sam radio, što je on uz sve svoje obaveze na fakultetu i prihvatio. Nakon interesantnog predavanja o atomskoj i nuklearnoj fizici, nastavili smo priču o njegovim putovanjima po svjetskim institutima i iskustvu do kasno u noć, tako da mi je konobar šapnuo da su oni već davno trebali zatvoriti lokal, a našoj priči nikad kraja«, kaže Vujević i dodaje da se profesora Alage sjeća kao vrlo strpljivog sugovornika, koji je cijelim svojim bićem bio posvećen fizici.

Dr. sc. Tibor Littvay odabrao je studij šumarstva u Zagrebu, pa mu akademik Alaga nije bio profesor, ali kako je akademik Vidaković 1967. godine, kada je stigao na studij u Zagreb, bio u Pakistanu, profesor Alaga »skupljao« je svoje Lemešane.

»Bili su to divni dani, jer je nećakinja akademika Alage Mira Knezi, također Lemešanka, studirala biologiju pa smo skupa uživali u noćnim pričama tada doktoranta Paara s PMF-a (akademik Vladimir Paar)«, prisjeća se Tibor Littvay svojih prvih mjeseci u Zagrebu.

Sjećanje jednog šumara

Iste godine kada je u Lemešu rođen akademik Alaga rođen je još jedan budući akademik: Mirko Vidaković. Dijete je Ivana i Viktorije, rođene Horvat. Prve godine proveo je na salašu u blizini Lemeša, ali je već kao šestogodišnji dječak poželio krenuti u školu. Roditelji su popustili i Mirko je krenuo na put koji će ga preko škole u Lemešu odvesti do Šumarskog fakulteta u Zagrebu.

Bio je angažiran u programima Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) u Pakistanu, Mađarskoj, Vijetnamu, predstojnik Zavoda za šumarsku genetiku i dendrologiju zagrebačkog Šumarskog fakulteta bio je 30 godina, predstojnik Arboretuma Trsteno, te Odjela za genetiku Šumarskog instituta... Član HAZU-a je od 1969. godine. Akademik Vidaković preminuo je 2002. godine i pokopan je u Zagrebu.

»Razmišljao sam kako započeti ovaj razgovor. Ne preostaje mi ništa drugo nego da se vratim u daleku 1967. godinu kada sam došao u Zagreb kao brucoš. Mojoj odluci da studiram šumarstvo presudilo je što sam osobno poznavao akademika Vidakovića. A moram priznati i malo bunjevačkog inata mojoj mami Rozi, jer je ona htjela silom Boga da studiram medicinu. Profesor Vidaković je tada bio u Pakistanu kao ekspert UN-a, pa nisam imao njegovu podršku, a doma je bilo malo rata no kako su moji roditelji bili u prijateljskim odnosima s profesorom moji aduti su bili da je studij šumarstva nešto najbolje. Godine 1969. vraća se profesor u Zagreb i bio sam pozvan na ‘raport’, jer je profesor čuo za mene od teta Vituške, njegove majke, i moram priznati da mi je lagodan život prestao jer je počela kontrola mojih ispita«, prisjeća se Tibor Littvay.

No, i godine koje su uslijedile nakon završetka studija ukrstile su putove dva lemeška šumara.

»Godine 1974. odlazim raditi u Šumarski institut Jastrebarsko, sada Hrvatski šumarski institut. Naravno, ja sam izabrao biljnu genetiku kao specijalnost misleći da će mi biti možda lakše. Ali, krivo rezoniranje. Odmah sam morao upisati magisterij i poslije toga doktorat. Vrlo smo tijesno surađivali na organizaciji svjetskog IUFRO (Međunarodno udruženje šumarskih organizacija), kongresa koji se održavao u Ljubljani 1986. godine, a glavni organizator svih važnih predavanja iz genetike bio je prof. Vidaković i naš Šumarski institut«, kaže Litvvay.

Generacije mladih šumara su pod njegovim utjecajem shvatile da se šumsko sjeme može kontrolirano proizvoditi.

»Bez toga malog dijela biljke nema ništa. Osnivali smo klonske sjemenske plantaže diljem Hrvatske za četinjače i listače. Bili su to lijepi dani, naporni ali veličanstveni. Prošli smo skupa puno dana, jer je on bio jedan od osnivača Hrvatskog šumarskog instituta«, kaže kolega i suradnik akademika Vidakovića.

A u tim danima našlo se vremena i za opuštena druženja i po neku životnu lekciju. Tibor Littvay prisjeća se nekih:

»Rekao mi je jednu divnu mudrost: ‘Tibore, bitno je uspostaviti sustav koji funkcionira. Ja imam mercedes kome fale dvije svjećice a ti imaš malog fiću koji sve ima, i ja stojim na mjestu i hvalim se kako imam mercedesa a ti u fići koji ima sve dijelove odlaziš’. Velika istina koju neću nikad zaboraviti. Volio je pjesmu i tamburaše. Jednom u Čingi lingi čardi kod Osijeka poslije napornog dana večeramo i profesor pozove tamburaše, izvadi tada neku veliku novčanicu, prepolovi je i dade polovinu tamburašima i kaže: ‘Ako budete dobro svirali, dobit ćete i drugu polovinu’. Omiljena pisma mu je bila Bunjevac sam, time se ponosim«.

Z. V.

Znanstvenik i diplomat

Akademik Zdenko Škrabalo rođen je u Somboru 1929. godine. Roditelji su mu bili Mato Škrabalo, podrijetlom s poluotoka Pelješac, i Jelena Vidaković iz Lemeša. Do odlaska na studij medicine u Zagrebu s obitelji je živio u Somboru. Njegov znanstveni curriculum započinje 1957. godine opisom prvog slučaja piroplazmoze, dotad nepoznate parazitne bolesti čovjeka. Značajnost ovog rada najbolje ilustrira podatak da se taj rad spominje u svim suvremenim udžbenicima parazitologije. Punu svjetsku afirmaciju akademik Škrabalo postigao je na problematici šećerne bolesti i bio je jedan od najpoznatijih svjetskih dijabetologa. Za redovitog člana HAZU-a izabran je 1992. godine. Od 1990. godine aktivno se uključuje u nastojanja oko uspostave samostalne hrvatske države. Dužnost ministra vanjskih poslova Hrvatske obnaša 1992. i 1993. godine. Bio je veleposlanik Hrvatske u Švicarskoj, Lihtenštajnu i Mađarskoj. Preminuo je 2014. godine.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika