Širom Vojvodine

Pod maskom se može sve

Grad Petrovaradin, kako se nekada nazivao i to uistinu bio po svome civilnom, vojnom i administracijskom ustroju, imao je između dva svjetska rata među desecima vrlo aktivnih hrvatskih kulturnih, prosvjetnih, sportskih i katoličkih udruga, i Karnevalsko društvo.

Riječ karneval potječe od riječi carnex (meso) i val što u prijevodu znači »zbogom meso«, a odnosi se na četrdesetodnevni interval posta i odricanja u Rimokatoličkoj crkvi koji nastupa neposredno prije Uskrsa. Započinje tzv. Čistom srijedom ili Pepelnicom, a završava Uskrsnućem. U Crkvi je poznat pod nazivom korizma.

Predkorizmeno vrijeme

Budući da je Uskrs najvažnija kršćanska svetkovina, jer »Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista naše propovijedanje, uzalud i vjera vaša« (1 Kor 15,14) kojoj prethodi Kristovo trpljenje i muka, Crkva u korizmenom vremenu poziva vjernike na sutrpljenje s Kristom, na post, djelatno milosrđe i intenzivniju molitvu, pa ne čudi što je spomenuto doba obilježeno snažnim pokorničkim duhom, samoodricanjem od uživanja u jelu i piću, odreknućem od zabava, vjenčanja i svih drugih hedonističkih praksi. Tako bi barem trebalo biti. Budući da su se u prošlosti vjernici u ovom periodu doslovno pridržavali njegovih propisa, odričući se samih sebe i živjeći pokorno, ljudska priroda i potreba za ispoljavanjem nižih poriva tražila je načina da na neki način nadomjesti ono što će propustiti tijekom dugoga posta. Tako je neposredno prije početka korizmenoga vremena nastala tradicija maskiranja ljudi u različite pojave, bića i uloge koja bi pružala mogućnost svakome da se u zajedništvu s drugima, skriven ispod svoje maske na licu, raskalašnije i razuzdanije zabavi, izluduje, opusti se, glumatajući, plešući i izvodeći različite predstave. Za pretpostaviti je da su karneval u naše krajeve donijeli doseljeni Nijemci tijekom 18. stoljeća.

Ovaj običaj su i stari Petrovaradinci svesrdno prigrlili i tako ga ustrojili i organizirano priređivali da je početkom tridesetih godina 20. stoljeća osnovano Petrovaradinsko karnevalsko društvo koje je sa svojim šesnaestočlanim upravnim odborom tijekom cijele godine zauzeto pripremalo jednodnevnu Karnevalsku svečanost koja će, prema strogo utvrđenoj tradiciji, biti održana u onu nedjelju koja prethodi već spomenutoj Čistoj srijedi – Pepelnici.

Treba napomenuti da je narodni naziv perioda koji prethodi preduskršnjem postu poznat kao poklade, što bi na hrvatskom jeziku odgovaralo riječi mesojeđe.

Pompezni karnevali

Karnevale kakve danas poznajemo u svijetu nisu ni nalik onima u Petrovaradinu u kojima nikada nije bilo mjesta erotici (kao što danas ima u Rio de Janeiru) ili sotonističkom izričaju, za razliku od političke satire na aktualne teme koje je bilo prisutno. Petrovaradinski karneval bio je kulturni događaj, živa slika velike povorke organiziranih i dobro uvježbanih grupa maskiranih osoba koja se kretala duž glavnih ulica Petrovaradina i s vremena na vrijeme zastajala na određenim, važnijim i prometnijim mjestima i raskrižjima kako bi izvela svoje kratke zabavno-scenske uloge i igrokaze. Pritom su pažnju ogromnog broja gledatelja skretali impozantni i vrlo kreativno izrađeni rekviziti, izrađeni za svaku pojedinu grupu sudionika i najčešće postavljeni na zaprežna kola bez bočnih stranica koje su vukli konji. Središnja figura svake karnevalske povorke bio je princ karnevala koji je svojim izgledom, ponašanjem i raskošnom pojavom dostojanstveno svjedočio svoju ulogu i poslanje. Vozio se najčešće na četveropregu i stupao u pratnji kraljevske svite. Ulogu princa potkraj tridesetih godina 20. stoljeća pa sve do početka Drugoga svjetskoga rata imao je čast nositi bogati petrovaradinski zemljoposjednik Melhior Vuković, koji je bio i nemali financijski podupiratelj ove manifestacije i Društva. Godine 1939. novosadski list Dan izvještava o veoma uspješnoj karnevalskoj svečanosti u Petrovaradinu, ističući već u samom naslovu veliki kuriozitet te godine da je »Prvi put u istoriji karnevalskih svečanosti u Petrovaradinu, princ karnevala sa svitom prešao Dunav i dostojanstveno prodefilovao novosadskim ulicama«. Iz članka se nadalje doznaje kako je događaj promatralo nekoliko tisuća Novosađana. Prije njih povorku su imali prigodu vidjeti Petrovaradinci, od zbornoga mjesta okupljanja povorke u nekadašnjoj Frankopanskoj ulici (danas Koste Nađa), putem glavne Preradovićeve ulice do kuće princa karnevala odakle je on povezen na ukrašenom fijakeru. Na čelu povorke bio je konjanik, zatim je slijedila muzika. Iza muzike nošen je lik Bachusa, boga vina, a na kraju je stajala grupa žena. Očito je da je karnevalski događaj te godine imao za cilj propagandu vina, oličenu u bogu vina koji je pored sebe imao nekoliko boca, ali je s vremena na vrijeme srknuo iz jedne ogromne čaše. Pored ogromnog broja konjanika, u povorci su bila kola s ogromnim bačvama, lijepe kopačice, vezačice, putundžije, vesele beračice, »trošarina«, »pegla«, »blagajna«, pjevački zbor, obješen čovjek koji je stradao zbog toga što je vino miješao s vodom… Medvjed, deva, kanadske petorke, avion koji saobraća na liniji London – München, u kome se nalazio gospodin s otvorenim kišobranom i druge veoma uspjele šale.

Karnevalski događaj završavao je večernjom zabavom – maškarama (maskenbalom) u čuvenoj gostioni Frankopan gdje bi, prema običaju, točno u ponoć bio upriličen duhovit sprovod princa karnevala čije je carstvo tako trajalo svega jedanaest sati.

Bez staroga sjaja

Osim u Petrovaradinu, ovakav impozantni karneval u Vojvodini imala je jedino Bela Crkva u Banatu gdje je njemački živalj kao nositelj ove kulturne tradicije bio dominantan. Do 1918. godine karnevalske svečanosti i balovi bili su spontano održavani kao dio folklora. Propašću Austro-Ugarske promijenio se i odnos vlasti naspram karnevala koje su nastojale sustavno kontrolirati sva događanja u državi, pa tako i ove vrste manifestacije, podvrgujući ih novim propisima. Tako su otada karnevalske događaje mogla organizirati samo karnevalska društva koja su za to i osnovana i čija su pravila uređena statutarnim odredbama. Svakako, mora se priznati da je održavanje karnevalskih povorki i balova u Petrovaradinu imalo svoj najveći procvat upravo u vrijeme kada ih je organiziralo Petrovaradinsko karnevalsko društvo.

Tijekom Drugoga svjetskoga rata karnevali nisu organizirani, ali je poslijeratna nada u njihovu obnovu u, kako se vjerovalo, slobodnoj državi vrlo brzo utihnula. Karnevali nikada nisu obnovljeni u onom sjaju kao prije rata, jer je komunistička vlast takve manifestacije smatrala dekadentnim, nazadnim i reliktom buržoaske kulture. Posljednji petrovaradinski karneval održan je 1955. godine.

U desetljećima koja su slijedila pokladni dani obilježavani su maskenbalima, najčešće u organizaciji Dobrovoljnog vatrogasnog društva Petrovaradin i malobrojnim pojedinačnim maskiranjima više nepovezanih i neorganiziranih grupica ljudi koji bi u pokladne dane obilazili svoje rođake, znance i prijatelje.

Običaj organiziranja maskenbala u novije je vrijeme nosio Centar mladih Srijemske biskupije, dok posljednjih desetak godina iza te tradicije stoji Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Jelačić iz Petrovaradina.

Ovaj lijepi običaj Petrovaradinaca, kao i mnogi drugi tijekom godine, usko je povezan sa štovanjem rimokatoličkog kalendara Crkve i njenim vremenom. Dakako, Crkva sa svoje strane nije imala dodirnih točaka s karnevalima i maškarama. Vrlo je vjerojatno da nije čak ni blagonaklono gledala na organiziranje tih manifestacija, jer se pod maskom može svašta raditi.

Petar Pifat