Širom Vojvodine
Toplina i ljubav za stare i bolesne
Valentina Rodić iz Srijemske Mitrovice je osnivačica i ravnateljica doma za stare osobe Oaza Silka. Trenutačno je kapacitet doma popunjen i u njemu je smješteno 29 osoba. Misija zaposlenih ove ustanove je da korisnicima pored medicinskog nadzora osiguraju ugodnu atmosferu tijekom boravka u domu kako bi preseljenje u novu sredinu prošlo sa što manje stresa za korisnike.
Odluku da otvori dom za brigu o starima presudila su dva momenta u Valentininom životu.
»Živjela sam sama s bakom. Kada nisam bila u mogućnosti biti s njom, plaćala sam gerontodomaćicu. U to vrijeme prvi put sam shvatila da u našem gradu nedostaje prostor za smještaj starih i bolesnih osoba o kojima se nema tko starati«, kaže naša sugovornica i dodaje: »Drugi momenat u mom životu zbog kojeg sam se odlučila na ovaj korak dogodio se dok sam kao službenica radila na šalteru jednog mobilnog operatera. Tada su nam često dolazili stariji ljudi, koje sam obučavala kako koristiti mobitel budući da doma nemaju nikoga tko bi im to objasnio. Poslije 11 godina rada na tom radnom mjestu odlučila sam pokrenuti vlastiti posao. Napustila sam kompaniju i odlučila otvoriti dom za stare osobe. Imala sam određene uvjete: vlastitu zgradu od 550 četvornih metara u dijelu u kom smo mi živjeli, lijepo dvorište, balkon... Imala sam želju iskoristiti prostor na pametan način budući da smo imali 10 slobodnih soba, veliki dnevni boravak od 24 četvorna metra, kuhinju od 15 četvornih metara, veliki balkon koji pruža prelijep pogled ka igralištu i parku. Dokumentaciju sam počela prikupljati 2016. godine. Počevši od skripti od Ministarstva za socijalnu politiku kao i svu ostalu potrebnu dokumentaciju koja mi je bila potrebna prvenstveno za adaptaciju kuhinje koja je morala zadovoljiti sve standarde po HASAP-u. Sve smo morali uraditi po pravilima kako bismo ispunili uvjete za smještaj starih i bolesnih osoba. Početkom lipnja 2017. godine pozvali smo inspektora kome smo predali elaborat rada ustanove napisan na 100 strana o ispunjenim uvjetima što je podrazumijevalo funkcioniranje doma od pripreme jela za korisnike, do načina rada zaposlenih. Ubrzo smo dobili licencu za rad i dozvolu za korištenje 27 ležaja«, navodi Valentina.
Stalna briga i njega
Posebna briga vodi se o korisnicima kojima je potreban visok stupanj zdravstvene njege i nadzora, korisnicima kod kojih postoji pogoršanje kroničnih bolesti i kojima je prije svega potrebna psihološka potpora.
»Trenutno imamo 13 zaposlenih osoba: 9 medicinskih tehničara, kuharicu, higijeničarku, ravnatelja i socijalnu radnicu koja je spojnica između korisnika, njihove obitelji i nas. Morali smo se prilagoditi novim uvjetima rada u vrijeme pandemije koronavirusa. Bili smo u situaciji da udomljavamo i pacijente s odjela palijativne njege iz Opće bolnice, koji su uslijed situacije uvjetovane kovidom (nedovoljnog kapaciteta) dolazili kod nas na rehabilitaciju. Imamo dobar tim i lijepo funkcioniramo. Kolegica mi pomaže oko administracije, imamo dobru međusobnu koordinaciju, što je u ovom poslu vrlo važno. Od kako je počela ova situacija s kovidom svi smo pod stresom i u strahu«, kaže Valentina.
Do pandemije redovito su korisnike vodili na izlete u prirodu, organizirali im galzbene večeri kako bi im dani u domu bili ljepši.
»No, sve je to kovid onemogućio i uz to korisnici nisu u mogućnosti redovito se viđati sa svojom obitelji. Sada smo prevladali te strahove i naučili smo živjeti s tim. Tri puta tjedno radimo vježbe s njima, obilježavamo značajne datume za njih i trudimo se koliko je u našoj mogućnosti olakšati im život u ovoj situaciji«, priča naša sugovornica.
Naročita briga se vodi o higijeni i ishrani korisnika koja mora biti usklađena s njihovom terapijom.
»Kada smo počeli s radom, kupili smo perilice i tri sušilice rublja kapaciteta od 7 do 8 kilograma. Budući da već otplaćujemo kredit nismo u mogućnosti podići novi, a neophodna nam je perilica i sušilica većeg kapaciteta čija je cijena 800.000 dinara. Ona bi nam uštedjela i struju i vrijeme. Naša ustanova ne smije ostati bez čistog rublja i posteljine. Često smo u problemu, pa smo prinuđeni dio prljavog rublja nositi kući na pranje. U drugom koraku treba nam nova kuhinja. Postojeću kuhinju aktivno koristimo već pet godina. Sada nam je potrebna kuhinja od inoksa, koja ispunjeva uvjete HASAP-a. Nadamo se da ćemo uspjeti dobiti pomoć države kako bismo i to osigurali«, kaže Valentina.
Posao bez državnih poticaja
Posao je pokrenula ulažući vlastita sredstva. Poticaje države nije koristila, mada bi joj pomoć dobro došla za proširenje kapaciteta i kupovinu strojeva koji bi im olakšali rad.
»Redovito sudjelujem na natječajima, pišem projekte, ali do sada nisam dobila nikakvu vrstu pomoći. Prošle godine smo aplicirali za sredstva kod Fonda za razvoj. Uz pomoć tih sredstava željeli smo proširiti naše kapacitete. Međutim, potkrala se greška ne našom krivicom, buduću da je kao vlasnik upisana fizička a ne pravna osoba. Napravili smo novu građevinsku dozvolu i sada čekamo odobrenje za izgradnju prostora za dodatnih 100 četvornih metara. U budućnosti nam je u planu da ugradimo lift i dogradimo još 200 četvornih metara kako bismo mogli proširiti svoje kapacitete«, planovi su vlasnice mitrovačkog doma za stare.
»Njihove osobine su različite. Svatko od njih je poseban na svoj način. Ima ih svadljivih, miroljubivih, zanimljivih, a meni su svi podjednako dragi i mnogo ih volim. Svi oni su dobri i pozitivni. Kada vidite njihovo zadovoljstvo i osmjeh na licu, shvatite da nije uzalud sve što radite. Drago nam je što radimo nešto što je moralno i što smo u mogućnosti starim i bolesnim ljudima pomoći i pružiti im toplinu i ljubav koja im je i najpotrebnija«, kaže na kraju razgovora naša sugovornica.
S. D.
