Kultura

Zadužbina koja živi

»Crkvena i društveno-kulturna djelatnost biskupa Lajče Budanovića« bila je tema 30. Razgovora koji je održan u sklopu Dana biskupa Ivana Antunovića. Ovome događaju prethodila je sveta misa o 134. obljetnici smrti biskupa Antunovića, te polaganje vijenaca na njegov spomenik.

Predavanje na spomenutu temu održao je 20. siječnja u pastoralnom centru Augustinianum mladi povjesničar Vladimir Nimčević, koji je podsjetio na život i djelo biskupa Budanovića, a mnogima i ukazao njegovu veličinu i značaj kojim je zadužio hrvatsku zajednicu.

Put do biskupstva

Lajčo Budanović rođen je u Bajmaku 27. ožujka 1873. godine od oca Albe Budanovića i majke Đule Dulić. Osnovnu i srednju školu završio je u Bajmaku i Subotici, a u Kalači je završio Bogoslovni fakultet kao najbolji student. Bio je kandidat za rimsko sveučilište, ali ga je, po riječima predavača, u tome spriječilo njegovo podrijetlo. Nemoguće je pobrojati i navesti što je sve za života uradio, ali je često bio nepravedno u sjeni drugoga. Kako je predavač i rekao, bio je stup Bačke biskupije. Za svećenika je zaređen 24. lipnja 1897. godine u Kalači, a mladu misu služio je samo tri dana kasnije u rodnoj župi u Bajmaku. Za života je bio kapelan u Santovu, Kaćmaru, sv. Jurju u Subotici, u Novom Sadu, Somboru, Baji, Beregu, gdje je kasnije bio i župnik. Za vrijeme Prvog svjetskog rata je bio zaštitnik naroda, i to ne samo u duhovnom smislu. Župnikom u Baji postao je 2. ožujka 1919. godine, gdje je osnovao Bunjevačku čitaonicu, a župnikom u župi sv. Terezije Avilske u Subotici subotički senat ga je imenovao 12. siječnja 1920. godine. Za naslovnog biskupa cisamskog je imenovan 12. veljače 1927., a iste godine, 1. svibnja je i zaređen za biskupa.

Po riječima predavača, od 1920. godine slijedili su napadi na Budanovića, a po medijima se pisalo kako je on »zao čovjek«.

»Puno je toga bilo negativnoga, ali je on uspio sve prebroditi. Nije se oglašavao nego je svoje neprijatelje uspio ostaviti u čudu, da bi kasnije oni postali njegovi fanovi«, ističe Nimčević, te napominje kako su i mediji već 30-ih godina promijenili mišljenje, te je Budanović postao voljeni biskup.

Biskupova zadužbina

»Budanović se smatra graditeljem crkava i crkvenih objekata, koje je financirao dijelom iz vlastitih financija, a dijelom iz crkvenih«, ističe Nimčević.

Tako je 1921. godine završena crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije na Bikovu; koncem 1929., posvećena je crkva sv. Antuna Padovanskog u Čantaviru; 1930. je utemeljen samostan sv. Terezije od Djeteta Isusa u Subotici u okviru župe sv. Rok – koje su vodile redovnice Kćeri milosrđa; 1931. godine podignuta je crkva Isusa Radnika – u Kertvarošu; istoga mjeseca i godine je posvećena crkva Presvetog Trojstva u Maloj Bosni; 1933. je kupljeno gradilište na kraju Ulice Ivana Antunovića (današnja Đure Đakovića) gdje je planirana izgradnja crkve, no ova ideja nije realizirana; iste godine završena je crkva Uskrsnuća Isusova u Subotici koja je trebala biti nova katedrala; 1935. je posvećena crkva sv. Josipa Radnika u Đurđinu; 1936. crkva sv. Ivana Krstitelja u Hajdukovu, a 1940. je posvećena crkva Presvetog Srca Isusovog u Kraljevom Brigu – kod Horgoša.

Predavač je istaknuo kako se iz ovoga može vidjeti da biskup Budanović nije pravio razliku među vjernicima mađarskog i hrvatskog govornog područja. Predvidio je razvoj Subotice i njeno proširenje na rubovima i gradio je crkve baš u tim mjestima. Među njegova najveća postignuća ubraja se i odluka o vraćanju 2.000 jutara oduzete zemlje i 600 školskih zgrada oduzetih u valu nacionalizacije 20-ih godina prošloga stoljeća.

U Zadužbini biskupa Lajče Budanovića ostavljeno je i niz objekata od kojih su neki su i danas u vlasništvu crkve. Neke od njih su kuće u Harambašićevoj ulici (broj 5 i 7), zgrada u Ulici Paje Kujundžića 9 (danas braće Radića) gdje je nekada bila Bunjevačka prosvjetna matica, pa Subotička matica, a potom kino Zvezda. Tu pripada i kuća u Ulici Matije Gupca 8 i 10, gdje je nekada bio Paulinum. Već 1930-ih godina je nastala zamisao o Zadužbini, a datum osnutka se uzima 20. srpnja 1933., koja je uz spomenuto obuhvaćala i 54 jutara zemlje u bajmačkom i 53 jutra u lemeškom ataru. Zadužbina je utemeljena 27. ožujka 1941.

Književna i kulturna djelatnost

Kada je riječ o kulturnoj i književnoj djelatnosti Budanovića, i tu je popis podjednako dug. Podupirao je novčano i moralno izlazak Subotičke Danice, Subotičkih novina/Hrvatskih novina, Klasja naših ravni... Bio je višedimenziona ličnost, puno je pisao i izdavao, a najčešće se koristio pseudonimima (Veco Labudić, Lovro Ratanski, Lošo R., L. Ratanski...). Ono što se smatra njegovim kapitalnim djelom jest molitvenik Slava Božja, a po riječima predavača mogla bi se izdati cijela studija o tome što je i kako biskup Budanović radio za svoga života.

Preminuo je 16. ožujka 1958. godine, te je pokopan u subotičkoj katedrali, a poruka koja piše na njegovom grobu možda i najbolje opisuje njegov život: »Usnuo u Gospodinu, iscrpljen više teškim radom, nego godinama«.

Nakon predavanja uslijedila je već ustaljena rasprava, te zahvala predsjednika KD-a Ivan Antunović vlč. Josipa Štefkovića.

Ono što je predavača najviše dojmilo tijekom istraživanja o Budanoviću jest njegova smirenost i dosljednost.

»Pored najbesprizornijih napadaja, koje je tijekom 20-ih godina trpio gotovo svakodnevno, on je ostao pribran. Nije se ponio emocijama i dao je uzor kako se kršćanin treba braniti. Jer neprijatelj očekuje reakciju, otpor i onda traži slabosti i dalje napada. Budanović nije tražio kavgu, a ako je bio uvučen u nju iz nje je mudro izašao. Gotovo neprimjetno. Imao je puno razloga za trijumf, ali se čak ni tu nije trošio i pridavao tome značaj. To je osoba koja se nije trošila u sitnim stvarima, prizemnim, ovozemaljskim. Jest radio za ovozemaljski puk, ali to nije radio očekujući kipove, slavu... Bio je objema nogama na zemlji – intelektualac, duboko svjestan svog vjerskog i nacionalnog identiteta, svjestan okruženja i vremena« rekao je Nimčević u razgovoru za naš tjednik.

Ž. V.