Kolumne
Protokol za ljudskost
Postoje stvari koje svakome gode, a koje se obično nazivaju »sitnicama koje život znače«. Te »sitnice« najčešće se manifestiraju u vidu »znakova pažnje«, bilo da je riječ o najobičnijoj emotivnoj gesti bilo u vidu nekakvog dara ili nagrade za učinjeno. U delikatnijim situacijama isti se postupci vežu uz pojam ljudskosti, a u slučaju njezina izostanka karakter onoga na koga se odnosi krsti se po slobodnoj volji.
Smrt je zacijelo najdelikatnija životna situacija i u svom kaosu oko nje ljudskost se ipak najlakše uočava. Upravo u tim trenutcima »znakovi pažnje« u emotivnom smislu dobijaju na snazi, tolikoj da se sele u pojam trajnog sjećanja. Baš kao i djela pokojnika za života.
Vijest da je u jutarnjim satima 20. siječnja umro Ilija Šujica nije istoga dana objavljena u medijima. Nije objavljena ni dva-tri dana poslije, kao niti informacija o mjestu i datumu komemoracije, odnosno sprovoda. Pa ipak, vijest o smrti Ilije Šujice vrlo se brzo proširila gradom, zahvaljujući ponajprije njegovim prijateljima i onima koji su ga poštovali. Tko je htio, lako je mogao saznati da će komemorativni skup biti održan u ponedjeljak, 24. siječnja, u 12 sati u sali 213 na I. katu Otvorenog sveučilišta kao i da će sprovod biti obavljen istoga dana u 13.30 na Pravoslavnom groblju u Dudovoj šumi. O tome najbolje svjedoči činjenica da ga je na ovozemaljskom putu posljednji puta ispratilo više stotina sugrađana, među kojima je bio veliki broj ljudi nekada aktivnih u političkom, ekonomskom, sportskom, kulturnom i onom običnom životu grada.
Sa stajališta aktualnog političkog i javnog života uopće vijest o smrti Ilije Šujice više je nego čudna i može se tumačiti na nekoliko načina, ali uvijek s jednim zajedničkim zaključkom – izostanak ljudskosti. Po jednoj verziji informacija da je Ilija Šujica umro zadržala se u matičnom uredu na polukatu Gradske kuće i nije stigla polukat više, gdje se nalaze najznačajniji kabineti lokalne samouprave. Otuda i izostanak njihovih predstavnika i na komemoraciji i na sprovodu potpredsjednika Skupštine općine u vrijeme ni rata ni mira u ovome u gradu. Po drugom tumačenju vijest o smrti Ilije Šujice bila je poznata aktualnom vrhu lokalne samouprave, ali iz nekog razloga nisu smatrali potrebnim doći i odati počast čovjeku koji nacional-šoviniziam s početka devedesetih nije htio žrtvovati za ljudskost i godinama ranije izgrađene dobre odnose sa svojim sugrađanima. Treća mogućnost izostanka predstavnika Grada s komemoracije i sprovoda Ilije Šujice tiče se protokola, odnosno pitanja kome i kada lokalna samouprava odaje posljednju počast. Ali... to je tema koja nije dostojna ovoga teksta.
Iste dvojbe, pitanja i konstatacije mogu se uputiti i na račun Sportskog saveza Subotice, jer je ime Ilije Šujice duboko uvezano u njegovu prošlost. Nitko se – kao niti od predstavnika lokalne samouprave – u ime Sportskog saveza Subotice nije pojavio i oprostio od čovjeka za čije je vrijeme ovaj grad bio adresa mnogih državnih, europskih, svjetskih i olimpijskih prvaka i nositelja odličja.
Ovakav slučaj, međutim, nije jedini u bliskoj prošlosti odnosa lokalne samouprave prema značajnijim sugrađanima. Dostojan oproštaj, pa bilo to i samim prisustvom na sprovodu, izostao je od Grada i nakon smrti Bele Durancija, Ljubomira Đorđevića, Milovana Mikovića, Vojislava Sekelja... Ovo se posebno odnosi na Savez vojvođanskih Mađara, jer je – uz jednu kratku pauzu – puna tri desetljeća ne samo na vlasti u ovome gradu nego je to stranka sazdana od ljudi koji su i osobno poznavali i Šuju, i Belu, i Ljubu, i Milovana i Voju i vrlo su dobro – kroz vrline i mane – znali njihovu prije svega ljudsku vrijednost.
Običan čovjek, dakle onaj kojemu su jednako simpatični i stranačko članstvo i intrige i interesi u njima, ovakvih problema nema. On će se, neopterećen aktualnim odnosima i drugim trivijalnim pitanjima, jednostavno pojaviti na posljednjem ispraćaju čovjeka za kojega zna da to zavrjeđuje. Od vijenca, buketa ili pak jednoga cvijeta na grobu pokojnika daleko je značajnije samo njegovo prisustvo, jer ono pokazuje ne samo poštovanje spram onoga kakav je netko bio nego i kakav netko jest. Običan čovjek u takvim trenutcima nije opterećen detaljima službenoga protokola, jer on u duši nosi mnogo vrjedniji protokol – ljudskost. Takav protokol Ilija Šujica u svom je srcu nosio cijeloga života. Svijest o takvom protokolu, na žalost, ne pokazuju oni koji su ga naslijedili na dužnostima koje obavljaju.
Z. R.
