Intervju

Mediji nude odgovore na pitanja što znači biti netko

Dr. sc. Danka Ninković-Slavnić je docentica na Fakultetu političkih nauka u Beogradu na kojem predaje na Odsjeku za novinarstvo i komunikologiju. Karijeru je započela kao fotoreporterka u dnevnom i periodičnom tisku, a nastavila u agencijama za odnose s javnošću. Danas je, uz nastavu, fokusirana na istraživanja u znanstvenom polju komunikologije i informatike o čemu je pisala i u magistarskom radu »Medijska reprezentacija i grupni identiteti« i doktorskoj disertaciji »Publika digitalnih medija: informiranje na internetu«. S njom smo razgovarali o medijskoj prezentaciji većine i manjina i aktualnom stanju u medijima.

U svom radu o medijskim reprezentacijama grupnih identiteta kažete kako je to proces produkcije značenja kojim mediji tiho i kontinuirano rade na oblikovanju znanja o tome tko smo »mi«, a prešutno i tko su »oni«. Koje su glavne značajke ovog procesa u srpskim medijima?

Tako je. Mediji nam stalno pričaju priču o svijetu oko nas, dajući značenje i smisao različitim događajima i ljudima. Jedna važna dimenzija tog narativa se odnosi na grupne identitete, jer nam mediji nude odgovore na pitanja što znači biti netko. To značenje je relacijsko, određeno kroz dihotomije »mi – oni«, žene – muškarci, mladi – stari, Srbi – Hrvati, siromašni – bogati... I, kao što je ukazivao Jacques Derrida govoreći o binarnim opozicijama, ti odnosi su povezani s odnosima moći. Većinski identiteti su većinski ne nužno zbog brojnosti ljudi koji se s njima identificiraju već zbog toga što je to grupa koja ima društvenu moć, uključujući i simboličku. Većinski identititeti su oni koji su pretpostavljeni, od kojih se polazi, koji su neupitni i uglavnom neiskazani, koji se podrazumijevaju, a ne preispituju u medijskim reprezentacijama. I to su neke prakse u medijima uopće, pa i u srpskim.

Koje su glavne strategije reprezentacije većinskog a koje reprezentacije manjinskih identiteta u srpskim tradicionalnim medijima?

Kada je riječ o većinskom identitetu, odnosno većinskim identitetima, najprisutnija je strategija normalizacije kojom se većinski identiteti konstituiraju kao »ništa posebno«, znači nešto što jednostavno jeste, uglavnom se i ne imenuje, pa samim tim se i ne dovodii u pitanje. Namjerno sam upotrijebila množinu, jer ako krenemo od, u razmatranjima o identititetima često korištenog, akronima CAGE (od engleskih riječi za klasu, godine, rod i etničku pripadnost), postaje jasno da je većinski identitet onaj u kome se preklapaju ovi navedeni, odnosno da je u konteksu Srbije to dobrostojeći, sredovječni, muškarac srpske nacionalnosti. To znači da mišljenja te grupe ljudi najviše čujemo u medijima, njihovi stavovi su najglasniji, a njihove perspektive prikazane kao univerzalne, odnosno perspektive cijelog društva. Od različitih strategija koje su istraživači uočili proučavajući različite manjine, rekla bih da je simbolička anihilacija najprisutnija kada je riječ o manjinskim identitetima. To znači da su iskustva manjina zanemarena, rijetko su dio medijske slike, a i kada su prisutna prikazana su kroz stereotipe ili samo u određenim ulogama. Tako se o radničkoj klasi izvještava za Prvi svibnja, položaj i prava žena su tema Osmog ožujka, a o religijskim manjinama povodom najvećih blagdana. Osim ove, i strategija polarizacije je dosta izražena. Nju možemo prepoznati uvijek kada su »oni« prikazani kao sušta suprotnost »nama«, kada se sličnosti izostavljaju, razlike su prenaglašene i time se briše osnova za međusobno razumijevanje. Ovo je za društvo nezdrava strategija, jer u tom slučaju mediji nisu prostor za debatu i kritiku već su dio te podjele što dovodi do daljeg rasta polarizacije.

Koje su glavne strategije reprezentacije u manjinskim medijima u Srbiji?

Ovisno od toga koji medij je u pitanju i koji su mu izvori financiranja, odnosno biznis model na kome počiva, dominiraju strategija integracije ili komercijalizacije. Rekla bih da mediji nacionalnih manjina, na primjer, svoj rad dominantno baziraju na strategiji integracije, što znači da uspostavljajući svoju agendu, izvještavaju i bave se temama koja je relevantna za pripadnike te zajednice.

Zašto ove strategije dominiraju, a ne neke druge? Drugim riječima, od čega ovisi koje će strategije biti najzastupljenije?

Koje strategije su najprisutnije ovisi s jedne strane od političkog i društvenog ambijenta kakav postoji u određenom trenutnku, a s druge od profesionalnog nivoa medija i standarda koje nastoje poštovati. Strategija koja nekoga prikazuje kao krivca, a u krajnoj instanci kao neprijatelja dobija na vidljivosti u razdoblju kada rastu tenzije u društvu i koliko je izražena u medijima ovisi i od toga koliko politički akteri koriste »zapaljivu retoriku« ili nastoje »spustiti loptu« i naći kompromis, kao i od uredničkih politika, odluka i snage da u tim situacijama imaju profesionalni integritet.

Uočljivo je, posebno to vide pripadnici nacionalnih manjina (albanske, hrvatske, bošnjačke, romske…), kako se u medijima stvaraju negativni stereotipi, a i govor mržnje je svakodnevan ne samo na društvenim mrežama i komentarima već i na naslovnim stranicama tabloida. Koji su uzroci, po Vašem mišljenju, toliko raširenog govora mržnje i negativnog stereotipitiziranja nacionalnih manjina?

Ovo je vrlo zanimljivo pitanje i bilo bi zanimljivo istražiti ga, dobiti uvid u argumentaciju novinara i urednika koji se ponašaju na taj način. Ovako, na osnovu promatranja, bih izdvojila nekoliko faktora koji su u igri. Jedno je da su tabloidi često instrumentalizirani i negativna sterotipizacija, nerijetko i govor mržnje bivaju intenzivirani u razdoblju kada postoji ili neki novi spor ili su godišnjice ključnih događaja iz ratova 1990-ih. Drugo je, čini mi se, da tabloidi uvijek idu na poticanje emocija, a ne promišljanja kod svoje publike i da pretpostavljaju da što je netko drugi lošiji, mi izgledamo bolji. I treće, mislim da tabloidi (a i ne samo oni) preziru ideju političke korektnosti, pri čemu je moj dojam da je najveći problem s tom idejom u samom njenom imenovanju, odnosno u prefiksu »politička«. Ljudi zbog toga nerijetko prepostavljaju neiskrenost, licemjerstvo, nametanje nekih umjetnih, neprimjerenih i prekomjernih ograničenja slobode izražavanja. A ta ideja je, bar je ja tako razumijem, biti korektan. Ne vrijeđati, ne omalovažavati, ne nazivati pogrdnim imenima nekoga zato što je pripadnik neke nacije, religije, rase.

Gdje je granica? Može li se zaustaviti, spriječiti ovakva praksa?

Vjerujem da može uspostavljanjem sustava odgovornosti za sve aktivnosti u društvu, uključujući i javno izgovornu riječ. Ali, trebalo bi za početak krenuti u tom smjeru, doći do toga da se ne može objaviti što vam pada na pamet, neistine, klevete, da ne možete blatiti ljude bilo kao pojedince, bilo kao grupe i nikom ništa. Na žalost, ne primjećujem da idemo u tom smjeru.

Kome ide u prilog takvo predstavljanje manjina? Kome ide u prilog stalna agresija prisutna u medijima uperena protiv »onih drugih«? Drugim riječima, ima li i kakvu društvenu funkciju ovakav govor u medijima?

Takav pristup inducira bojazan, strah, stvara tenziju, stvara atmosferu u kojoj je potrebna »čvrsta ruka« ili »spasitelj« koji uspijeva stvari držati pod kontrolom i bez kog bi »sve otišlo do đavola«. Također, postojanje predstave o potencijalno opasnim drugima se po potrebi može koristiti za prekrivanje, potiskivanje afera, problema, tako da, ukoliko postoji želja da se neke teme smijene s naslovnica, postoji potencijalna stara-nova tema koja će odvući pažnju.

U svom doktorskom radu »Publika digitalnih medija: Informiranje na internetu« istraživali ste, među ostalim, i kako se selekcioniraju ljudi koji se uključuju u komentiranje, to jest stvaranje i objavljivanje medijskog sadržaja? Što Vaše istraživanje pokazuje? Tko su ljudi koji su uključeni u stvaranje sadržaja? Izdvajaju li se po svojim značajkama?

Da, istraživala sam taj proces u kom ljudi koji nisu profesionalni komunikatori, ni javne ličnosti, znači »obični građani« koriste prostor na internetu da kažu nešto o društvenim događanjima, bilo da je riječ o komentiranju vijesti ili nekom događaju koji nije uspio postati vijest u mainstream medijima, a oni misle da bi trebalo. Riječ je prije svega o ljudima koji imaju poriv biti uključeni u društvo u kome žive, utjecati na njegovo oblikovanje, iskazati svoj stav, svoje autentično mišljenje i povezati se s drugima koje to zanima. Oni su, u velikoj mjeri, predstavnici kritičke javnosti.

U stvaranju i komentiranju sadržaja na internetu sudjeluju anonimni akteri. Što ova anonimnost donosi? U tradicionalnim medijima se izbjegavala anonimnost autora koji sudjeluju u komentiranju ili polemikama dok su danas anonimni prilozi dio medijske scene (Hit tvit, npr.). Koji su izazovi anonimnosti autora u kreiranju sadržaja? Izražava li se time govor mržnje slobodnije?

Za anonimnost u izražavanju se u početku mislilo da će donijeti slobodu u izražavanju, da će potaći ljude da gledaju relevantnost argumenata, ne uplićući u to predrasude koje mogu postojati prema osobi koja iznosi tu argumentaciju. Potom je postalo jasno kako je to nerealno, optimistično, očekivanje i da mnogo češće anonimnost stvara problem zbog nemogućnosti da se provjeri autentičnost i uspostavi odgovornost. Anonimnost oslobađa i najbolje i najgore u ljudima. Nekima daje hrabrost da progovore o temama o kojima se uglavnom šuti, ali drugima omogućuje da se osjete slobodno da svoj primitivizam, neodgojenost, mržnju i agresivnost izražavaju više nego ikad. Onlajn prostor, za koji se vjerovalo da donosi mogućnost izražavanja građana, ma kako to izražavanje može biti u širokom rasponu, od najgoreg do najboljeg, je postao primamljiv nositeljima društvene moći koji su našli načina da stvarajući razne armije botova utječu na vidljivost određenih stavova, sa željom da se utječe na mišljenje ljudi. U tom kontekstu čitam i Hit tvit. Govor mržnje se uvijek slobodno izražava kada ne postoji želja da se, prije svega, priča o njegovoj opasnosti, na njega ukazuje i sankcionira. Mislim da je to više pitanje društva, nego tehnologije.

U poslednje vrijeme se mnogo govori o demokratskom potencijalu internet, to jest mogućnosti da se preko društvenih mreža potiču različite društvene akcije, pokreti. Koliki je realno taj potencijal?

Taj potencijal postoji, ali ga ne treba preuveličavati. Istraživanja o toj temi koje je radila Maria Bakardjieva, profesorica komunikacija i medija koja živi u Kanadi, je pokazalo kako je potrebno da postoji nešto što je ona nazvala trostrukom spiralom da bi inicijative s društvenih mreža dovele do nekih promjena. To znači kako je potrebno da, uz aktivnosti na društvenim mrežama, ljudi iziđu na ulice, organiziraju prosvjede u fizičkom okruženju, kao i da tradicionalni mediji izvještavaju o tome, da bi se pritisak dodatno pojačao. Meni se čini da ta trijada – mreže, prosvjed, mediji – poprilično realno ukazuje na uvjete potrebne da bi se postigla neka promjena, odnosno da bi se realizirala inicijativa koja je potekla na mrežama.

Kolika je zaista uloga botova u stvaranju određene slike o javnosti na internetu? Prenaglašava li se njihova uloga ili zaista imaju veliki utjecaj?

Kao i razne druge propagandne aktivnosti, snaga i ove ovisi o resursima koji se u nju ulažu, ali misim da može imati ozbiljan utjecaj. Za razliku od nekih drugih, starijih propagandnih metoda gdje je bilo jasno tko propagira neku ideju, ovdje je problem što je vuk preobučen u janjeću kožu, odnosno da ljudi mogu biti prevareni kako je to iskreno mišljenje nekog običnog čovjeka, da ga mogu kao takvog širiti dalje, sudjelujući u njegovom propagiranju. Distanca koju kao građani nerijetko imamo kada čujemo da nešto dolazi iz usta predstavnika partija ili država nestaje i ljudi postaju dostupniji, otvoreniji, naravno ako ne posumnjaju da je riječ o botu. Mi najčešće o botovima razmišljamo iz perspektive partijske borbe, ali korištenje botova je postalo velika stvar u međunarodnoj propagandi, gdje je recimo, meni je to bio zanimljiv podatak, najintenzivnija aktivnost 2020. godine bila na Tajvanu i provođena je od Kine.

Koji su glavni rezultati Vaših istraživanja – kako se mijenja medijska publika?

Publika se seli na internet. Mladima je to često jedino komunikacijsko okruženje. Postoje generacijske razlike koje su dosta izražene i one se vide prije svega u tome što je za starije televizija i dalje medij broj jedan, dok je mladima telefon sve – i medij i sredstvo direktne komunikacije s bližnjima.

Jesu li zaista pisani mediji, kako se to govori, izgubili na značaju? Kakva je njihova budućnost?

Ako promatramo medije u svom tiskanom izdanju, većina gubi publiku jer ih mladi ne koriste, nemaju naviku kupovati redovito novine i dolazi do smjene generacija, tako da su tiraži za većinu tiskanih medija sve manji. Postoje izuzeci, specijalizirana izdanja, neki koje ljudi čuvaju, tretiraju ih kao kolekcionarske primjerke koji uspijevaju odoljeti tom trendu, ali oni su baš u manjini. S druge strane, neki od poznatih imena iz svijeta tiska su uspješno prešli na onlajn, tako da su svoju reputaciju i svoj pristup novinarstvu sačuvali, razvijajući ga dalje, naravno. Nisu ukinuli tisak, ali su se uspješno preselili na internet i imaju dovoljno prihoda, bilo kroz pretplate, donacije ili od reklama (ili sve troje) da uspijevaju normalno poslovati. Vjerujem da je digitalizacija i postupni prelazak u potpunosti u to formu za većinu neminovnost. Kao što ogromna većina pravi digitalne fotografije, a analogna ili tiskanje digitalnih su neusporedivo rjeđe, tako vjerujem i da će u tiskanom izdanju ostati malobrojni mediji.

Koja je uloga fotografije u medijima danas u vrijeme mobilnih telefona i mogućnosti da svatko bude fotograf? Jesu li fotografi, fotoreporteri izgubili značaj kao autori u medijima?

Kod nas postoji veliki disparitet između kvalitete rada fotoreporteta i medijskog prostora gdje taj rad može biti prikazan. Fotografi iz Srbije su vrlo uspješni, nagrađivani, cijenjeni u svjetskim agencijama, surađuju s eminentnim časopisima, ali rijetki domaći mediji posvećuju pažnju fotografiji i položaj fotoreportera je često jako loš i u financijskom, organizacijskom i kreativnom smislu. S druge strane, brojni fotografi u svijetu, a ima toga i kod nas, koriste društvene mreže kao osobnu permanentu galeriju za svoj rad, organiziraju rad u cjeline i prave izložbe, knjige... Prilagođavaju se situaciji. Svatko danas može fotografirati, ali ne može svatko napraviti dobru fotografiju, isto kao što svatko može otipkati tekst na računalu, ali to ništa ne govori o kvaliteti tog teksta.

Docentica ste na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Kakva je zainteresiranost mladih danas za studij novinarstva? Ima li nekih promjena u trendovima?

Da, interesiranje za novinarstvo opada, postoje druge komunikacijske profesije koje su mladima zanimljivije, poput odnosa s javnošću, upravljanja društvenim mrežama.

Kako vidite stanje profesije novinara danas?

Porfesija je opterećena i političkim i profesionalnim pritiscima. Ne postoji konsenzus unutar profesije o minimumu profesionalnih standarda, ne postoji profesionalna solidarnost, ne postoji jedinstven odgovor na pitanje – što znači biti novinar, kojih pravila se netko pridržava da bi se mogao smatrati predstavnikom te profesije. Ljudi nerijetko odlaze iz novinarstva čim im se ukaže prilika. A to je jedna od profesija koja je ključna za demokratsko društvo, nemate demokratskog društva bez mislećeg, jakog novinarstva.

Kako biste opisali u nekoliko rečenica stanje medija u Srbiji danas?

Iz moje perspektive – poražavajuće. Mnogi problemi koji su postojali kada sam kao studentica radila prva istraživanja s profesoricom i mentoricom Snježanom Milivojević tijekom 1990-ih su i danas tu, funkcionarska kampanja, zatvorenost medija za oporbu, instrumentalizacija javnog servisa od strane vlasti, pritisak na medije koji kritiziraju režim... da nabrojim samo neke. Svašta se promijenilo od tada, imali smo širenje weba, pa web 2.0, tehnologija je donijela tolike promjene, mogućnosti i izazove, a opet toliko toga je ostalo isto. Ponekad se pitam idemo li i kamo, ili samo tapkamo u mjestu? Da ne bude sve crno, mora se reći kako je internet omogućio postojanje manjih, istraživačkih redakcija jer nije potrebna velika i skupa logistika da bi se tekstovi objavili i nadam se da će oni uspjeti naći načina na dođu do šire publike nego što je to sada slučaj i naći načina da uspostave stabilno i održivo poslovanje.

Koji su razlozi izostanka dijaloga u medijima? Od koga to ovisi – urednika, novinara, interesnih grupa, oglašivača? Kako se to može promijeniti? Može li Ministarstvo za dijalog stanje promijeniti na bolje?

Mi nemamo tradiciju dijaloga u medijima. S dijalogom u medijima sada kubure i mnoga zapadna društva koja su veoma polarizirana, poput SAD i Britanije, ali tu pojedini mediji koji vide sebe kao mjesto gdje društvo razgovara nastoje pružati različite perspektive, daju mjesta za različita stanovišta, da uspostave dijalog. Mi imamo jedan poražavajući trend koji bi se mogao sažeti u rečenici – ne želim pričati s neistomišljenicima. Ovakav stav dolazi iz državnog vrha, odslikava se na mnoge medije, analitičare, potencijalne sugovornike... Iskreno, ne razumijem tu vrstu isključivosti, zatvorenosti i neshvaćanja da pristup u kome netko ne želi čuti i razumjeti druge ne može ništa dobro donijeti. Evo, sada kad ste me pitali za Ministarstvo, otišla sam na sajt da se obavijestim što to ministarstvo radi kada je društveni dijalog u pitanju. I strana »O društvenom dijalogu« je prazna (https://www.minljmpdd.gov.rs/o-drustvenom-dijalogu.php). U cijelom tom segmentu postoji pasus o tom sektoru u okviru Ministarstva i sadržaj na strani »Obavezujuća postupanja«. Da, svi ćemo se lako složiti kako je dijalog važan. Ali koliko ga zaista prakticiramo?

Intervju vodila: Jasminka Dulić