Intervju Intervju

Hrvatska javnost vrlo malo zna o Hrvatima u Vojvodini i u Banatu

Profesor dr. sc. Vladimir Čavrak redoviti je profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je 1958. godine u Letovancima kraj Siska. Bavi se makroekonomijom i nacionalnom ekonomijom te filozofijom ekonomije i ekonomskom metodologijom. Osnovao je prvi poslijediplomski studij lokalnog ekonomskog razvoja u Hrvatskoj. Autor je nekoliko knjiga, sveučilišnih udžbenika, stotinjak znanstvenih i stručnih članaka. Sudjelovao je na više desetaka međunarodnih znanstvenih konferencija. Bio je autor ili član autorskog tima na brojnim projektima za potrebe državnih i lokalnih institucija. Poseban interes mu je lokalna povijest, pa je i u tom području objavio više stručnih i znanstvenih radova. Zaljubljenik je u putovanja, a hobi mu je pčelarstvo. Za naš tjednik govori o svojim istraživanjima banatskih Hrvata.

Kako je kod Vas došlo do zanimanja za povijest predijalaca Topuske opatije naseljenih u Banatu?

Poticaj za to istraživanje došao je potpuno slučajno. Godine 1999. objavio sam knjigu o povijesti mojeg rodnog mjesta Letovanci s naslovom Status animarum. Kako to obično biva, nakon objavljivanja knjige autor više nema kontrolu nad time kamo će ona krenuti u svijet. Jedan primjerak je nekim slučajem došao u Županju u ruke gospodina s prezimenom Juzbašić. On se bavio proučavanjem svojeg obiteljskog stabla. Kako sam ja u knjizi spomenuo da je u Letovancima zabilježeno postojanje istog prezimena on je negdje pronašao moj broj telefona i pozvao me radi dodatnih informacija. U kratkom razgovoru me je upozorio na postojanje jedne skupine Hrvata kajkavaca u Rumunjskoj, podrijetlom iz Turopolja i Pokuplja. Ta mi informacija u prvi mah nije bila značajna jer je u tom razdoblju moj znanstveni fokus bio na drugim temama. Ali nakon dvije do tri godine vratio sam se na taj podatak i krenuo u potragu. Tema me je okupirala čak nekoliko godina, a i danas imam osjećaj kako još uvijek nisam istražio sve aspekte i fenomene njihovog seljenja i života u novom zavičaju u Vojvodini i Rumunjskoj. U svakom slučaju, to je istraživanje za mene bilo jedno sjajno iskustvo koje me je obogatilo ne samo kao znanstvenika nego i u ljudskom smislu. Stekao sam nove prijatelje s kojima se intenzivno i danas družim i međusobno se posjećujemo. Posebno bih s te strane istaknuo tadašnjeg župnika u Žombolju i Keči don Davora Lukačelu.

Što je sve obuhvaćalo Vaše znanstveno istraživanje?

Vrlo detaljno sam istražio i dokumentirao okolnosti koje su prethodile odluci da se stotinjak obitelji iz Pokuplja i Turopolja iseli u Banat, zatim proces preseljenja koji je trajao od 1788. do 1801. godine, život u novom zavičaju kojeg su činila zapravo četiri naselja: Boka, Neuzina, Klarija i Keča. Potom sam izučavao problem razgraničenja nakon Prvog svjetskog rata između Rumunjske i novoosnovane Jugoslavije koje je rezultiralo državnim razdvajanjem ove hrvatske zajednice. Time je naselje Keča pripalo Rumunjskoj. Taj događaj je ostavio duboke tragove na hrvatskoj zajednici i nezadrživo odredio njezinu buduću sudbinu. Dotadašnje rodbinske i prijateljske veze između dijelova te zajednice su bile otežane pa čak i prekinute, a kasniji tijek događaja, osobito nakon Rezolucije Informbiroa i sukoba Tita i Staljina, zaprijetio je potpunim uništenjem hrvatske zajednice u Rumunjskoj. Oni su tamo bili neka vrsta kolateralne žrtve tog velikog konflikta. Prema njima je bilo veliko nepovjerenje jer su tretirani kao »jugoslavenski« i u tom vremenu nepouzdani i remetilački element. Zbog toga su svi Hrvati iz Keče internirani sredinom lipnja 1951. godine u Moldovu u logor Baragan u kojemu su ostali sve do 1956. kad je došlo do normalizacije odnosa SSSR-a i Jugoslavije. Oduzeta im je sva imovina, zemlja i objekti, a sa sobom su mogli ponijeti samo nešto osobnih stvari za čije spremanje im je dano tri sata. Nakon povratka dočekao ih je tvrdi rumunjski komunizam u kojem su jako teško živjeli sve do pada tog režima. Danas ih je u Keči ostalo još oko pedeset u dvije ulice: Orvatski sokak i Mačev kraj.

Kada ste obavili terenski rad u Banatu i kako je on protjecao?

Njime sam se bavio u razdoblju od 2015. do 2018. godine kroz nekoliko posjeta Keči, a dio istraživanja sam nastavio i nakon toga u raznim arhivima, posebno u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu gdje se nalazi najviše fondova i građe. Posjetio sam i Arhiv Temišvarske biskupije i tom prilikom se susreo u korisnom i veoma ugodnom razgovoru s tadašnjim biskupom Martinom Roosom. Povijesna građa o Hrvatima u Keči koja se nalazi u Temišvarskoj biskupiji zapravo još nije obrađena. Nadam se i očekujem da će biti i drugih, posebno mladih istraživača koji će posvetiti veću pozornost tom neotkrivenom repozitoriju o životu ove hrvatske zajednice. U obilasku naselja u Vojvodini – Boki, Neuzini i Klariji, veliku pomoć sam dobio od gospodina Gaje Pozojevića iz Zrenjanina koji me je uputio u brojne korisne činjenice i otkrio mi neprocjenjivo blago u dva puna ormara originalnih rukotvorina koje čuva njegova majka u Radojevu (nekadašnja Klarija).

Jeste li u radu koristili neka ranija istraživanja i koliko su ona bila od pomoći?

Nitko tko se bavi proučavanjima Hrvata u Rumunjskoj ne može mimoići iznimno vrijedne radove profesora Stjepana Krpana. On je obavio opsežna i detaljna istraživanja. Prije njega su objavljivali oci Vlašić i Rada te Ante Messner Sporšić, a u novije vrijeme i jedan potomak Adama Mikšića, jednog od najpoznatijih Hrvata iz Keče. Svi su oni zabilježili dosta sjećanja i opisivali su život i običaje. Ono što još treba obaviti jest istraživanje arhivske dokumentarne građe u različitim povijesnim arhivima, od Zagreba, Zrenjanina do Temišvara. Međutim, to je posao za izučene povjesničare i nadam se da će ova tema jednog dana zainteresirati nekog mlađeg među njima.

Zbog čega ste bolje kontakte ostvarili u rumunjskome dijelu Banata negoli u vojvođanskom?

Kontakti u Rumunjskoj bili su nešto intenzivniji i češći zbog toga što je istraživanje zapravo primarno bilo fokusirano na taj dio zajednice i zato što sam tamo našao puno više materijalnih tragova i arhivske građe. Povrh toga, u rumunjskoj Keči sam jako dobro primljen od tamošnjeg župnika don Lukačele i cijele strukture civilne vlasti – gradonačelnika Žombolja, njihovih poduzetnika i brojnih intelektualaca kao i načelnika Keče. Naši susreti su se nastavili kasnije u Hrvatskoj, u Sisku i Topuskom, te posjetom kulturno-umjetničkog društva iz Buševca iz Turopolja koje je održalo tri koncerta u Keči i Žombolju. Na taj način se moje historijsko istraživanje pretvorilo u susrete prijateljstva i njegovanje tradicije i identiteta. U Rumunjskoj je to lijepo prihvaćeno, ne samo od rumunjskih Hrvata nego su u tome sudjelovali i lokalni Rumunji, Mađari, Romi i Srbi. U tom području Rumunjske njeguje se stvarni multikulturalizam. Što se tiče vojvođanskog dijela te hrvatske zajednice, ona je u većoj mjeri asimilirana i danas svedena na »ostatke ostataka«. Nisu kompaktni, a čini mi se da ni u katoličkoj crkvi nema dostatne brige o toj nacionalnoj zajednici. Kao zanimljivost ću napomenuti da sam terensko istraživanje Boke i Neuzine prethodno dogovorio s tadašnjim lokalnim župnikom koji mi je potvrdio prijem. No, kad sam došao u župni stan našao sam zatvorena vrata. Nakon što sam obavio istraživanja u tim selima ustanovio sam da je tamo puno više Hrvata na groblju nego onih živih. Zatečeno stanje u ova dva dijela iste zajednice razlikuje se po puno obilježja. Za ovu prigodu spominjem samo činjenicu da je hrvatska skupina u rumunjskoj Keči gotovo u potpunosti sačuvala svoj jezik i da međusobno razgovaraju arhaičnim kajkavskim narječjem dok izgleda da se to potpuno izgubilo kod vojvođanske skupine.

Gdje ste sve prezentirali Vašu znanstvenu radnju? Kakva je Vaša suradnja sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata?

Objavio sam nekoliko znanstvenih radova i članaka, od časopisa Riječi u Sisku, časopisa Luč u Velikoj Gorici, Novom sisačkom tjedniku, pa sve do sveobuhvatnog znanstvenog rada koji je objavljen u Godišnjaku za znanstvena istraživanja čiji je izdavač Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice. Radove o predijalcima Topuske opatije prezentirao sam na brojnim predavanjima od Sisačke biskupije u Sisku, Matice hrvatske u Velikoj Gorici, Hrvatskog plemićkog zbora u Zagrebu, do znanstvenog skupa u Subotici kojeg je priredilo Hrvatsko katoličko sveučilište iz Zagreba i okruglog stola o Hrvatima u Rumunjskoj, organiziranog na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u povodu njegove 100. obljetnice. Glede suradnje sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata ona je odista sjajna i tamo sam stekao puno prijatelja. Ovom prigodom bih se na tome posebno zahvalio gospodinu Tomislavu Žigmanovu i njegovim suradnicima. Vodili smo puno sadržajnih i zanimljivih razgovora koji su meni jako pomogli u razumijevanju stanja hrvatske zajednice u Vojvodini i Srbiji kao i problema s kojima se susreću. Od tada s puno više pozornosti pratim sve informacije o Hrvatima u Vojvodini i suosjećam s njihovim teškoćama te s velikim razočaranjem pratim razna diplomatska lutanja i priličnu nebrigu Hrvatske o njima.

Jeste li istražili kakve su veze Hrvata iz Keče bile s matičnom državom u vrijeme SFRJ nakon zatopljenja odnosa Tito – Ceauşescu?

O tome sam stekao uvid kroz razgovore s preostalim stanovnicima Keče. Veze s tadašnjom državom su bile jako slabe i svodile su se na vrlo rijetke obiteljske posjete rođacima u Klariji, a još rjeđe u Boki i Neuzini. Možda najsnažniji kanal veze i utjecaja bivše države bilo je praćenje radijskih i televizijskih postaja te popularna i narodna glazba koju su slušali. Ono što je mene posebno iznenadilo jest činjenica da nitko od stanovnika Keče, ne samo za vrijeme socijalističke Jugoslavije nego i ranije, zapravo nije odlazio u stari kraj. Oni su Turopolje i Pokuplje nosili u usmenoj predaji te čuvali kroz jezik, običaje, kulturu i vjeru, ali fizički kontakt sa starim zavičajem je u potpunosti izostao.

U ekonomskom pogledu, biste li nam mogli reći nešto o aktualnim iseljavanjima iz Keče i okolice nakon ulaska Rumunjske u Europsku uniju?

Nažalost, ne mogu o tome govoriti jako precizno jer taj specifičan fenomen koji se događa u novije vrijeme u svim takozvanim novim članicama EU nisam detaljno proučavao za područje Keče. Osim toga, problem iseljavanja i depopulacije zahvatio je Keču još i prije ulaska Rumunjske u EU. Danas u Keči živi vrlo mala hrvatska etnička zajednica od svega par desetaka osoba. Zbog toga mi je bilo fascinantno utvrditi da su se unatoč tomu uspjeli othrvati asimilacijskim pritiscima do današnjih dana.

Ima li izgleda da ova mala zajednica opstane?

Moram izraziti bojazan da će oni vrlo brzo nestati. Prirodni i društveni procesi djeluju u tom pravcu veoma snažno. Od nekadašnjih oko tisuću osoba ta zajednica u sva četiri naselja danas ima manje od 100 pripadnika, što znači da je svedena na 10 posto. Nebriga službenih institucija Hrvatske i posvemašno zapostavljanje veza i adekvatne pomoći matice tome samo pripomaže.

Kako bi se oni mogli osnažiti da očituju svoj identitet?

Krajnji je čas da se nešto u tom smislu učini. Meni je žao da sa strane Hrvatske nema puno više inicijative. Mi imamo institucije koje su plaćene da se bave tim pitanjima, ali su one puno više orijentirane na pomoć Hrvatima u Bosni i Hercegovini i povezivanje s dijasporom u bogatijim zemljama u kojima su Hrvati brojniji. Mislim da novac i financijski aspekt tu nije najvažniji, puno značajnije bi bilo razvijati različite oblike kulturne i prosvjetne djelatnosti, pomagati razna udruženja Hrvata u Vojvodini i poticati osnivanje novih. Osobno mi je nejasno da hrvatska diplomacija olako prelazi preko iniciranja i poticanja raznih politika podjele hrvatskog korpusa u Vojvodini na pitanjima jezika i kulture. Također mi je neshvatljiv blag diplomatski pritisak na recipročnu politiku prema nacionalnim manjinama. Srbi u Hrvatskoj imaju zakonski zagarantirano političko predstavništvo do izravnog sudjelovanja u Vladi Hrvatske i drugim institucijama, dok toga u Srbiji nema.

Koliko su javnost u Hrvatskoj i hrvatski narod općenito upoznati sa zajednicom Hrvata koja živi u Banatu i Vojvodini?

Moj je dojam da današnja hrvatska javnost vrlo malo zna o Hrvatima u Vojvodini i u Banatu. Informacije o problemima i teškoćama u životu hrvatske zajednice u Srbiji, a osobito u Rumunjskoj općenito su vrlo rijetke i često površne. O tome sudim na temelju osobnog uvida u to stanje kojeg sam stekao kroz nekoliko vrlo kvalitetnih i sadržajnih posjeta tim zajednicama. Ne bih znao precizirati tko je za to odgovoran, no mogu kazati kako mi se čini da bi im hrvatske institucije u Zagrebu, čiji je posao rad s Hrvatima u svijetu, kao i hrvatska diplomatska služba u Beogradu, trebale posvetiti više pozornosti. Čini mi se da je ukupni tretman hrvatske zajednice u Srbiji općenito ispod razine i kvalitete položaja srpske zajednice u Hrvatskoj. Princip reciprociteta po mom sudu legitimira ulaganje većih napora za popravljanje položaja i statusa hrvatskog naroda u Vojvodini, odnosno Srbiji. U tom kontekstu bi sa strane Hrvatske trebalo učiniti više da se poveća kapacitet i sposobnost hrvatske zajednice i njenih institucija u Vojvodini i Srbiji da ona postane aktivniji subjekt oblikovanja i promicanja svojih interesa i htijenja.

Kakvi su Vaši budući planovi vezani uz istraživanja hrvatske zajednice u Banatu?

Sve što sam dosad učinio i ostvareni rezultati koji su me iznenadili obvezuju me na nastavak rada. Postoji arhivska građa koju nisam uspio obraditi, a i na terenu se ima puno toga za istražiti. Nadam se također da ću time potaknuti i druge, mlađe istraživače, da se pozabave ovom temom.

Kako danas izgleda stari zavičaj banatskih Hrvata kajkavaca prije nešto više od godinu dana pogođen razornim potresom?

Područja Pokuplja i Turopolja, koja su susjedna Petrinji i Banovini, 2021. godine pogodio je najveći potres u modernoj povijesti. Epicentar potresa i brojna manja podrhtavanja tla dogodili su se upravo u naseljima iz kojih su Hrvati odselili prije više od dva stoljeća u Banat. Nažalost, obnova stambenih i javnih zgrada ni nakon proteka jedne godine još nije započela. To izaziva frustracije i nezadovoljstvo posebno onih građana čije su kuće srušene, pa su prisiljeni već drugu zimu živjeti u kontejnerima. Svi se nadaju da će obnova ipak krenuti na proljeće. Budući da se ujedno radi o području Hrvatske koje je bilo nerazvijeno i prije potresa, značajna su očekivanja od različitih projekata gospodarske i društvene revitalizacije. Velika pomoć se očekuje iz različitih fondova EU.

Što biste za kraj poručili Hrvatima u Banatu i Vojvodini?

Budući da nisam predstavnik vlasti, a niti hrvatske politike i u tome ne sudjelujem, mogu im se obratiti samo kao obični građanin. Kako sam imao privilegij nešto detaljnije upoznati se sa statusom i problemima te hrvatske zajednice mogu poslati poruku ohrabrenja i nade. Također, mogu apelirati i zamoliti predstavnike hrvatske zajednice u području politike i kulture da strpljivo i uporno, demokratskim metodama, nastoje uskladiti odnose s većinskim narodom težeći tomu da svima bude bolje.

Intervju vodio: Dalibor Mergel / Foto: Saša Zinaja


 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika