Tema Tema

Kultura po socijalističkom receptu

Utemeljena pod okriljem Katoličke crkve, kultura bačkih Hrvata poslije Drugog svjetskog rata doživjela je krupan preobražaj. Stavljena je u službu Komunističke partije Jugoslavije. Kada je ispunila svoju propagandnu zadaću, ponovno je bačena na margine društvenog života, gdje je ostala sve do 1960-ih godina, kada je oživjela u valu novih gibanja (Hrvatskog proljeća).

Duga tradicija kazališta

Najvažnije i najmasovnije kulturno žarište poslije Drugog svjetskog rata u bačkih Hrvata bilo je Hrvatsko narodno kazalište u Subotici, koje je utemeljeno odlukom Predsjedništva Narodne skupštine AP Vojvodine od 19. rujna 1945. Ono je, istina, čedo svog vremena, ali su njegovi glumci, članovi predratnog Zbora hrvatskih kazališnih dobrovoljaca, uglavnom duhovna djeca međuratnog hrvatskog preporoda, koji se 1930-ih odvijao pod krovom Subotičke matice (Paje Kujundžića 9).

Dramska umjetnost u bunjevačkih Hrvata, međutim, ima dublju tradiciju i od Hrvatskog narodnog kazališta i Zbora hrvatskih kazališnih dobrovoljaca. U najstarije vrijeme pod okriljem crkve održavani su igrokazi. Prvu poznatu predstavu organizirala je franjevačka gimnazija u Subotici (1747.). U vrijeme mađarske vladavine drama je bila jedina grana umjetnosti koja je mogla naići na širu recepciju bunjevačkih masa, budući da je pismenost bila svojstvena samo višim slojevima. Predstave su držane obično tijekom zimskih mjeseci, o blagdane (na Božić, Marijin dan itd.), na prelima i drugim prigodama. Izvodili su ih uglavnom djeca, ili mladići i djevojke (članovi i članice katoličkih društava, obrtnički i trgovački pomoćnici itd.). Komadi bili su pretežno vjerske prirode, rijetko svetovne (narodni igrokazi).

Dugi i skromni početci

Primjera radi, Kršćanska čitaonica u Baji, koju je osnovao Ljudevit Budanović, priredila je 19. veljače 1912. šaljive komade Divojačka kletva i Začarani ormar. Katoličko bunjevačko divojačko društvo u Subotici priredilo je 30. siječnja 1913. u Katoličkom krugu u Subotici Pokondirenu tikvu Sterije Popovića. Igrali su Tonka Pešut (Fema), Marija Stantić (Evica) i Andrija Mamužić (Vaso). Šokci u Beregu prikazali su komad Začarani ormar u okviru zabave Gazdačkog čitalačkog društva održane 7. i 8. veljače 1914. Uloge su tumačili Bariša Mrvičin (Gospodin), Marija Vidaković (Ljubica), Marin Balažev (Milan), Josip Ilić (Mato kovač) i Antun Gorjanac (Grgo sluga).

Koliko god skromne bile glede režije i izvedbe, ove predstave su u nedostatku drugog pristupačnog sadržaja bile veoma popularne među širim slojevima. Upravo zato mađarske vlasti su strogo ograničile njihovo izvođenje. Tako je Gradski senat u vrijeme gradonačelnika Károlya Bíróa bez racionalnog razloga zabranio izvedbu igrokaza iz pučkog života Zavade od Vranje Sudarevića (29. srpnja 1905.). Radi daljnjeg razvoja kazališna umjetnost u bačkih Hrvata morala je sačekati propast Austro-Ugarske monarhije.

Od amaterizma do profesionalizma

Poslije Prvog svjetskog rata hrvatska drama nastavila je neko vrijeme živjeti na svoj uobičajeni način, u prigodničarskom miljeu. Uvjeta za intenzivniji rad nije bilo. Pred kraj razdoblja, međutim, i ova djelatnost je podignuta na višu razinu. Naime, pod vodstvom ravnatelja Podružnice I. Hrvatske štedionice u Subotici Dragana Mrljaka nekoliko mladih ljudi osnovalo je proljeća 1939. Zbor hrvatskih kazališnih dobrovoljaca, preteču i osnov Hrvatskog narodnog kazališta. Predsjednik društva je bio Mrljak, a tajnica Ana Skenderović. Prva predstava rađena je po komadu Moje prvo momčenje Ivana Malagurskog, koju je Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca nagradila. Zbor je zapravo bio jedna u nizu sekcija Hrvatske kulturne zajednice, čije prostorije su se nalazile u Subotičkoj matici. Nastupao je u Gradskom kazalištu, ali po potrebi i na drugim mjestima, bilo samostalno ili u okviru većih manifestacija. Izvodio je djela hrvatskih dramskih pisaca (Josip Eugen Tomić, Geno Senečić i drugi).

Kao članovi ovoga društva zboga spominju se Pajo Kujundžić, Ivica Mađarević, Miroslav Mažgon, Klara Pejić, Ivan Stantić, Lajčo Dulić, Matija Skenderović, Ana Skenderović, Ida i Ruža Malagurski, Miroslav Štemer, Aleksandar Ivić, Solo Vojnić, Geza Šabić, Ivan Vuković, Drago Kolesarić, Mirko Glumac, Marko Horvacki, Aleksa Bačić, Marko Suturović, Koloman Babijanović, Olga Mrljak, Milica Bošnjaković, Stana Buljovčić, Đurđica Kovačević, Marica Horvacki, Lajčo Lendvai i dr. Neki od njih su se nastavili baviti glumom i nakon rata. Lajčo Lendvai je bio upravnik Hrvatskog narodnog kazališta. Matija Skenderović je poslije kratke karijere u Subotici postala 1951. članica Ljubljanske opere, a 1954. Srpskog narodnog kazališta u Novom Sadu.

Subotički HNK

Nakon oslobođenja Subotice listopada 1944. društveni život, koji je za vrijeme okupacije stagnirao, ponovno je oživio. Pokrenuta su glasila Slobodna Bačka, Zidne vijesti, Slobodna Vojvodina, a umjetnički radnici su reaktivirani. Pod okriljem gradskih vlasti (Narodnooslobodilački odbor) obrazovana je i kazališna grupa, koju su činili članovi predratnog Zbora hrvatskih kazališnih dobrovoljaca. Prvu izvedbu je imala siječnja 1945. Izvela je program od osam točaka iz Narodnooslobodilačke borbe, ulomak iz Zločina i kazne Dostojevskog i Dubravke Ivana Gundulića. U prvoj polovici 1945. imala je četiri premijere s 14 predstava. Izvođeni su sljedeći komadi: Požar strasti Josipa Kosora, Jegor Buljičov Maksima Gorkoga, Doktor i Gospođa ministarka Branislava Nušića, Gogoljeva Ženidba.

Ključni trenutak u daljnjem razvoju ove grupe bilo je gostovanje Vojvođanskog narodnog kazališta iz Novog Sada u Subotici. Tom prigodom njezini članovi ostavili su lijep dojam na kazališne stručnjake. Nakon toga Narodna skupština AP Vojvodine donijela je rješenje da se ova grupa pretvori u stalno kazalište s nazivom Hrvatsko narodno kazalište. Novoutemeljeno kazalište zatražilo je i dobilo potrebnu pomoć od Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba u vidu desetak članova stručnjaka, umjetničkog i tehničkog osoblja. Ovako obrazovano kazalište dalo je četiri uspjele premijere i jednu večer recitacija s ukupno 20 predstava. Njegova prva predstava je bila tragedija u 11 slika Matija Gubec Mirka Bogovića.

Do preimenovanja u Narodno pozorište-Népszínház (siječnja 1951.), HNK je obradilo niz komada srpskih, hrvatskih i slovenskih dramskih pisaca (Nušić, Sremac, Gundulić, Cankar). Nakon toga izvelo je 29. travnja 1953. operu Dužijanca Josipa Andrića. Tom izvedbom steklo je možda jedno od najvećih priznanja otkako postoji (Hrvatska riječ, 8. svibnja 1953.). U okviru daljnje politike dekroatizacije, hrvatska drama je 1958. preimenovana u Dramu na srpskohrvatskom jeziku.

Vladimir Nimčević

  • Jooble
  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay