Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Bas-bariton, godina osamdeset šesta

»Rođen sam u nacionalno mješovitoj obitelji, srpsko-hrvatskoj, pravoslavno-katoličkoj. Otac mi je bio podrijetlom Ličanin, a majka Hrvatica iz ugledne obitelji Marić iz Hrvatske Kostajnice. U obitelji smo slavili i jedne i druge blagdane, redovito, tako da sam odmalena naučen na toleranciju. U našoj obitelji nikad nije bilo jezika mržnje nego smo sa svim ljudima surađivali i družili se«.

Ispostavit će se da je ovakvo djetinjstvo Miroslava Klašnje, osamdesetšestogodišnjaka iz Novog Sada, bilo vrlo plodno za njegovu dalju karijeru. Rođen je 1935. u Tovarniku, mjestu rođenja jednoga od najvećih hrvatskih književnika Antuna Gustava Matoša.

»Već kao mali sam bio pozivan na razne svečanosti. Gimnaziju sam završio u Srijemskoj Mitrovici i tamo sam bio zapažen u zboru kao dobar pjevač. Po završetku gimnazije upisao sam Rudarski fakultet u Beogradu, oduševljen romanom Emilea Zole Germinal o rudarima u Loreni i Zvijezde gledaju s neba Archibalda Cronina. Slušao sam prigovore kako je to opasan poziv, jer se radi o podzemnim eksploatacijama ruda. Nisam mogao dobiti studentski dom, živio sam od dječjeg doplatka, jer nisam bio član Saveza komunista. Pri kraju sam ipak dobio stipendiju. Kad sam se upisao, bio sam 113., a svega 26 nas je završilo redovito«, kaže Klašnja.

Ispod zemlje

Studentska stipendija koju je dobio od rudnika Breza, koji se nalazi između Sarajeva i Vareša, puno mu je značila. Taj je rudnik mrkog ugljena poznat po čuvenom rudaru Aliji Sirotanoviću, kojega je, kao upravnik, umirovio.

»U takvom rudniku ima dosta eksplozivnh plinova, metana, ugljičnog dioksida, prodora vode i sličnih incidenata. Kao inženjer, o tome sam puno vodio računa. Dok sam bio upravnik, nije bio nikakvih većih slučajeva toga tipa. Kada je došlo do krize ugljena i kada su uvedene električne i dizelske lokomotive, prešao sam u rudnik željezne rude Ljubija sa sjedištem u Prijedoru. Bio sam direktor najvećeg pogona oko 10 godina i za to vrijeme sam vodio računa da radim na unapjređenju tehnologije i sigurnosti rudara i borio sam se za bolje plaće. Kod nagrađivanja postigao sam cilj da moji rudari imaju veću plaću od mene, direktora. U početku mi to nisu vjerovali, ali to sam dokazao«, kaže naš sugovornik.

Nastavlja svojim novosadskim životnim razdobljem, započetim godine 1977., koji i dalje traje. Tada su ga, kako navodi, kolege sa studija pozvale da dođe u Naftagas. Došao je, dobio stan i bio rukovoditelj za unaprjeđenje tehničke kontrole. Povremeno je radio u Jordanu i u Alžiru. Ipak, u Novom Sadu je ponovno otkrio svoju ljubav prema pjevanju.

»Te godine priključio sam se zboru Svetozar Marković u kojemu je ravnatelj bio Lazar Buta, dirigent novosadske opere. Naime, za vreme studija sam pet i pol godina pjevao u Akademskom zboru Branko Krsmanović. Tamo su mi kolege i ravnatelj rekli da trebam školovati glas. Otišao sam kod najveće češke operne umjetnice Zdenke Zikove, kod koje su se školovani vrhunski pjevači koji su nastupali u milanskoj Scali i newyorškom Metropolitenu. Ona me je odmah primila i dvije i pol godine učila solo pjevanje. Kad sam završio fakultet, morao sam prekinuti pjevanje jer sam primio stipendiju i morao sam se zaposliti u rudniku, na što je Zikova vrlo uvrijeđeno reagirala. ‘Pa ja sam Vas pripremala za velikog svjetskog pevača! Vi ste jedini kojega sam spremala besplatno! Idite da Vas moje oči ne vide’, rekla mi je.«

Nakon pet godina rada u Brezi prijavio se za francusku stipendiju za specijalizaciju iz područja rudarstva. Boravio je 11 mjeseci u Francuskoj.

»Tom prilikom sam se prijavio za čuveni zbor na Sorboni. Provjera je bila rigorozna. To su vrhunski glazbenici i pjevači, doktori znanosti, specijalisti, liječnici, pravnici s doktorskim diplomama. Slušajući me, rekli su da rade Requiem Antonina Dvořáka, no već su odmakli s probama. Onda su se, slušajući mene, dogovorili da svakoga dana idem u njihove privatne kuće da uvježbavam. Tako sam išao s kraja na kraj Pariza. Bili su oduševljeni mojim pjevanjem. Kada sam se vratio u Prjedor, nastupao sam u gradskom zboru Dr. Mladen Stojanović

Zborovi, probe, nastupi, politika

»Došao sam u Naftagas, uključio se u zbor Svetozar Marković i u njemu bio do 1981., kada sam prešao u novosadski židovski zbor Hashira i s njim bio 11 dana u Jeruzalemu, između ostalog i na Kristovu grobu. Godine 2001. formiran je zbor Jelačića u Petrovaradinu, koji je počela voditi Vesna Kesić-Krsmanović, ravnateljica zbora opere SNP-a u Novom Sadu. S našim zborom ona je napravila veliki uspjeh. Od diletanata, koji faktički nisu znali pjevati u zboru, napravila je zbor koji izvodi četveroglasno pjevanje i ozbiljne i složene skladbe. To je najjači zbor među Hrvatima u Vojvodini, a možda i jedan od najjačih u Vojvodini uopće. Često smo bili pozivani i gostovali u Hrvatskoj, u mnogim mjestima. Pamtim svoje nastupe u Ceraku, prije tri godine. Tu sam pjevao More mi je ljubav moja od Franje Štefanovića, naizmjenično sa zborom. Na završetku su mi prišli i pitali me jesam li profesionalni operni pjevač. Nisu mi vjerovali da nisam. Često na božićnim koncertima nastupam u solističkim dionicama Venite, fideles (Dođite, vjerni), skupa sa zborom«, kaže Klašnja.

»Profesorica Kesić-Krsmanović je izvanredna ravnateljica. Vrlo je simpatična i sve radi s osmjehom i druželjubivošću. Ona ima ogromno vokalno i zborsko iskustvo. Volim biti dio toga zbora«, kaže on. Venite, fideles, po kojoj je Klašnja poznat pratiteljima zbora Jelačića, osobito na koncertima, kaže, upravo je Kesić-Krsmanović predložila da pjeva.

»Očuvan glas je ostatak mojeg pjevačkog školovanja. Naučio sam tehniku disanja i upravljanja glasom, mada nisam potpuno zadovoljan. Kada sam učio, imao sam veoma voluminozan, prodoran glas, s rasponom od dvije i pol oktave. To je vremenom opalo, a ja uvijek uspoređujem svoje nekadašnje pjevanje sa sadašnjim i prema sebi sam vrlo kritičan. Uključen sam u djelovanje dvaju zborova i imamo probe do četiri puta mjesečno. Glas sam naslijedio od majke koja je fenomenalno pjevala«, prisjeća se Klašnja.

Kada je došao u Novi Sad i u Naftagas, počeo se baviti i politikom. Prvo je bio član Reformista Ante Markovića, a onda je prešao u Ligu socijaldemokrata Vojvodine, gdje je od 2000. do 2008. u Skupštini grada bio zadužen za sva javna poduzeća.

Iako optimist, Klašnja je jasan:

»Kad budem osjetio da mi glas vibrira, prekinut ću sa pjevanjem, jer neću moći izdržati samokritiku.« Siguran je da bi se nastavio glazbeno školovati da nije bilo materijalnih potreba:

»Svatko osjeća nagon da se glazbeno ispolji. Ako ima dara za vokalno pevanje, mora se boriti da ostvari svoje želje koliko je sposoban, a život pokaže vrijedi li to ili ne.«

Klašnja je udovac. Ima dvije kćeri, obje na medicinskim profesionalnim stazama. Svoje dobrodušno lice ne skriva pred svojim sugrađanima, no ponekad, kada žuri na probe zbora Jelačića, zna se učiniti strožim. Glazbom protkan život ovoga Novosađanina teče i dalje s puno nutarnje radosti, koju dijeli u svojim nastupima s publikom.

M. Tucakov / Foto: Lara Grginčević

  • Jooble
  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay