Širom Vojvodine Širom Vojvodine

»Filozofija« svinjogojstva – konstantnost i upornost

Ratarstvo i stočarstvo, grane su poljoprivrede kojima se bave brojne obitelji na sjeveru Bačke i ti se poslovi u gotovo svim slučajevima prenose s generacije na generaciju. To je slučaj i s bračnim parom CrnkovićKalom, rodom iz Subotice i Đurđicom, rodom iz Đurđina, koji su se nakon 15 godina rada u Italiji vratili u rodni kraj i u okviru svog gospodarstva na Verušiću započeli s bavljenjem poljoprivredom, što su inače radili i njihovi roditelji.

Farma za 900 tovljenika

Cilj odlaska u Italiju, prvo Kale (1994.), a potom i Đurđice (2001.), od početka je bio povratak u Suboticu, što se i dogodilo 2010. godine, kako bi ušteđeni zarađeni novac uložili u vlastiti biznis. Dugo su razmišljali čime bi se mogli baviti i na koncu je odluka donesena.

»Razmišljajući o tome da bi novac najbolje bilo uložiti u nešto gdje se može ostvariti veći obrt kapitala, odlučili smo da to bude poljoprivreda. Njom su se bavili i Kalini i moji roditelji, tako da nam to uopće nije bilo strano«, započinje priču Đurđica, koja je inače diplomirana agroekonomistica, pa tako, osim u samim radovima, doprinos i svojim stručnim znanjem.

Osnovna djelatnost kojom se bave je svinjogojstvo.

»Budući da je u to vrijeme zemlja bila skupa i nismo bili u mogućnosti kupiti veće površine, odlučili smo se za svinjogojstvo zato što su tada bili mnogo bolji uvjeti, moglo se od toga živjeti i lijepo zaraditi.

Imali smo i nešto malo naše zemlje, što smo, zbog potrebe za stočnom hranom, vremenom proširili uzimanjem u zakup, koristeći pravo prečeg zakupa državne zemlje. Tako da je sada dobro što se bavimo i jednim i drugim, jer u početku ne bismo mogli živjeti samo od ratarstva, a sada samo od svinjogojstva. Sada se to međusobno nadopunjuje, i za one s manje zemlje uvijek je dobro da se bave i stočarstvom«, kaže Kalo i navodi podatke o farmi svinja:

»Naša farma je registrirana na 900 tovljenika, a uvijek imamo oko 500 živih grla u svinjcu – od toga je oko 50 krmača, te odojci. Što se tiče tovljenika, godišnje ih uvijek imamo oko 700-800. Znači, finalni proizvod su nam tovljenici, koje gledamo da što više proizvedemo i koje potom predajemo jednoj klaonici, s kojom radimo evo već jedanaestu godinu. Nemamo s njom potpisan nikakav ugovor, sve ide 'na riječ', oni prate cijene na tržištu i predlažu ih, i sve je do sada ispoštovano budući da su zadovoljni kvalitetom naših tovljenika. Svinja nema dovoljno, a uvijek ih treba i sve se mogu prodati«.

Rad uz oscilacije i poticaje

Kao i u svim poslovima, i onaj u svinjogojstvu nosi određene rizike i treba biti spreman na stalne oscilacije na tržištu kada je u pitanju cijena svinja.

»Što se tiče cijena, tržište je dosta oscilatorno i nikad ne znaš koliko će ti ponuditi. Primjerice, danas (21. 12. 2021) je cijena svinja 190 din/kg, a prošlog tjedna je bila 170 din/kg. Zbog toga je u ovo vrijeme dobro to što se možemo preklapati sa žitaricama, što smo mogli dobro prodati žito i kukuruz, pa je to popunilo ovaj gubitak. Kad bismo se bavili samo svinjama, ne bismo mogli od toga živjeti i puno njih je ove godine odustalo od svinjogojstva i prodalo svoje farme. Dugo je bila jako niska cijena, a inputi (žito, ječam) su bili jako skupi i onaj tko je to stavio na papir zaključio je da je više od godinu dana (od prošle jeseni) bio u gubitku«, navodi Kalo, a Đurđica ističe kako se svinjogojstvom, da bi imao koliko-toliko pristojnu zaradu, treba konstantno i dugoročno baviti.

»Sve u svemu, ovaj posao je riskantan, a 'filozofija' svinjogojstva je ta da se njim trebaš konstantno i dugoročno baviti. Jednom ćeš dobiti manju cijenu, a drugi put veću, i to zimi kada je potražnja odojaka i svinja veća te ljeti zato što se mora sačuvati ječam ili kukuruz od prošle godine, a to skladištenje košta. Upravo zbog toga, prvo što smo uradili jest da smo napravili skladište za žitarice (kapaciteta 300 tona), bez čega ne bismo mogli funkcionirati. Tu je i problem s državnom zemljom. Naime, povećanjem broja svinja, država nam smanjuje površinu zemlje koju nam daje u zakup, navodno zato što je nema dovoljno na teritoriju naše općine. U početku smo imali nešto preko 50 hektara i 30 krmača, a sada imamo 30 hektara i 50 krmača«, kaže ona, ističući kako su im za bavljenje svinjogojstvom uzor bili njen šogor Ivan Dulić i sestra Mirjana iz Đurđina, koji se također bave ovim poslom i koji su im i pomogli da sve ovo »stave na noge«.

Kao agroekonomistica, Đurđica je zadužena za financije i za praćenje državnih poljoprivrednih mjera.

»Svake godine podnosimo zahtjev za zakup državne zemlje, a prošle godine se to pravo produžilo na šest godina, tako da nam je to sad jedna sigurnost. Kada smo kupovali mehanizaciju, aplicirali smo na te poticaje i dobili 50 posto povrata sredstava. U sistemu smo PDV-a i tamo dobijemo povrat. Pratim sve i ako ispunjavamo tražene kriterije, obavezno konkuriramo. Na krmače svake godine dobijamo poticaje, a također i po prodanom tovljeniku dobijemo tisuću dinara, za što tri puta godišnje možemo podnijeti zahtjev. Pri nabavi novih nazimica (mladih krmača) također imamo pravo dobiti nazad povrat novca od 50 posto. Primjerice, ako kupimo deset nazimica, možemo dobiti nazad do 180 tisuća dinara, odnosno 18 tisuća po krmači. Sve to uvijek stigne, ali se mora čekati od pola godine do godinu i pol. Relativno smo zadovoljni što se pomoći države tiče, jedino što je puno papirologije i potrebno mi je nekad i pet dana kako bih prikupila svu dokumentaciju koju im treba poslati. Sad se nešto spominje da će se preći na e-agrar, što znači da će se od kuće moći poslati zahtjevi i to će umnogome sve olakšati.«

Na pitanje koje ratarske kulture gaje, kojom mehanizacijom raspolažu i pomaže li im netko oko poslova, Kalo odgovara:

»Na državnoj zemlji isključivo kulture koje se koriste za stočnu hranu: ječam, žito i kukuruz, a na našoj i uljanu repicu. Trenutno obrađujemo nešto preko 40 hektara zemlje i za to imamo svu potrebnu mehanizaciju: dva veća i jedan manji traktor i priključnu mehanizaciju (prikolica, tanjirača, plug za oranje, sjetvospremač, valjak za obradu zemljišta). Gotovo sve radimo supruga i ja sami, jedino nam oko pripreme stočne hrane pomaže moj nećak Matija Sekereš, koji nam dolazi jednom-dva puta tjedno i to nam puno znači«.

Kao i na svakom salašu, i na ovom Crnkovićevih po dvorištu trčkara perad, travu pasu ovce, a osim pasa, kao kućnog ljubimca drže i jednog konja.

»To je sada već stara kobila (17 godina), koju sam dobila od oca kao poklon kada smo se vratili iz Italije. Ne koristimo je ni za kakav rad, pa ni za sport. Već desetu godinu se ždrijebi i dok ne prodamo ždrijebe, djeca se igraju s njim«, kaže na koncu Đurđica, koja je s Kalom ponosan roditelj trojki – sinova Martina, Luke i Ante, učenika trećeg razreda na hrvatskom jeziku u OŠ Ivan Milutinović u Subotici i koji vrlo rado pomažu u brojnim poslovima na verušićkom salašu.

I. Petrekanić Sič

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika