Već je napomenuto da je tek tzv. savezni Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina iz veljače 2002. godine donio hrvatskoj manjini, kao tzv. novoj manjini, formalno priznanje i formalnu jednakost s ostalim manjinama u Srbiji i Crnoj Gori u oblasti ostvarivanja i zaštite manjinskih prava.
    Iz te činjenice formalno-pravnog priznanja, naime, za hrvatsku zajednicu u Srbiji otvorila se mogućnost institucionalnog i od strane države financijski poduprtog ostvarivanja manjinskih prava, što se djelomice već i počelo ostvarivati u oblasti prosvjete, informiranja i službene uporabe jezika na teritoriju AP Vojvodine.    Taj je dio formalno-pravnog reguliranja manjinskih prava još više osnažen usvajanjem Povelje o ljudskim i manjinskim pravima Državne Zajednice Srbije i Crne Gore sredinom 2003.
JAMSTVA: Napominjemo još da je nakon 5. listopada 2000. došlo do usvajanja i niza međunarodnih dokumenata od značaja za ovu oblast, od kojih je najznačajnija Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina, što znači da su i prava hrvatske manjine u Vojvodini postala predmetom međunarodnih obveza Državne Zajednice.
Važno je još i to što je položaj Hrvata u Srbiji postao, istina ne u punini, predmetom reguliranja odnosa s Republikom Hrvatskom. Tako, recimo, u Sporazumu o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, što su ga potpisali dvojica ministara vanjskih poslova u Zagrebu 23. kolovoza 1996., u točki 8. eksplicite stoji kako će »Srbima i Crnogorcima u Republici Hrvatskoj i Hrvatima u Saveznoj Republici Jugoslaviji, ugovorne stranke jamčiti sva prava koja im pripadaju na temelju međunarodnog prava«.
I DALJE STEREOTIPI SPRAM HRVATA: Pa ipak, sam novi zakonodavni okvir nije se činio dovoljnim za bitno kvalitetniju promjenu stanja, budući da je ujedno odsustvovala jasna i konzistentna manjinska politika od strane instanci vlasti, a nedostajale su i odlučnije političke mjere za postizanje proklamiranih ciljeva, kako kod same primjene Zakona tako i u stvaranju pozitivnog društvenog ambijenta. To je osobito u slučaju Hrvata u Srbiji od velikog značaja zbog neostvarivanja manjinskih prava do 2002. te velikog animoziteta i negativnih stereotipa većinskog naroda, a postojanje gornjih mjera sigurno bi vodili značajnijem unapređenju položaja i ostvarenju stvarne ravnopravnosti Hrvata u Vojvodini.
    Također, izostala je od strane države značajnija financijska potpora za realiziranje njihovih nastojanja, osobito na planu kulture, te dijela informiranja. Kao što se naime zna, problem Srbije, a time, naravno, i Vojvodine, u prethodnom razdoblju nisu uvijek bila pravna rješenja, već politika i praksa koja se provodila, a što je često bilo izravno suprotno proklamiranim pravnim načelima, osobito kada su u pitanju bila prava manjina – činjenica apsolutno neriješene političke reprezentacije manjina više je nego slikovit primjer.
    I upravo u tome kontekstu treba onda promatrati i pitanje različitih deficiteta njihovog aktualnog društvenog položaja i cijelog niza problema u konkretnom ostvarivanju manjinskih prava vojvođanskih Hrvata. Drugim riječima, premda postoji pozitivni iskoraci, osobito na zakonodavnom planu, praksa je glede ostvarivanja manjinskih prava u njih još uvijek ambivalentna.

Nastavit će se