Tema Tema

Rani asimilacijski pritisci

Povijest poznaje mnoge uspone i padove bunjevačko-šokačkih Hrvata na društvenoj i političkoj sceni Bačke. Kao početak njihovog samostalnog društveno-političkog gibanja se obično uzima 1878., kada je u Subotici osnovana Pučka kasina. Praktički, od toga dana bili su izloženi osudama i pritiscima. Ništa manju cijenu za samostalan istup platili su u međuratnom razdoblju (1918. – 1941.). Za vrijeme rata (1941. – 1945.) mađarske vlasti su prijetile da će ih, ukoliko nastave tražiti kulturnu autonomiju, zamijeniti s Mađarima u NDH-ziji. Njihova kalvarija se nastavila i nakon rata. U više navrata (40-ih, 50-ih i 70-ih) pravi bunjevački sinovi su stradali samo zato što nisu igrali po taktu. Histerija mjesnih komunističkih mediokritetskih apartčika protiv njih išla je čak dotle da je morala biti zadovoljena drakonskom kaznom. Drugim riječima, proglašeni su narodnim neprijateljima.

Hrvatski udžbenici

Nakon Prvog svjetskog rata izgledalo je da će desetljećima uskraćivana prava napokon biti uživana sukladno duhu vremena. Međutim, ubrzo se ispostavilo da su sve nade i očekivanja bačkih Hrvata bili iluzorni. Još prosinca 1918. subotički školski nadzornik Mijo Mandić i učitelj Matija Išpanović otputovali su u Zagreb nabaviti ondje udžbenike za učenje hrvatskog jezika. Subotička državna muška gimnazija preimenovana je u Bunjevačko-srpsku gimnaziju. Međutim, nije prošlo mnogo, a nepravde su se počele nizati jedna za drugom. Početkom veljače 1920. školsko upraviteljstvo u Subotici naredilo je učiteljima i učiteljicama neka revidiraju hrvatske čitanke i izbrišu riječ Hrvat i hrvatski. Protiv ove odluke prosvjedovao je bunjevački prvak liječnik Vranje Sudarević (na slici). Međutim, i ove revidirane knjige ubrzo su bile zamijenjene. Marko Vilić, šef Odsjeka Ministarstva prosvjete za Banat, Bačku i Baranju, je odlukom br. 20959 od 16. kolovoza 1920. propisao za bačke Hrvate Bukvar za bunjevačke i šokačke škole i nepismene Ljubomira Lotića, koji je bio samo latinično izdanje ćiriličnog Bukvara.

Lipnja iste godine ministar prosvjete Svetozar Pribićević protegnuo je naredbom 17967 Zakon o narodnim školama u Kraljevini Srbiji od 19. travnja 1904. na Vojvodinu i zatražio eksproprijaciju imovine Katoličke crkve. Povodom toga bunjevački zastupnici u Narodnoj skupštini Ivan Evetović i Blaško Rajić uputili su predsjedniku ministarskog vijeća Milenku Vesniću prosvjednu notu. Dodatni udarac zadao je raspis ministra prosvjete br. 31691 od 30. rujna 1920., koji propisuje sljedeće: »Početna nastava čitanja i pisanja u prvom razredu i čitanke u II. razredu osnovnih škola predavat će se ćirilicom u svim školama izuzev u mjestima u kojima živi slovenski živalj katoličke vjere«. Istim raspisom je odredio da će vjeronauk predavati u školama »nastavnik, koji predaje i ostale predmete«. Na taj način isključio je iz nastavno-odgojnog procesa bunjevačke katehete. U ime bunjevačkih učitelja, školski nadzornik Mijo Mandić i učitelj Matija Išpanović priopćenjem od 10. studenog 1920. ustali su protiv naredbe 31691.

Društvo Neven i stranka

Školske reforme Svetozara Pribićevića bile su samo uvod u asimilacijske pritiske, koji su se očitovali u punoj snazi koncem 1920. godine. S puno prava se može reći da su oni afirmirali političku orijentaciju Bunjevaca. Bunjevačka inteligencija se u početku nije politički opredjeljivala. Međutim, već početkom 1920. moglo se nazirati da će u budućoj konstelaciji snaga zauzeti oporbeni stav. Naime, na Prelu 1920., Blaško Rajić je odbio ponude Milenka Vesnića da sa svojim Bunjevcima podrži Radikalnu stranku pred izbore za ustavotvornu skupštinu koncem studenoga 1920. Daljnje centralističke mjere samo su ubrzale društveno i političko grupiranje bunjevačke inteligencije. Dana 31. kolovoza 1920. osnovano je u Subotici Prosvjetno društvo Neven, koje je imalo jasna hrvatska obilježja. Dva tjedna kasnije list Neven postao je i službeno glasilo Bunjevačko-šokačke stranke (BŠS). Ova stranka se predstavila javnosti na Bunjevačko-šokačkom saboru 10. listopada 1920.

Prvi dio programa Bunjevačko-šokačkog sabora održan je prije podne u Gradskoj vijećnici, a drugi navečer u Gradskom kazalištu. Na jutarnjoj priredbi prisustvovao je kao gost ministar šuma i ruda Ivica Kovačević. Govornike su ometali studenti subotičkog Pravnog fakulteta, koje su njihovi profesori poslali ondje radi opstrukcije skupštine. Na večernjoj priredbi pak nastupalo je prvi puta Prosvjetno društvo Neven s bogatim kulturnim programom: a) Kolo igra pjeva i svira tamburaški zbor Kola Mladeži, b) Prolog napisao g. Blaško Rajić, igra s pet lica, c) Bunjevcima spjevao g. Ivan Evetović, deklamuje g. Ivan Malagurski, d) Jorgovane, pjevanje uz pratnju tambure, e) Povijest Književnosti Bunjevaca i Šokaca, predaje g. Mijo Mandić, f) Pod prozorom procvjetala ruža pjesma, g) Dvije mlade Algaševe, deklamuje gdjica Jelka Prćić, h) Koračnica Neven, igra tamburaški zbor Kolo Mladeži.

Protjerivanje iz Gradske kuće i izbori 1920.

Vlasti su tolerirale samostalni istup Bunjevaca sve dok nije postalo jasno da je on oporbenog karaktera. Zbog toga su provele čistku u subotičkoj Gradskoj kući. Prvo je s položaja gradonačelnika i velikog župana smijenjen Vranje Sudarević, koji je otvoreno simpatizirao Bunjevačko-šokačku stranku. Umjesto njega doveden je kao favorit Narodne radikalne strane Andrija Pletikosić. Novi gradonačelnik je u mladosti bio dio kruga oko Paje Kujundžića, ali se pod utjecajem braka i društva priklonio mađarskoj ideji. Bio je jedan od vođa subotičkog ogranka Neovisne stranke, koja je istina davala Bunjevcima obećanja, ali ih nikada nije ispunila. Prelomnih godina 1918. – 1920. Pletikosić se držao po strani događaja, ne želeći se kompromitirati pred Mađarima, čiji povratak na vlast u Subotici je iščekivao. U politički život je ušao tek kada je postalo jasno da će Subotica postati dio Kraljevine SHS. Pod njegovom administracijom iz Gradske kuće je otpušteno niz Bunjevaca, koji su manje ili više otvoreno simpatizirali Bunjevačko-šokačku stranku. Progon protiv neistomišljenika nastavio se i narednih godina. Bilo je dovoljno da neki činovnik ne potpiše pristupnicu u Narodnu radikalnu stranku i već sutradan je dobio otkaz.

Ukidanjem »bunjevačke uprave«, kako je popularno zvana gradska administracija od 1918. do 1920., vladajuća Narodna radikalna stranka je zapravo htjela osigurati logističku bazu u Subotici za predizbornu kampanju. Međutim, ovaj potez je uslijedio relativno kasno, jer je pokret bunjevačke inteligencije već uhvatio korijen u narodu. Na izborima 28. studenoga 1920. Bunjevačko-šokačka stranka osvojila je u subotičkom izbornom kotaru čak tri mandata, a u somborskom jedan. U prvom su izabrani Blaško Rajić, Vranje Sudarević i Stipan Vojnić Tunić, a u drugom Ivan Evetović, župnik iz Bača. Ovaj uspjeh, naravno, nije donio Bunjevcima vlast ni u Subotici ni u Somboru, ali im je osigurao opstanak na političkoj sceni i daljnji društveno-kulturni razvoj.

Vladimir Nimčević

  • Jooble
  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay