Intervju Intervju

Crkva da bude vidljiva po djelovanju »Caritasa«

»Mi jesmo manjinska skupina kao katolici, ali i kao Hrvati, Mađari, Nijemci i drugi narodi koji su katolici. To ne smije biti hendikep nego izvor snage: kako biti privlačan i prepoznatljiv u vremenu i okolnostima u kojima živimo. Samo po tome ćemo biti vidljivi, a možda se netko odvaži nasljedovati nas. Glede ovdašnje katoličko-medijske situacije trebalo bi naći modalitete kako pronaći na dnevnoj ili tjednoj bazi načina te doći do radijskog/televizijskog programa, vlastitog katoličkog portala ili biti podružnica drugih katoličkih medija u susjednim zemljama. O tome ćemo zajedno, kao Crkva na ovim prostorima, razmišljati: kako dati odgovor takvim izazovima«. Ovim je riječima, sažetkom dvije teme o kojima je s čitateljima našeg tjednika podijelio svoje misli i iskustvo medijskoga djelatnika, našega kolege, razgovor s nama završio mons. Fabijan Svalina. Razgovarali smo s njime uoči Božića, u Srijemskoj Mitrovici, mjesec dana nakon što je postao njezin stanovnik.

Kako se osjećate kao stanovnik Srijemske Mitrovice? Jeste li imali prigode upoznati vjerničke zajednice u Srijemu?

Vrijeme leti i neka mala iskustva su tu. Još je prerano da bilo što zaključujem. Ovdje je dobro i lijepo, nadam se da će tako i ostati. Sredina me prihvaća. Treba još vremena da se uhodam u službi koja mi je povjerena od Svetoga Oca. Preda mnom su još neki zadaci koje moram izvršiti po nalogu naznačenom u buli imenovanja. Nakon božićnih blagdana vjerujem da je pred nama završetak radova i opremanje ovih prostorija i preseljenje Ordinarijata iz Petrovaradina. Za ovih nekoliko tjedana bio sam u tri župe i ovdje u katedrali nekoliko puta na misama. Katedralnu crkvu poznajem dulji niz godina, no prekretnica je bila 2004., kada se slavila 1700. obljetnica srijemskih i panonskih mučenika, i kada sam posebno doživio Srijem, u novom svjetlu u odnosu na ono što je to bilo prije toga. Moje poznavanje Srijema potječe iz vremena kada su odgojitelji u malom sjemeništu u Đakovu predložili maturalno putovanje u Srijem, jer su druge opcije bile preambiciozne i skupe, a skupina maturalaca premala. To mi je bilo jedno od najljepših iskustava i uspomena. Ostala mi je slika samostana u Petrovaradinu gdje je trenutno smješten Ordinarijat. Boravili smo u sobama u potkrovlju, te odonud pohađali brojne župe gdje su nas župnici i vjernici dočekivali kao najveće goste. Neki svećenici su još uvijek župnici župa koje smo tada posjetili.

Katolički biskupi ipak nisu vrlo dugo rezidirali u Mitrovici. Na kakve je reakcije naišla Vaša odluka da to činite?

U trenutka prihvaćanja biskupske službe zauzeo sam stav da Srijemska Mitrovica, kao drevno sjedište biskupije, treba ponovo zaživjeti, da je prirodno da biskup rezidira u ovim prostorima, i da je potrebno stvoriti uvjete kako bi biskupija, sa svim svojim infrastrukturnim segmentima, počela egzistirati na ovom prostoru. U inauguracijskom govoru sam fokus stavio na kršćansku metropolu Sirmij. Ovdje su izvori kršćanstva! Mi želimo crpsti svoju snagu i svoje buduće poslanje na ovim prostorima, koji su po mnogo čemu specifični u odnosu na neke druge na kojima žive Hrvati, jer se radi o manjinskoj zajednici gdje treba računati s mnogim čimbenicima: danas na ovim prostorima živi puno manji broj ljudi, brojne su župe koje su postojale, a koje više ne postoje ili nominalno postoje, te da se u mnogim segmentima trebati prilagođavati potrebama mjesne Crkve. Sinodalni hod, koji je pokrenuo Sveti Otac, na dobrom je tragu svega onoga što mi trebamo činiti. Vjerujem da ćemo kao biskupijska zajednica znati dati svojevrsni odgovor na izazov koji je pred nama. To je sinoda za nas, govor potreba Crkve ovog konkretnog podneblja u trenutku u kojem živimo. Vjerujem da će nas Gospodin nadahnuti u onome što je najpotrebitije za okolnosti u kojima živimo. Od predturskih vremena u Srijemskoj Mitrovici nije bio ređen biskup. Bili su imenovani biskupi koji čak nisu nikad dolazili na ove prostore. Godine 1773. dolazi do personalne unije, sjedinjenja Srijemske i tadašnje Đakovačke ili bosanske biskupije, po principu dvije biskupije a jedan biskup, i to je uspješno egzistiralo do 2008. godine. Tada se pokazala potreba, jer je Srijem ostao u drugoj državi, da se za ove nove prilike stvori nova struktura koja će odgovoriti potrebama ljudi konkretne biskupije. Biskup Đuro Gašparović dugi niz godina boravio je u Petrovaradinu, ne samo kao dijecezanski biskup nego prije kao generalni vikar s posebnim ovlastima. Nametnula se potreba da se biskupija premjesti tamo gdje joj je stvarni izvor i prirodno središte. Moj je fokus da se što prije u prostorima župne kuće ovdje u Mitrovici uredi i opremi prostor i preseli Ordinarijat sa svim uredima i ustanovama koje su trenutno u Petrovaradinu. To ne znači da svaka ustanova mora egzistirati ovdje. Današnji sustavi komunikacija omogućuju nam čak to da možemo djelovati iz bilo kojeg mjesta. Usmjerit ćemo se kapilarnom radu u pristupu prema ljudima. Jasno nam je da ne možemo imati infrastrukturu kao Đakovačko-osječka nadbiskupija i neke druge velike, koje imaju veliki svećenički i laički potencijal. Kod nas je to specifično i pokušat ćemo našu infrastrukturu prilagoditi za naše potrebe i djelovanje. Računam i očekujem daljnji angažman naših vrijednih svećenika, ali veliku ulogu moraju imati i vjernici laici, kojima će biti povjerene određene zadaće.

Poruke biskupa glavnog zareditelja na Vašem biskupskom ređenju, poruke naklonosti prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, još odjekuju. Za koje modele kršćanske suradnje s pravoslavnom zajednicom smatrate da bi mogli biti uspješni u Srijemu?

Ovdje smo usmjereni jedni na druge. Ovdje su sjecišta i stjecišta raznih kulturoloških i povijesnih momenata. Htjeli-ne htjeli, upućeni smo jedni na druge i naša suradnja je neizbježna. Poziv koji nam je Sveti Otac uputio je trajna zadaća njegovanja odnosa, napose s kršćanskim zajednicama poput Pravoslavne crkve. Nastojat ću kao biskup ove Crkve, zajedno s biskupom Đurom, ostvariti korake prema našim mogućnostima i prilikama koje su nam zadane. Poruka koju je uputio mons. Paul Richard Gallagher snažna je poruka Svetog Oca kojom je želio reći da su mu na posebnoj brizi ovi prostori u kojima su dotiču Istočna i Zapadna Crkva i da jači naglasak želi staviti na djelovanje Katoličke crkve u ovim prostorima. Kao biskup, nastojat ću svoje vizije kao i zadaće ostvarivati sa suradnicima.

Riječju »Caritas« obilježen je početak Vašeg biskupskog služenja. Caritas je jedan od temelja Isusove Crkve, no čini se da se mi katolici često zaklanjamo iza ustanove Caritasa izbjegavajući ispunjavati Isusovu zapovijed ljubavi. Kakav je Vaš recept, kako da u životima kršćana uvijek bude »povrh svega ljubav«?

To je izazov svakog kršćanina. Caritas ima svoj izvor u euharistiji. Sudjelujući na euharistiji, živimo Caritas kao dio naše preobrazbe, blagujući euharistijska otajstva. Moramo biti spremni biti dio karitativne ljubavi prema našim potrebitima. Izazov je to u svakom trenutku i vremenu kako to pretočiti u redoviti život. Živjeli smo u razdoblju kada karitativna aktivnost nije smjela postojati, i ono što je postojalo bilo je od javnosti skriveno. Bit će velik izazov kako još snažnije pokrenuti djelovanje u našem ambijentu. Postoji institucionalno i neinstitucijalno karitativno djelovanje. Svi članovi Crkve pozvani su neformalno djelovati u sredinama u kojima žive, a isto tako i kroz instituciju kao što je župni, biskupijski i nacionalni Caritas. Naša je zadaća promovirati Caritas u društvu u kojem živimo, zauzimati se za najslabije u društvu i biti njihov glas, da javnost senzibiliziramo za njihove potrebe i tako na njih odgovorimo. Caritas ne može zamijeniti institucije države. Država je dužna ispunjavati socijalne potrebe svojih građana, a Caritas je usmjeren prema onima koji su na marginama društva. To su skupine naših bližnjih koje su zaboravljene od društva. Naša misao je usmjerena prema njima i zadaća nam je biti uz njih kao potpora i snaga, da njihov glas u društvu bude vidljiv, da osjete da netko stoji uz njih. Ovdje postoje biskupijski caritasi kao i središnji Caritas Srbije. Vjerujem da ćemo naći dodatne modalitete kako da budemo još prepoznatljiviji u društvu u Srbiji, da Crkva bude vidljiva po djelovanju Caritasa. Nismo snažni u brojčanome smislu, ali u onome što možemo, a to je djelatna ljubav iskazana prema bratu čovjeku u potrebi, možemo biti prepoznatljivi znak. Dao Bog da to možemo prepoznati i ostvariti prema konkretnim mogućnostima.

Još uvijek ste na mjestu ravnatelja Hrvatskog Caritasa. Koje elemente djelovanja Hrvatskoga Caritasa možemo mi ovdje uzeti kao model za djelovanje ovdje u Srbiji?

Hrvatski Caritas je krovna ustanova Hrvatske biskupske konferencije koja koordinira djelovanje biskupijskih caritasa. Biskupijski, odnosno župni caritasi imaju neposredni kontakt s korisnicima, a nacionalni ima zadaću ostvariti kontakte s institucijama države, civilnoga društva i tvrtkama kako ih senzibilizirati za društveno odgovorno poslovanje. Pokušat ćemo nešto iskustava stečenih ondje implementirati ovdje. Želim zahvaliti tolikim volonterima koji su svojim djelovanjem ostvarili velike projekte na koje Caritas i društvo mogu i trebaju biti ponosni. Kako sam čuo, i ovdje su vrlo prisutni i angažirani. Hvala na dobroti koju ti ljudi pružaju. Mi smo samo produljene ruke mnogih dobročinitelja, u čije ime činimo djelatnu ljubav prema onome tko je u potrebi. Znam neke elemente ovdašnjeg biskupijskog Caritasa koji je domišljat i nastoji odgovoriti potrebama svoga podneblja. Hvala tolikim ravnateljima, zaposlenicima, brojnim volonterima koji su nesebični u svom predanom radu. Jedan vid karitativne djelatnosti je kućni hospicij. Ima različitih primjera. Fascinirala me je, primjerice, uloga Caritasa u župi Ivankovo. Naime, Caritas župe Ivankovo raspolaže s oko 750 bolničkih kreveta i brojnim drugim medicinskim pomagalima, te su rasprostranjeni kao mreža po čitavoj Nadbiskupiji, u obiteljima gdje su bolesnici, starije osobe i nemoćni. Dobro je to uigran tim i na taj način konkretno pomažu najugroženijim skupinama. To mi je jedna od ideja kao početna poruka u djelovanju Caritasa Srijemske biskupije. Svi se mi susrećemo sa starijima i bolesnima koji ne mogu biti smješteni u staračkim domovima ili bolesni u bolnice, jer nema dovoljno stacionara koji će se brinuti o osobama koje su starije kao i o onima koje su bolesne ili su u terminalnim fazama bolesti. Možemo pokušati smanjiti njihovo trpljenje medicinskim pomagalima, kako bismo ljudima koji se brinu o svojim bolesnicima olakšali križeve i darovali konkretnu ljubav. To je nešto veliko i odgojno za svaku osobu, te ću se oko toga angažirati.

Na medijskim servisima Hrvatske katoličke mreže (HKM) sve je više informacija i o djelovanju katoličkih zajednica u biskupijama u Srbiji. Imate li saznanja koliko su korisnici HKM, a posebno IKA zainteresirani za život i aktivnosti vjernika katolika u Srbiji?

Na ovo pitanje ću odgovoriti kao, još uvijek, ravnatelj HKM koja kao ustanova u sebi integrira Hrvatski katolički radio, Informativnu katoličku agenciju i nove medije. Kroz moje preuzimanje HKM htio sam skrenuti pozornost da je to hrvatska mreža – koja ne pokriva samo područje Hrvatske, nego sva područja gdje žive Hrvati i drugi i gdje se Crkva brine za vjerničke zajednice, pa mi je bilo logično da se fokus usmjeri i na BiH, Srbiju, Makedoniju i druge prostore diljem svijeta, preko hrvatskih katoličkih misija. Jednostavno, pratimo crkvena zbivanja. Dobili smo povratne informacije da je to dobro i vjerujem da će se to i u budućnosti nastojati njegovati.

U medijskom smislu katolici su u Srbiji u najmanju ruku marginalizirani, a neka istraživanja pokazuju i da su iznimno negativno stigmatizirani. Može li bolja organizacija katoličkih medija ovdje pomoći da se takva situacija izmijeni?

Puno toga ovisi o nama, koliko smo fleksibilni prilagoditi se određenim okolnostima i biti domišljati u načinu kako doprijeti do medijskog prostora. Možda je ovdje poteškoća što nema središnjeg katoličkog glasila, portala, radija ili agencije, kao u Hrvatskoj ili drugdje. Bit će to izazov biskupima i vjernicima laicima da se pokuša naći modalitet kako doskočiti tim potrebama. Danas možemo biti prisutni online bilo gdje. Nadam se da će to biti jedna od zadaća koju ćemo morati promišljati na koji način odgovoriti potrebama vjernika u ovome prostoru.

Nedavno ste kao prioritet djelovanja pomenuli »pastoralno osnaživanje djelovanja pojedinih župnih zajednica, napose onih koje su posljednjih godina ostale bez župnika«, te ste istaknuli župe u Novom Beogradu, Srijemskim Karlovcima i Sotu. Hoće li biti prilike da se ovi izazovi riješe?

Nastojat ću u što skorije vrijeme pronaći adekvatne svećenike i za te župne zajednice. Sot dijeli svećenika s drugim župama, pa se dogodi da nema redovitih misa, iako se sakuplja lijepi broj osoba. Novi Beograd je po broju vjernika sigurno najveća vjernička zajednica u biskupiji, pastoralno možda zanemarena, ali tu je i splet okolnosti u kojemu je župa nastala. Novi Beograd je nastao nakon II. svjetskog rata, a župa je osnovana prije šezdesetak godina. Tražio se prostor za novu župnu crkvu, međutim političke okolnosti su bile takve da se nikad taj prostor nije dodijelio, niti je bilo moguće financirati kupovinu zamjenskog prostora u kojem bi se moglo djelovati. Pronalazak adekvatnog prostora i ishođenje sredstava da se izgradi pastoralni prostor i okupi vjernička zajednica izazov je za mnoge velike zajednice, a ovdje je to još veći izazov. Činjenica je da postoji veliki broj vjernika koji su kriptokatolici – djedovi i bake su se doselili iz katoličkih krajeva, ali su oni ostali anonimni, a potomci često i nekršteni. To su izazovi svećenicima: kako doprijeti do tih osoba? Jedan od načina je da kroz vid obreda ukopa pastoralizira potomke. Svidjele su mi se neke inicijative svećenika kako domišljato dolaze do tih osoba. Neka i dalje budu ustrajni i domišljati.

Podsjetili ste okupljene na misi Vašeg ređenja da je Srijemska Mitrovica kršćanska metropola. Vidite li prilike da se tako drevni kršćanski identitet toga grada jače istakne u sadašnjim okolnostima?

Sirmij je u svoje vrijeme sigurno bio u rangu svih velikih metropola ondašnjega poznatog svijeta. Posebno u kršćanskome smislu. Upravo na tim temeljima mogli bismo bazirati pastoral, prezentacijom svetačke baštine koja nam je ostavljena od tolikih svjedoka vjere: sv. Irineja, sv. Dimitrija, sv. Anastazije i brojnih drugih znanih i neznanih svetaca ondašnjeg vremena. Vjerujem da i danas ima svetaca koji nisu uzdignuti na čast oltara, ali koji su nas zadužili svojim uzornim životom u vremenima i prilikama u kojima su živjeli, a mi uživamo plodove njihove muke, truda i rada. To je izazov i za svakoga od nas. Sigurno je da se od nas ne traži mučeništvo u krvi, ali se traže drugi oblici mučeništva. U suvremenome govoru to znači da ćete vrlo lako dospjeti na portale ili na ekrane srama jer ste kršćanin, jer imate i zastupate kršćanske stavove o brojnim pitanjima za koje ste spremni podnijeti križ ili »razapinjanje« kroz medijski ili drugi linč. Kršćanska vjera je jedinstvena i svi koji su na tome tragu su pozvani biti svjedoci istinske vjere koju su primili u krštenju.

Kako će izgledati Vaš prvi Božić u Srijemu? Koje misli želite podijeliti tom prigodom s Božjim narodom?

Sve sam svećeničke Božiće bio u župama. Nekad su to bile zamjene, a katkad prijateljska pomoć kolegama u župi i s njima pohodi i susreti s obiteljima o blagoslovu obitelji. Za mene su to vrlo bogata i dragocjena iskustva. Riznica uspomena na brojne susrete s našim obiteljima u njihovim domovima, s njihovim radostima i tugama, žalostima i tjeskobama. To su iskustva, iako iscrpljujuća ali obogaćujuća i koja te kao osobu i svećenika izgrađuju. Mislim i na sve svećenike, župnike koji ovih dana ispovijedaju, pohađaju bolesnike, stare i nemoćne i koji će i ove godine sa svojim zajednicama slaviti Božić i dijeliti s njima trenutke susreta o blagoslovu i pohodu obiteljima u ovim čudnim vremenima pandemije koronavirusa. Hvala za sav trud i muku. Ovog Božića za mene je drugačiji. U našoj katedrali u Srijemskoj Mitrovici u mislima će mi biti cijela naša biskupijska zajednica: od granice s Hrvatskom, ona između Dunava i Save pa sve do ušća Save u Dunav. Nastojat ću duhom biti povezan sa svim članovima naše Crkve ovdje i moliti s njima da nas novorođeni Spasitelj prožme u našim životima kako bismo mi svojim životima mogli odgovoriti izazovima vremena u kojem živimo, da postanemo prepoznatljivi znak, znak novorođenoga Spasitelja. To je najveći dar koji nam Božić donosi: da, On nas daruje kako bismo mi mogli obdarivati druge svojom dobrotom, ljubavlju, pažnjom, pogotovo one koji su najpotrebitiji. A to je Caritas. »Iznad svega Ljubav«. Neka nas ta Ljubav uvijek nadahnjuje, vodi, i bude i motiv našega djelovanja.

Intervju vodio: Marko Tucakov / Foto: Vedran Jegić

  • Jooble
  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay