Kolumne

Ring na raskrižju

Onaj idilični jednosatni zimski piknik na raskrižju kod hotela Patria, spomenut u prošlom broju Hrvatske riječi, pretvorio se prošle subote u teatar apsurda. Za isto vrijeme tjedan dana kasnije – što će reći u subotu, 11. prosinca – izdogađalo se toliko toga da je naknadno brujanje javnosti nadjačalo sam prosvjed na kom se okupio značajno manji broj ljudi, po procjeni dolje potpisanoga između 100 i 150 osoba, uključujući i novinare i one koji su se tamo zatekli s dronovima, kamerama i fotoaparatima.

Ta malena skupina ljudi, koja bi stala u tri-četiri autobusa gradskog prijevoza, ovoga puta došla je znatno organiziranije: već na samom početku prosvjeda na sve četiri strane raskrižja razvila je transparente s porukama ekološkog sadržaja na tri jezika i dva pisma. Kako se tjedan ranije sve odvijalo u tišini, monotoniju su razbili »ručni razglasi« s već uobičajenim repertoarom autora i pjesama u ovakvim prilikama. »Piknik« po kiši – koja je, kao naručena, upravo tada počela padati – počeo je i ovoga puta uz sliku od onoga prethodnog: nekoliko automobila, kamiona i autobusa iz svih pravaca ponovno strpljivo čekaju da sudionike prosvjeda prođe inat na određeno vrijeme. Bar je tako djelovalo.

Nije, međutim, prošlo ni desetak minuta, a na bedeme od transparenata počelo se nasrtati s raznih strana: vozač iz pravca Pošte pokušao je nastaviti vožnju u pravcu Palića, ali je nakon kraće prepirke okrenuo auto i otišao; dvojac s beogradskim i novosadskim oznakama iz pravca Palića – uz verbalne prijetnje »Novosađanke« da će nekoga pregaziti – pod svaku je cijenu htio skrenuti na Senćanski put i nastaviti vožnju. Nije uspio. Vozač bečkih oznaka iz Ulice Đure Đakovića htio je skrenuti na Beogradski put i nakon žustre rasprave dodao gas i pješačkom stazom nastavio do autobuskog stajališta kod hrvatskog konzulata. Uspio je. Za sve to vrijeme malobrojna skupina ljudi kreće se u ringu na raskrižju (kog je sama napravila) poput mravi, formirajući grupe dovoljne da na jednom punktu blokira sve nervoznije vozače.

Negdje pri kraju prosvjeda pojavljuje se osoba s oznakom »press« na odjeći i s ljestvama u rukama, penje se na njih i – kako mu megafon nije radio – počinje glasan govor kog ubrzo pretvara u neku vrstu »uličnog parlamenta«: priča o Rio Tintu, Vučiću, Đilasu i studentima, svako malo tražeći od zatečenih i znatiželjnih slušatelja da se drekom »hoćemo« ili »nećemo« izjasne o određenom pitanju. I dok su se prisutni zabavljali, pitajući se za motive većini nepoznatog da im istodobno drži predavanje i propituje ih, na uglu Ulice Đure Đakovića opet gužva: auto starješine hrama Svetog Vaznesenja Gospodnjeg Dragana Stokina okruženo prosvjednicima. Tih nekoliko minuta međusobnih uvreda i prijetnji s raskrižja kod Patrije odzvanjalo je ovih dana po cijelom gradu, ali i državi, proizvodeći salve komentara, ali i hrpu pitanja.

Što je, primjerice, motiviralo gradonačelnika Stevana Bakića da, stajući u obranu prava kretanja Dragana Stokina, u svom priopćenju sudionike prosvjeda – svoje sugrađane – krsti kao »najgore među nama«, etiketirajući ih kao »ostrašćene i agresivne«? Zašto se s istim žarom nije obratio policiji u slučaju rušenja čarde na privatnom imanju u Selevenjskoj šumi iza kojega stoje neskriveni ksenofobni motivi vijećnika Saveza vojvođanskih Mađara u Skupštini grada? Ili: ima li veze njegov poziv »nadležnim organima« da »istraže sve okolnosti i podnesu prekrašajne i kaznene prijave protiv odgovornih osoba« s onima koje su već stigle na adrese pojedinih sudionika prosvjeda, među njima i urednika portala Subotičke.rs Branka Žujovića? Zbog čega se gradonačelnik i tim povodom nije javno oglasio i obratio »nadležnim organima«, objašnjavajući im da novinari na prosvjedu mogu mnogo bolje odraditi svoj posao nego li da, recimo, sjede u studiju neke televezije, broje prisutne i komentiraju ono što kamera snima? Pitanja, naravno, ima i za policiju. Jedno od njih je zašto su prekršajne prijave poslali selektivno, a ne protiv svih sudionika koji su se 4. prosinca zatekli na prosvjedu? Ili možda još rade na utvrđivanju identiteta, pa će prijave stići naknadno? Ako su već uspješno identificirali nekolicinu sudionika, znači li to da policija – koje, inače, nema da osigura skup od potencijalnih incidenata – svojim postupcima novinarima jasno stavlja do znanja da im na takvim događanjima nije mjesto?

Konačno, i jedno pitanje na koje se nazire i odgovor: ako je predsjednik države naložio policiji, a preko nje i svim ostalim institucijama i službama, da puste ljude »da se ižive«; ako je te iste ljude poslušao i dobrim dijelom udovoljio njihovim zahtjevima, ako ih u posljednjim nastupima ne naziva ni »ološem« ni »najgorim među nama«... zašto ga, onda, gradonačelnik i policija ne slušaju? Odgovor bi za njih mogao biti čak i opravdavajući: navikli su da je predsjednik uvijek dva koraka ispred njih. Ali ne i da mijenja smjer.

Z. R.