Intervju

Izgradnja trajnih sastavnica u kulturnim praksama

Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, jedina profesionalna ustanova kulture te manjinske zajednice u AP Vojvodini, djeluje nepunih dvanaest godina. Njegova temeljna misija je rad na očuvanju, unaprjeđenju i razvoju kulture vojvođanskih Hrvata. Početkom mjeseca na mjesto ravnatelja ZKVH-a imenovan je dosadašnji prvi čovjek te ustanove, profesor filozofije, književnik i publicist iz Subotice Tomislav Žigmanov, što je bio povod za intervju s njime.

Početkom mjeseca imenovani ste na mjesto ravnatelja ZKVH-a. Što su, u kratkih crtama, okosnice Vašega plana i programa za mandat u iduće četiri godine?

Program rada i razvoja ZKVH-a za razdoblje od listopada 2021. do listopada 2025. godine mora pridonositi ostvarivanju od strane osnivača određene misije, koja se zrcali u radu na očuvanju i razvoju kulture Hrvata u Vojvodini u svoj njezinoj složenosti – u rasponu od tradicijske kulture pa do znanosti i najvišeg umjetničkog stvaralaštva. S druge strane, on će biti navezan na započete aktivnosti ZKVH-a u proteklom razdoblju po kojima se u javnosti i prepoznajemo: napose u onim segmentima djelovanja koji su ocijenjeni kako uspješnima tako i potrebnima na kulturnoj sceni Hrvata u Vojvodini – afirmacija i prezentacija cjelovite kulturne scene, sadržaji vezani uz osnaživanje kulture sjećanja te izgradnja trajnih sastavnica u kulturnim praksama, kao što su knjižnica, arhiv ili procesi valorizacije. Naravno, program rada i razvoja koji sam iznio je djelomice i kreativno razumljen, to jest otvoreno je koncipiran, kako bi mogao pratiti i postojeće konstelacije na kulturnoj sceni hrvatske zajednice u Vojvodini, koja je još uvijek s jedne strane visoko neusustavljena, a s druge strane nema čvršću i postojanu vremensku dinamiku pulsiranja.

Postupak izbora ravnatelja ZKVH-a pratilo je priopćenje za javnost Demokratske zajednice Hrvata o navodnim nezakonitostima u tom postupku. Također, nakon Vašeg imenovanja oglasio se Hrvatski demokratski forum, navodeći kako Vaše imenovanje smatra »krajnje problematičnim« kao i da Vas je Pokrajinska vlada reizabrala »pored jasno ustanovljenih protuzakonitosti i u proceduri izbora i u vođenju ustanove«. Kako komentirate ove navode?

Odlukom Pokrajinske vlade od 1. prosinca 2021. godine, kojom sam imenovan za ravnatelja Zavoda za novo četverogodišnje mandatno razdoblje, još jednom su nedvosmisleno potvrđena ispravnost nastojanja, privrženost procedurama i usklađenost djelovanja sa zakonskim propisima ključnih institucija hrvatske zajednice u Srbiji. Upravni odbor, na čelu sa Željkom Šeremešićem, ovaj proces vodio je odgovorno te tako još jednom posvjedočio da odbor čine ljudi od integriteta, ljudi kojima je nekakva namjera zloupotrebe daleka i strana. I postupak Hrvatskog nacionalnog vijeća – davanje mišljenja u postupku izbora ravnatelja ZKVH-a – također je potvrdio ono što se o radu njegova IV. saziva predobro zna: ne postoji ni sumnja u legalnost njegova djelovanja. Rezultat glasovanja isto je znakovit – od 26 vijećnika koji su pristupili glasovanju, 23 je bilo »za« moj izbor za ravnatelja. Pri tomu, oba ova tijela bila su izložena nesvakidašnjim smetnjama u radu – lažno ih se optuživalo da djeluju »protuzakonito« te da donose moguće »ništavne« odluke od strane onih koji kulturi, ukoliko je uopće konzumiraju, prilaze samo ukoliko ima zakuska nakon priredbe. Isto je pratila i začudna podrška medija u Subotici, tradicionalno nenaklonjenih Hrvatima, što je dodatno otežavalo upravljanje i vođenje procesa izbora ravnatelja. I na sam dan donošenja odluke pisalo se paušalno i netočno onima koji odlučuju s ciljem da se izborni proces dovede u pitanje ili dodatno kompromitira! Na žalost, ponovno iznenađuje i skrivena »stručna« potpora te nevidljive tuzemne i inozemne mentorske ruke, kojima je nanošenje štete i unošenja nemira u hrvatsku zajednicu temeljna misija. Naravno, i ovoga puta – treba to otvoreno reći – razlog ove hajke sadržan je u osobi novog/starog ravnatelja – u meni samome. Htjelo se »slučaj Tomislava Žigmanova« nekako opet napraviti. No »slučaj Tomislava Žigmanova« nije mogao biti, jer slučaja ni ovoga puta jednostavno nije bilo.

Okosnica djelovanja ZKVH-a je u području znanosti. Za ovih, nepunih 12 godina rada inicirali ste i organizirali istraživanja, čiji su rezultati prezentirani u monografijama, knjigama i časopisima, poglavito u nakladi ili sunakladi Zavoda, ali i kroz izlaganja na znanstvenim i stručnim skupovima. Jedna od platformi za plasman tih sadržaja je i Godišnjak za znanstvena istraživanja kojega ste pokrenuli. Koji su ključni izazovi na ovom planu, recimo ima li hrvatska zajednica dovoljno kadrovskih resursa – stručnjaka u području znanosti?

Prema ostvarenim rezultatima, odgovor na Vaše pitanje je pozitivan. No, valja znati kako je u suvremenom hrvatskom kulturnom prostoru u Vojvodini segment u kojemu se situira znanost vjerojatno najslabije razvijen. Razloge tomu treba tražiti, čini se, s jedne strane u odsustvu primjerenoga institucionalnog okvira – on nije naslijeđen u povijesti niti se, pak, uspjelo u sadašnjosti to sukladno do kraja ustrojiti, a s druge strane u slabo povezanoj i unutar sebe nedovoljno integriranoj znanstvenoj eliti. To je, među ostalim, imalo za posljedicu da su povijest i sadašnjost vojvođanskih Hrvata bili raritetni predmeti znanstvenoga tematiziranja te da su one još uvijek nedovoljno istražene (npr. niti jedan segment društvenoga i kulturnoga života Hrvata u Vojvodini – od politike preko književnosti do tradicijske kulture – nije cjelovito znanstveno obrađen!), a kamoli temeljitije valorizirane. Istina, koncem devedesetih godina XX. stoljeća imamo prva ozbiljnija nastojanja na tomu planu, prije svega, osnutkom i djelovanjem Hrvatskoga akademskog društva u Subotici, oko kojeg se okuplja i znanstvena elita te se čine napori na produkciji aktivnosti u području znanosti (predavanja, tribine, skupovi, pa čak i istraživanja te, nakon provedbe, i objavljivanje znanstvenih uradaka). Njihova nastojanja, čini se, vrhune u projektu Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Jedna od izravnih posljedica rada na Leksikonu jest i naglo povećanje interesa za povijest bačkih Hrvata, napose kod jednoga broja mlađih istraživača (Mario Bara, Krešimir Bušić, Robert Skenderović, Petar Vuković…). Na temelju takvoga naslijeđa i stanja u suvremenosti, ZKVH počeo je 2009. izdavati Godišnjak za znanstvena istraživanja, s ciljem programskoga okupljanja znanstvene elite, zatim njihovoga uključivanja u planski pristup novim istraživanjima povijesti i sadašnjosti Hrvata u Vojvodini te sustavnoj javnoj prezentaciji njihovih rezultata. Objavljeni sadržaji u Godišnjaku i naznačeni uređivački koncept posljedica su, najčešće, planskog djelovanja Zavoda u području znanosti. Ono je, naime, od početka nastojalo uračunavati okupljanje oko programskih aktivnosti Zavoda predstavnika znanstvene elite, koji su do sada u svojemu znanstvenom i/ili istraživačkom radu već očitovali interes za pitanja Hrvata u Vojvodini, zatim njihovo plansko uključivanje u nova, pokrenuta istraživanja povijesti i sadašnjosti Hrvata u Vojvodini te postupno radno povezivanje u realizaciji znanstvenih istraživanja, uz stalno uključivanje znanstvenika najmlađih naraštaja, čiji se rezultati onda publiciraju (i) u Godišnjaku. Na taj način, vjerujemo, u prostoru kulturnih praksi vojvođanskih Hrvata područje znanosti postalo je ne samo vidljivije nego je dobilo i vlastitu čvršću kadrovsku profilaciju, a broj i vrsta objavljenoga sadržaja uvećala su znanja o Hrvatima u Vojvodini, budući da je jedan značajan broj radnji donosio znanstvene novume. To je pridonijelo da se na sadržaje koji su objavljeni u prvih 10 godina referiralo i u znanstvenoj periodici u Hrvatskoj i Srbiji te da je povećan interes u tim znanstvenim zajednicama za teme vojvođanskih Hrvata.

Koliko se po ovom pitanju možete osloniti na znanstvenike iz institucija u matičnoj Hrvatskoj ili domicilnoj Srbiji, postoji li kod njih interes i susretljivost za ove teme? Spomenimo tu i desetak sporazuma o međunarodnoj suradnji koje je ZKVH-a potpisao sa znanstvenim i visokoškolskim institucijama iz Hrvatske i Mađarske...

Od osnutka Zavod je radio i na senzibiliranju znanstvenih i visokoškolskih ustanova u Hrvatskoj i Mađarskoj te pojedinaca s ciljem da se uspostave i razviju programi znanstvenih istraživanja, što je efektuirano s, kako ste i naveli, desetak sporazuma o međunarodnoj suradnji s najrespektabilnijim institucijama u ovim državama, kao što je Hrvatski institut za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar ili Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. I veliki broj pojedinaca okupljenih u suradničku mrežu Zavoda također govori u prilog razvijene i rasprostranjene susretljivosti među znanstvenicima, od kojih su neki i najizvrsniji u svojim područjima. Najbolji pokazatelj toga jesu broj i vrsta objavljenih znanstvenih publikacija te prilozi u Godišnjaku za znanstvena istraživanja. Moramo, na žalost, konstatirati kako u Srbiji Hrvati još uvijek nemaju svoju katedru na kojoj bi bili u mogućnosti sami sebe tematizirati. Tim prije, jer je broj onih znanstvenika u Srbiji koji bez ideologijskih okvira elaboriraju Hrvate neznatan.

Zavod se bavi i digitalizacijom arhivske, knjižnične i muzejske građe Hrvata u Vojvodini, a rezultati toga dostupni su na internetskoj stranici ustanove. Isto tako, tu je i srodni web projekt – »Topoteka Baština Hrvata u Srbiji«. Kažite nam više o tome, daljnji planovi...?

Kulturna baština Hrvata u Vojvodini kada je riječ o tiskovinama (knjige, časopisi, novine…) je prebogata, no ona je visoko nedostupna. Posljedica je to činjenice što hrvatska zajednica u Srbiji nema svoju Zavičajnu knjižnicu s cjelokupnom građom, a što je posljedica činjenice da su začetke iste spalili mađarski okupatori 1941. a rastakale komunističke vlasti koje su nastupile nakon 1944. godine. Osnutkom Zavičajne knjižnice Biblioteka Croatica tu prazninu mukotrpno nadomještavamo zahvaljujući kolegici Katarini Čeliković, a digitalizacijom nedostupnih tiskovina, skupa s našim brojnim partnerima, činimo ih trajno vidljivima. »Topoteka« je pak otvoreni koncept prikupljanja različite arhivske građe mahom iz privatnih zbirki s ciljem da se ista primjereno dokumentira, opiše i prezentira u jednom novom, virtualnom svijetu. Prvi rezultati napora na ovom planu koji vodi kolega Josip Bako i više su nego fantastični.

Jedan od projekata ZKVH-a je i Katalog nematerijalne baštine Hrvata u Vojvodini/Srbiji, s ciljem njezine trajne zaštite, upisa u Registar kulturnih dobara Republike Srbije i potencijalni upis na UNESCO-ovu listu. Dokle se s time stiglo, poznato je da se radi na upisu Dužijance u Registar kulturnih dobara Republike Srbije, i koji su općenito ključni izazovi na tom polju?

I tu smo programsku liniju otvorili, i to prvi u Srbiji uopće. Na tragu praksi u ovom području u Hrvatskoj istu smo prenijeli i ovdje te učinili prve korake – napravili smo registar svega što spada u nematerijalnu kulturnu baštinu, no isti još nije i primjereno obrađen. Razočarani smo djelovanjem srbijanskih institucija koje su pozvane raditi na tome, jer ne samo da ništa nisu učinile već kontinuirano rade da se nematerijalna kulturna baština Hrvata u Srbiji otuđi. Brine također i odsustvo ozbiljnijeg i djelatnijeg interesa mjerodavnih tijela iz Hrvatske, osim kada je u pitanju očuvanje ikavskih govora čemu smo svjedočili ove godine. Podsjećam da je bunjevački govor uvršten na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Hrvatske, što je važan čin pomoći bunjevačkom govoru i svim Bunjevcima u Hrvatskoj i inozemstvu. Vjerujemo, zahvaljujući velikom zalaganju Zavoda i suradnji s Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Dosta pozornosti polažete i na književnost. U Zavodu postoji spomenuta Biblioteka Croatica, pokrenuli ste časopis Nova riječ, pratite knjišku produkciju i na tom tragu ste ustanovili tri književne nagrade, objavili ste samostalno ili u sunakladi izabrana/sabrana djela pojedinih autora. Kažite nam više o ovim nastojanjima?

Izuzmu li se mali pasaži u Novoj riječi, Zavod ne objavljuje recentnu književnu produkciju hrvatskih književnika iz Vojvodine, budući da je to misija naklade NIU Hrvatske riječ i cijele plejade udruga kulture, već nastoji raditi na kritičkom iščitavanju i prikazivanju kako književne baštine tako i aktualne književne produkcije, istu valorizirati ne samo kroz dodjeljivanje nagrada za pjesništvo i prozu već i kroz stalna povijesno-kritička tematiziranja, te objavljivati kapitalna djela – od koncepta sabranih djela najvažnijih književnih osobnosti do objave vrijednih neobjavljenih djela. Ciljevi takvog djelovanja su jasni – sumarno prikazivati i podvlačiti crte, budući da tako što nedostaje u našoj književnosti, koja je svladana objavom književnih djela.

Tu su dakako i druge umjetničke grane, poput likovne umjetnosti i glazbe, na čemu ste, organiziranjem izložaba i objavom monografija, te putem koncerata i objave CD-ova, do sada također radili. Što tu planirate u budućnosti?

Nastavit ćemo djelovati u navedenim pravcima i kada je riječ o povijesti i sadašnjosti likovne umjetnosti i glazbe. I u ovim područjima je baština relativno bogata, postoji razvijena ali disperzirana umjetnička praksa, no manje je stručnjaka za ova područja kulturnog stvaralaštva te je teže detaljnije planirati djelovanje.

Temeljna misija ZKVH-a je rad na očuvanju, unaprjeđenju i razvoju kulture vojvođanskih Hrvata. Budući da Zavod ima troje stalno uposlenih, od kojih se jedna osoba bavi administracijom, što se pokazalo u praksi, je li moguće obavljati tu misiju s postojećim resursima? Kako odgovarate na navedene izazove?

U ZKVH-u su trenutačno uposlene samo tri osobe: osim ravnatelja, jedna radi na poslovima administrativno-poslovnog tajnika, arhivista i urednika web portala, a druga na poslovima menadžera kulturnih projekata i programa, suradnje s udrugama te bibliografskim i knjižničarskim poslovima. Nove uposlene osobe trebale bi biti, s jedne strane, u funkciji rasterećenja postojećih radnih obveza i stručnije profilacije istih, ali s druge strane i u funkciji pokrivanja onih područja rada ZKVH-a koja su se do sada osiguravala suradnjom s vanjskim suradnicima (npr. savjetnik za glazbu, zatim za likovne umjetnosti, koordinator znanstvenih istraživanja…). Pri tomu, valjalo bi voditi računa o teritorijalnoj dislokaciji pojedinih jedinica (npr. radna jedinica sa smještajem u Srijemu, Somboru i/ili jugozapadnoj Bačkoj). Ovdje ukazujem na to da će ovaj dio izravno ovisiti o količini financijskih sredstava koje će ZKVH imati na raspolaganju, prije svega iz proračuna različitih razina državne uprave Srbije. Tim prije, jer proračunska sredstva za rad Zavoda nisu se mijenjala 10 godina.

Osnovno, redovito financiranje Zavoda ide preko suosnivača ustanove – AP Vojvodine, što je oko 10 milijuna dinara godišnje. Sredstva za pojedine projekte ostvarujete i preko natječaja u Srbiji, te preko javnih poziva državnih tijela u Hrvatskoj. Jesu li navedena sredstava dovoljna za kvalitetan rad ustanove i projekte koje realizirate?

Osiguramo dodatno još oko 20 posto sredstava putem javnih natječaja ili prodajom usluga i robe na tržištu. S tom količinom novca realiziramo, siguran sam, toliko koliko druge slične institucije ne ostvare s dvostruko više sredstava.

Imali ste i projekte, poput izložbe Slikom zajedno, s drugim zavodima za kulturu nacionalnih manjina u Vojvodini. Kako ocjenjujete tu suradnju i planirate li neke nove zajedničke projekte?

Naše prakse u interktulturalnom povezivanju su stalne. Pogledajte časopis Novu riječ – nema broja bez sadržaja koji nije vezan za književnost naroda s kojim živimo. Pročitajte i sadržaje u Godišnjaku – hrvatske sastavnice mjesne povijesti i sadašnjosti najčešće se motre i tumače kroz užlijebljenost u šire društvene i kulturne kontekste. S drugim zavodima, osim uspješno realizirane izložbe mladih likovnih umjetnika, upravo radimo na jednom glazbenoj priredbi, koja će biti održana u okviru programa Europske prijestolnice kulture u Novom Sadu sljedeće godine.

Kroz različite projekte Zavod trajno bilježi kulturne proizvode i fenomene iz povijesti, ali i sadašnjosti vojvođanskih Hrvata. Kako, u tom smislu, gledate na budućnost – hoće li novi naraštaji pokazati interes za to, hoće li im ta građa biti zanimljiva?

Vjerujem da hoće! Mi nastojimo djelovati i putem suvremenih sredstava kako to rade i koje koriste druge slične ustanove, što držimo za garanciju uspješnosti i glede dugotrajnosti onoga što činimo.

Kako ocjenjujete kulturne prilike u vojvođanskih Hrvata u vremenu koronakrize? Hoće li i kakve posljedice ova kriza, koja traje već skoro dvije godine, imati po ovaj kulturni prostor?

Veoma su slične kao i u područjima drugih kulturnih krugova – smanjena je manifestativnost i javna percepcija kroz posjećenost, a osnažene su prakse u prostoru »tihog« rada, pa je broj kulturnih proizvoda povećan. Također, učinjeni su iskoraci u prezentaciji kulturnih priredaba i događaja na društvenim mrežama, prije svega na Facebooku i Youtube kanalu, no oslabljeni su kulturni kontakti i osiromašena razmjena kulturnih dobara. No, kultura nije stala – ona je živa, prilagodljiva svakom vremenu. Takva je bila, takva jest a takva će i ostati.

Intervju vodio: Davor Bašić Palković