Nakon duže bolesti, danas je, u 93. godini života, preminuo Alojzije Stantić iz Subotice, istraživač običaja i salašarskog života bunjevačkih Hrvata i publicist.
Rođen je 4. svibnja 1929. u Stantićevom šoru subotičkog atara. Odrastao je na salašu u Đurđinu. Diplomirao je na Višoj ekonomsko-komercijalnoj školi. Također, završio je i Školu rezervnih oficira (1949.-1951.). Oko 40 godina je radio na održavanju i prometu poljoprivrednih strojeva. Godine 1947. zaposlio se u Poljoprivrednoj mašinskoj stanici u Subotici gdje je radio u službi održavanja i korištenja traktora, vršalica i dr. Radni vijek je proveo na poslovima prometa traktora i poljoprivrednih strojeva, a zadnjih 20 godina radio je u Subotici kao rukovodilac Poslovnog centra zagrebačke Poljoopskrbe.
Društvenim radom počeo se baviti 1969. godine kao član HKUD-a Bunjevačko kolo i kao povremeni suradnik emisije za selo Radio Subotice i Subotičkih novina. Godine 1976. zbog nepodobnosti onemogućeno mu je javno istupanje. Angažiranje u društvenom radu obnovio je 1990. godine u Bunjevačkom kolu. Bio je član inicijativnog odbora i osnivač Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) i više godina predsjednik subotičke Podružnice.
Bio je član Organizacijskog odbora Dužijance gdje je pomagao na održavanju smotre Takmičenje risara i nekoliko puta Velikog prela. Osmislio je i s Lazom Vojnić Hajdukom 1993. započeo ostvarivati koncepciju da u sklopu Takmičenja risara prikažu, odjednom i na jednom mjestu, razvoj risa (ručne žetve) od srpa do kombajna. Na Takmičenju risara bio je stručni komentator za risarski posao i rad poljoprivrednih strojeva u žetvi i vršidbi. Na poticaj drugih osoba kao poznavatelj salaša i života u njima počeo je pisati bunjevačkom ikavicom o narodnim običajima i vlastitim doživljajima na salašu. Bio je suradnik dvotjednika Žig i katoličkog mjesečnika Zvonik. Svoje tekstove je objavljivao i u: Subotičkoj Danici, Subotičkim novinama, Hrvatskoj riječi, Glasniku Pučke kasine 1878, Klasju naših ravni te u Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.
Povremeni je suradnik subotičkih televizijskih stanica i RTV-a Novi Sad, nadalje mađarske DUNA TV, a također u Radio Subotici, Radio Zagrebu, katkad i Radio Pečuhu (Pécs) u Mađarskoj. O narodnim običajima Hrvata Bunjevaca i o životu salašara izlagao je na stručnim skupovima u Subotici, Senti, Baji, Tuzli, Kragujevcu, Osijeku... Također, o bunjevačkim običajima pisao je u ediciji PČESA, Novi Sad. Neki njegovi radovi iz etnologije prevedeni su na mađarski jezik, a sa seminara u Baji su objavljeni u Mađarskoj. U krugovima etnologa zapaženi su njegovi referati, većina dotle neopisivani: Rastiravanje ledonosni oblakova, Ritualno pijenje vina Bunjevaca, Hasniranje vučne grnjače, Priskakanje vatre sv. Ivana Cvitnjaka, Špartak, Praznovirje Bunjevaca (Vištice i tatoši), Žitne jame, Cripulja i Lacija, Božićni običaji i dr.
Objavio je nekoliko knjiga. U knjizi Kruv naš svagdanji (HKC Bunjevačko kolo, Subotica, 2001.) opisao je dobijanje kruha od sijanja pšenice do somuna izvađenog iz krušne peći. Ovu knjigu je 2001. godine Hrvatska matica iseljenika u Zagrebu proglasila knjigom godine hrvatskih nacionalnih manjina. Za nju je dobio nagradu dr. Ferenc Bodrogvári Grada Subotice i Antušovu nagradu Katoličkog instituta za kulturu povijest i duhovnost Ivan Antunović iz Subotice. S Lazom Vojnić Hajdukom i dr. Andrijom Kopilovićem koautor je monografije Dužijanca objavljene 2006. godine u nakladi NIU Hrvatska riječ. Njegov rad naslovljen Ris i obiteljska Dužijanca u subatičkom ataru, tiskan je u nakladi Organizacijskog odbora Dužijanca i HKC-a Bunjevačko kolo 2011. godine. Obimnu studiju Od zemunice do salaša objavio je 2013. u časopisu Klasje naših ravni.
Osmislio je, a uz izdašnu pomoć Grge Piukovića i njegove obitelji organizirao pokazivanje božićnih običaja na salašu, a uz pomoć tavankutskog župnika Franje Ivankovića, u kapeli Sv. Ane u Gornjem Tavankutu priređeni su Božićni vjerski obredi, o čemu je Rajko Ljubič snimio dugometražni dokumentarni film Božić na salašu.
Vrijeme i mjesto sahrane bit će naknadno objavljeni.
H. R.
