Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Povrće iz Opova za beogradsku tržnicu

Prisjećajući se početaka Zlatimir Kirhner kaže kako je njihova povrtlarska priča počela kada je otac izašao iz kuće i otpočeo samostalni život. Odlučio se baviti povrtlarstvom, a tržište su bili potrošači u Beogradu, koji je od Opova udaljen oko 35 kilometara. Njegovi roditelji uglavnom su proizvodili kupus, krumpir, bundevu, ciklu... Zemlje nije bilo puno, pa nije bilo ni velikog izbora već raditi ono što se najviše može isplatiti.

»Tih 50-ih godina, kada su roditelji počeli uzgoj povrća, nisu imali ni traktor ni automobil, već su robu na Kalenić pijacu u Beograd vozili konjskom zapregom. Iz Opova se kretalo navečer, da bi se ujutru rano bilo u Beogradu. Kasnije smo kupili traktor, što je svakako olakšalo put za Beograd, jer smo stizali za sat i pol. Poslije automobil, kamion«, priča Zlatimir.

Sa suprugom Marijom, koja se iz Kukujevaca udala u Opovo, on je počeo kupovati zemlju, širiti proizvodnju, kupovati strojeve.

Proizvodnja na otvorenom

Način transporta robe do beogradskih kupaca je napredovao, ali ono što na ovom gospodarstvu ne mijenjanju je proizvodnja – i dalje se povrće proizvodi na otvorenom, a plastenik koriste samo za proizvodnju rasada. Kao i u vrijeme Zlatimirovih roditelja, i danas se sva proizvodnja proda na tržnici u Beogradu. Iako zarada nije kao nekada.

»U Beograd smo robu vozili utorkom, četvrtkom i subotom. Dan ranije smo se pripremali i pakirali za prodaju. Trudili smo se da nedjelja bude neradni dan. Pamtim godine kada smo samo od sitnog novca iz dnevnog pazara mogli kupiti bačvu nafte. Ali nema više tih vremena i sve je manje isplativo baviti se ovim poslom. Za odlazak i povratak treba mi 10 do 12 litara goriva, pa ulaz na tržnicu, a kilogram cikle je 30 dinara«, priča Zlatimir i dodaje da ne samo da je zarada nekada bila bolja, već je i drugačija bila proizvodnja – s manje ulaganja i manje kemije.

Tu nema matematike, kaže Zlatimir, a trenutačna računica ide u pravcu smanjenja površina pod povrćem. »Samo za vađenje cikle ove jeseni moramo platiti 1.000 eura, tu su i troškovi zalijevanja, a cijena je, već sam rekao 30 dinara«, kaže ovaj opovački povrtlar koji ima i objašnjenje zašto se i dalje drži proizvodnje na otvorenom.

Kaže, ulaganja u podizanje plastenika su velika, povrće koje se ubere iz plastenika već sutra mora biti na tržnici, pa trenutačno ne vide računicu u takvom poslovnom pothvatu.

Sa Zlatomirom je suglasan i sin Stevan, koji u ovom obiteljskom poslu ne vidi neku perspektivu. Kaže, osuđeni su na prodaju na tržnici, jer da bi se ušlo u velike trgovinske lance potrebne su velike količine robe, što oni trenutačno ne mogu ispoštovati, a drugi problem su rokovi plaćanja. Izbjegavaju Kirhnerovi i prodaju na veliko, jer kažu tu velike zarade nema i više zaradi preprodavač nego proizvođač. Zato se drže prodaje na tržnici koja jeste teža, ali novac se dobija odmah, a i cijena je bolja. Za tržnicu je zadužen Zlatimir, a među kupcima su i oni koji nekoliko desetljeća kupuju baš opovačko povrće.

»Mnogi poznati su kupovali kod mene. Recimo slovenski političar Janez Janša. Ne mogu kazati da su tržni centri utjecali peviše na našu prodaju. Oni koji hoće kvalitetnu robu i dalje dolaze na tržnicu. Jedino se žale nakupci koji kupuju na tržnici robu od nas, skupo im je, a ja im kažem – pa idite onda i kupite u Maxiju. Ove jeseni kupus je tražen i na cijeni je. Znate, ono što se traži uvijek se može prodati po dobroj cijeni, a ono što se ne traži to doslovno nudiš. Nema pravila, svaka sezona je drugačija, pa i svaki dan na tržnici je drugačiji. A i tržnice nisu više kao nekada. Sretan sam kada krenem kući i zatvorim prazan kombi«, kaže Zlatimir koji za svakog odlaska u Beograd odveze tonu, do tonu i pol robe.

U njihovim skladištima su krumpir, luk, cikla, poriluk, cvjetača, bundeva. Zlatimir kaže da je najlakša zarada na peršinovom listu. Posebna je to vrsta peršina lišćara čije se lišće bere, vezuje u vezice i tako prodaje. Za jedan odlazak u Beograd navežu i nekoliko stotina vezica. To je posao njegove supruge Marije.

Uz povrće, Kirhnerovi se bave i ratarstvom, dok su od tova bikova zbog niske otkupne cijene odustali. Zemlju su kupovali i povrtlarsku proizvodnju širili su samo iz vlastitih sredstava. Jedini poticaj koji su koristili je 4.000 dinara po hektaru.

Zlatimirov sin Stevan nije optimist glede nastavka povrtlarske proizvodnje. Kaže, ove godine pristojno su zaradili na pšenici, uz mnogo manje rada.

»Teško je danas naći radnike za povrtlarsku proizvodnju, a satnica je 300 dinara«, kaže Stevan koji sa suprugom uz roditelje istrajava u ovom poslu, ali ne nada se da će to nastaviti i njegov sin.

Z. V.

  • Jooble
  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay