Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Neizostavni dio svečanog ruva

Bunjevačka ženska nošnja nije kompletna ako žena nije »povezana« u svilenu maramu, a »kad je kaki god, a nisi u svilenoj marami, onda nisi obučen«, kaže naša sugovornica Vita Nimčević, rođena Skenderović, iz Donjeg Tavankuta, koja, osim što se i sama kao djevojka nosila bunjevački, i danas, sa svojih nešto preko 80 godina, za koju god priliku treba, rado »poveže« divojke/žene u maramu i prenosi im svoje znanje o ovoj »tehnici«.

O marami i povezivanju

Vita Nimčević se od svoje 18. do 25. godine, kada se udala, »nosila« bunjevački i to je, kako kaže, »zdravo volila«. U maramu ju je povezivala i tome naučila njena teta Tereska, koja je živjela u Bačkoj ulici u Subotici.

»Kad je uvatila za kraj maramu i povukla, mislila sam da će mi kosa probit maramu. Mislila sam se, ako se naučim povezat, onda ću se nosit bunjevački, ako ne, onda neću. Toliko sam se trudila da sam naučila povezat se, a naučila sam i druge«, prenosi nam ona svoja prva sjećanja o bunjevačkoj marami, te nastavlja:

»Svilena marama se nosila uz velika ruva. To je, recimo, kad obučeš 'na struk', a dosta ima nji koji su nosili pokadkod i nuz sefir. To se nosilo kad je kaki god, na Božić, Uskrs. Nuz paju se nosila pajska jel plišava marama. Za priko nedilje jel nediljom, kad nije god, onda se to tako oblačilo. A kad je kaki god, a nisi u svilenoj marami, onda nisi obučen. Bunjevački smo se oblačili kad smo išli uveče u Zanatsku. Obavezno se obuče 'na struk ruvo' i svilena marama. Isto tako kad se išlo prija podne u crkvu, a i kad se išlo na Korzu. Lipo se obučemo, prošetamo se Korzom, i onda u Zanatsku di je bila igranka. Bilo i je atletski, u bordovskom, tegetnom i u crnom. Bilo i je i šareni, u boji i bili svileni marama. Nije bilo razlike u boji što se tiče mlađi i stariji žena, jel bilo je žena koje su se volile, to se onda tako kazalo, da se istaknu«.

Na internetskoj stranici Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, u odjeljku Baština (Tradicijska kultura – Bunjevačka narodna nošnja), Kata Suknović, dipl. ing. za tekstilno inženjerstvo, tekstilno-strojarske struke, o maramama (pokrivalima za glavu) piše sljedeće:

»Karakterističan dio ženske bunjevačke nošnje jesu marame (...) Marame kao pokrivala za glavu bile su bojom usklađene s ruvom, a mogle su biti suknene, svilene, atlasne, kumašne, marcelinske – od tanke venecijanske svile, tilorske koje su dobile naziv po tkanini koja se proizvodila u gradu Tulle, i ukrašene zlatovezom. U Subotičkoj Danici je 1929. godine zapisano: ‘Bunjevački je povežljaj tako značajan da ćeš Bunjevku poznati između hiljadu drugih’. Vežu se, dakle, na poseban način: forma od tvrdog papira ulaže se u bijelu, uštirkanu i upeglanu maramicu, te se ulaže u maramu. Pri povezivanju marame na dva kraja formiraju se po četiri mrske s obadvije strane. Za ovladavanje ove vrste povezivanja potrebno je imati posebno umijeće i vještinu«.

Na pitanje o čemu je najvažnije voditi računa kod povezivanja marame, odnosno koje su to tehnike/pravila kojih se treba pridržavati, Vita Nimčević kaže:

»Najvažnije je da to bude lipo povezano, da to stoji, da se iskaže, jel ako nisi lipo povezan, to ni ne pokaziva. Recimo, mož bit s po jednom mrskom na obadvi strane, a ja radim tako da budu po tri mrske. Prva mrska je dublja, druga je jako plitka, a treća se namisti tako da marama šedi natrag. Marama natrag mora dobro stojat, mora imat držanje i taj kraj mora bit u sredini. Mora se pazit i da se ne vidi papir koji se mora metnit u krajeve da bi taj kraj bio kugod leptir mašna. Ako ne metneš taj papir, koji je najčešće od niki novina, onda će to bit smrskano«.

Polazeći od činjenice da je možda nekom lakše vezati pertle na svojoj, a ne tuđoj obući, ili vezati kravatu drugom, a ne sebi, pitali smo Vitu Nimčević je li lakše »povezat« maramu sam sebi ili drugom, na što je odgovorila:

»To je isto. Onaj ko zna, svedno mu jel to radi sebi jel drugom«.

Svilenih bunjevačkih marama nekad je imala desetak, a budući da je veći dio podijelila, sad je vlasnica njih četiri. Uvijek je, kako kaže, posebno voljela šarenu i crnu maramu »na mušice«.

Vita Nimčević je svojedobno sudjelovala u radionici povezivanja bunjevačkih marama koju je organizirao HKC Bunjevačko kolo, a bila je angažirana i oko modne revije bunjevačkih narodnih nošnji koja je također održana u dvorištu Kola.

»Zovu me žene kad je recimo Prelo sićanja, a obaveno me zovu i kad su Materice kod nas u Kerskoj crkvi i kad se dvi žene obuku u bunjevačko. Poslidnji put su me zvali prija oko misec dana kad je bila proslava 125 godina od izgradnje crkve u Keru.«

Održavanje kapele u bolnici

Osim što se nekada redovito oblačila bunjevački, a i danas aktivno sudjeluje u brojnim događajima posvećenim očuvanju običaja bunjevačkih Hrvata, Vita Nimčević već preko 20 godina svakodnevno obavlja jednu »slatku« obvezu, a to je održavanje male kapele posvećene sv. Elizabeti, koja se nalazi u dvorištu Opće bolnice Subotica.

»Kad se otvorila, prvi pet godina za nju su bili zaduženi franjevci. Kad je kapela obnovljena, 1990. godine, za nju je bila zadužena jedna medicinska sestra, teta Milka. Prija oko 20 godina pito me je vlč. Andrija Anišić jel bi ja to priuzela i ja sam to učinila vrlo rado. Odem ujtru otvorit pridnji dio da se ko god oće mož pomolit kad god oće, a poslipodne zatvorim. Očistim, spremim, pokadgod operem i ispeglam stolnjake. Prija korone, svake nedilje je tamo u 11 sati služena sveta misa. Ovo ću radit dokle god budem mogla, tj. dok me zdravlje služi i nadam se da će kogod mlađi posli mene to nastavit«, kaže Vita Nimčević.

I. Petrekanić Sič

 

 

  • Jooble
  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay