Intervju

Monoštor koristim kao platformu za pisanje

Ivan Vidak sve je prepoznatljivije ime na hrvatskoj književnoj sceni. Iza sebe ima dvije knjige – zbirku priča Ugljik na suncu (2015.) i roman Radio Siga (2020.). Već svojim prvim naslovom, a posebice aktualnom Radio Sigom privukao je pozornost književnih krugova. Originalno objavljene u Zagrebu, obje knjige izišle su mu i u Srbiji, u nakladi Književne radionice Rašić iz Beograda.

Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, što zasigurno pridonosi izvrsnosti njegova pripovijedanja. Za ovdašnje čitatelje, 40-godišnji Vidak mogao bi biti zanimljiv i zbog podatka da je podrijetlom iz Monoštora u kojem je odrastao i iz kojega je nakon srednje škole (somborske gimnazije) otišao živjeti u Zagreb, gdje i danas živi i radi.

Vidak je nadavno boravio u Subotici, na Danima hrvatske knjige i riječi – Danima Balinta Vujkova, gdje mu je uručena nagrada Iso Velikanović za roman Radio Siga kao najbolje prozno djelo vojvođanskih Hrvata u razdoblju 2018. do 2020. godine. Ova nagrada bila je povod za intervju s njime.

Za roman Radio Siga dobili ste nagradu ZKVH-a Iso Velikanović za najbolje prozno djelo vojvođanskih Hrvata u razdoblju 2018. do 2020. godine. Primajući nagradu, rekli ste, parafrazirat ću, da je osjećaj takav kao da ste nakon dugoga lutanja, stigli doma, skinuli sa sebe mokru odjeću i ogrijali se... Pa krenimo od toga, kako doživljavate ovu nagradu, što Vam ona znači?

Nagrada mi zbilja puno znači, što je sasvim razumljivo, s tim da su ovdje u igri još dva sloja zadovoljstva: to je moja prva nagrada i zato posebna, a dodijeljena mi je u Vojvodini zbog čega je još i posebnija.

Iza sebe imate dva književna djela. Koje su Vam bile ideje, što ste istraživali pišući prvo Ugljik na suncu, a potom i Radio Sigu?

Što se tiče Ugljika, tamo je jedini plan bio da se na kvalitetan način produži priča iz dramskog teksta Obišli smo cili Stevicin sokak (snimljen 2009. kao radijska drama za Hrvatski radio, prim. a.). Stvar se oko njega okretala i tako je nastala zbirka. Iz igre, u stvari. A roman Radio Siga nastao je transformacijom priče o nevidljivom čovjeku, s naglaskom na unutarnje stanje nekoga tko »pati« od nevidljivosti. Nešto što bi stalo u rečenicu: »Da sam nevidljiv, bio bih sasvim drugačija osoba«. Ali, nisam mogao naći odgovarajući, nebanalni pristup tome. I sad imamo Radio Sigu.

Radio Siga bila je u finalu nagrade tportala za najbolji roman u Hrvatskoj u 2020. godini. Sada je i u najužem izboru nagrade Fric tjednika Express za najbolju knjigu fikcijske proze 2020./21. Također, o romanu su se u svojim tekstovima pozitivno očitovali poznati kritičari Teofil Pančić i Jurica Pavičić kao i književnica Ivana Šojat. Kako doživljavate ovu, da kažemo, solidnu recepciju romana, iako i Vaš prvijenac Ugljik na suncu nije prošao nezapaženo, ušao je u finale nagrade Istarske županije Edo Budiša?

Prezadovoljan sam, zbilja. Pa pored svega ovoga što ste nabrojali ima zaista puno razloga za zadovoljstvo. Nisam to očekivao. Da je upola slabija recepcija, opet bi, rekao bih, bilo dobro.

Urednička bilješka najavljuje Radio Sigu kao »električni magični realizam«. Kako Vi ovo doživljavate, jeste li se prepoznali u ovom, uvjetno rečeno, žanru?

Moram priznati da je to baš ovo što kažete: urednička bilješka. To je urednik i izdavač Ivan Sršen odlučio tako predstaviti javnosti preko blurba na koricama knjige. Jer je konstantna ta stupidna marketinška praksa da se sve predstavlja preko nečeg drugog. Ali tako je to u današnjem svijetu, ne može se pobjeći od marketinga. To je velika i posebna tema. No, da se vratim mom romanu: meni osobno na kraj pameti nije bio »magijski realizam« dok sam pisao roman. To je, naprosto, priča s elementima fantastike. Što ne znači da ja imam nešto protiv »magijskog realizma«. Naprotiv.

U ranije spomenutom dramskom tekstu Obišli smo cili Stevicin sokak, kao i u cijelom Ugljiku na suncu koristite monoštorsku šokačku ikavicu. Kako Vam je bilo iskustvo pisanja na dijalektu i zašto ste se na to odlučili?

Da, taj tekst na materinskoj ikavici mi je posebno drag. To je bio dio osvještavanja identiteta, na neki način sam time sebi i drugima nešto htio poručiti. Jer taj je govor duboko u meni, a ne govorim ga više tako često, nisam okružen sugovornicima, i u nekim vlastitim traženjima važno mi je u jednom trenutku bilo podcrtati nešto što sam prije smatrao samorazumljivim. Međutim, to je bilo tada. U romanu Radio Siga gotovo da i nema te ikavice, prevladava književni jezik. Dijalekti su snažan začin, treba pažljivo s njima.

Što mislite da je presudno utjecalo na Vaš poseban književni izričaj (kako bilježi Teofil Pančić, »po strani od svih književnih i kulturoloških moda«), od literature, preko filma i kazališta do glazbe...

Čovjek sam koji nema »omiljenih stvari«. U smislu da nemam omiljeni film, knjigu, pjesmu… Puno ih je dobrih. I ne opterećujem se utjecajima. Na mene je utjecalo sve što sam ikada »konzumirao«.

Kao kulisa za radnju u oba Vaša djela, iako neimenovano ili imenovano drukčije, može se nazrijeti Monoštor, u kojem ste odrasli. Koliko je u Vašoj prozi stvarnih lokalnih priča ali i mitova, osoba, događaja...

Ako ih i ima, transformirani su u nešto posve drugo.

To se naravno ni ne očekuje od literature, ali ipak bih primijetio kako u Vašim djelima, u tretmanu Monoštora, nema nekog lokalpatriotizma. Čak bih u slučaju Ugljika rekao, naprotiv. Jesam li u pravu?

Pa ne bih rekao da je »naprotiv«, ali nema ni lokalpatriotizma. Monoštor je lijepo i posebno mjesto, u njemu sam odrastao i vezan sam za njega nepovratno, dio je mene. Ali nemam nikakvu potrebu obračunavati se s njim niti ga uzdizati. Koristim ga kao platformu za svoj rad.

Kakve su Vam veze danas s Monoštorom, iz kojega ste otišli prije više od 20 godina? Posjećujete li ga, i slično...

Postoje kontakti, ali rijetko odlazim tamo. Naposljetku, moj Monoštor je u mojoj glavi, uvijek je tamo i često ga obilazim, preuređujem, dotjerujem, održavam… A onaj pravi, tamo na sedam Dunava, sada mi je i pomalo stran. I to je sasvim u redu. Sasvim normalno.

U suvremenoj hrvatskoj književnosti vidljivo je troje autora koji su podrijetlom iz Vojvodine: Julijana Adamović koja je iz Plavne/Bača, Neven Ušumović koji je iz Subotice, te vi koji ste iz Monoštora. Kao neka druga vrsta poveznice, i oni su se u svojim pojedinim knjigama vraćali na različite načine svojem vojvođanskom zavičaju. Pratite li rad ovih kolega; jeste li možda u kontaktu?

Pratim, naravno. Odlični autori. S Nevenom se sada već dobro poznajem i često smo u kontaktu. Moram reći i da mi je puno pomogao oko raznih stvari. A Julijanu jedva da poznajem osobno, ali njen rad mi je poznat. Jednom smo se upoznali na nekom književnom festivalu, ali razmijenili smo tek nekoliko rečenica, onako u žurbi.

Kao urednik zasigurno, a kao autor pretpostavljam da pratite suvremenu hrvatsku književnost. Koji su Vaši favoriti, koje autore i djela biste preporučili?

Ima puno interesantnih autora u Hrvatskoj. Ne bih nikoga posebno izdvajao, to je pomalo nezahvalno, a i ne bi se svi složili sa mnom. Ali ako nekoga zanima što se događa na hrvatskoj literarnoj sceni, najbolje bi mu bilo da vidi finala nagrada. Mislim da se tu godišnja produkcija poprilično iskristalizira, iako ni to nije uvijek garant kvalitete, ali najčešće jest. Svake godine ispliva od pet do deset interesantnih naslova. Govorim o prozi. I neka mi se oprosti mala neskromnost što je ove godine u nekim finalima i moj roman, tako se poklopilo.

Po Vašem scenariju 2013. godine snimljen je i dugometražni igrani film Simon čudotvorac. Kakvo je Vaše iskustvo rada na fimu, planirate li u budućnosti nešto slično?

Kratko i jasno: ne planiram. Taj film je ispao baš jako loše, i to me jako razočaralo. Međutim, ima i nečeg pozitivnog u svemu tome: shvatio sam da nisam »timski igrač«, a za film i kazalište potrebni su takvi. Pa sam se vratio prozi, pripovijedanju, što je oduvijek bio moj prvi i osnovni interes. Tako da je i nešto dobro došlo od tog promašaja. Sad sam »sam svoj gazda«, i to mi najviše odgovara. Vratio sam se kući, takoreći.

Daljnji književni planovi, radite li na nekim novim knjigama...?

Postoje planovi, ali ne bih o tome. Ne volim govoriti o stvarima na kojima tek radim. Ne zamjerite.

Intervju vodio: Davor Bašić Palković