Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Život pored štednjaka

Šest i pol desetljeća prošlo je otkada se četrnaestogodišnji momčić Gašpar Stantić zaputio prema svojoj majci u Beč, napuštajući rodnu Suboticu i svoje tete s kojima je odrastao u rodnoj kući u Ulici Matije Gupca na broju 59. Svih proteklih godina je slike i doživljaje poratnog djetinjstva nosio u svojim sjećanjima na sredinu iz koje je potekao, naučio prve kulinarske tajne u domaćoj kuhinji i donio najvažniju životnu odluku glede svoje buduće profesije. I na užas svoga oca Branka, uglednog medicinara i kirurga, saopćio mu kako želi biti kuhar. Otac ga je razočarano upitao: »Zar misliš cijeli život provesti pored štednjaka?«. I nekoliko sljedećih godina se nikako nije mogao pomiriti sa sinovljevim potvrdnim odgovorom. Ali što je razočaranost jednog oca u odnosu na brojnu armiju zadovoljnih klijenata širom zemaljskog globusa koji su tijekom proteklih pola vijeka uživali u njegovim majstorskim delicijama.

Kulinarska magija

Na pragu devetog desetljeća života Gašpar još uvijek ne pomišlja na klasičnu mirovinu, jer je i dalje »pokraj štednjaka«, povremeno prenoseći i predajući znanje budućim kuharima, putuje po svijetu neumorno istražujući svoj najveći životni i profesionalni poriv – hranu. Dogovor za novinski zapis o njegovoj nesvakidašnjoj i nadasve zanimljivoj kuharskoj životnoj priči realiziran je u glasovitom subotičkom restoranu Boss, a uz jutarnju kavu upriličili smo ulazak u svijet njegove kulinarske magije koju s uspjehom već desetljećima demonstrira po europskom i američkom kontinentu.

Četiri kćeri

Pored brojnih priznanja koje je dobio za svoj kulinarski doprinos svjetskoj gastronomiji, najpoznatiji kuhar rođen u Subotici ističe kako su njegov najveći životni doseg njegove četiri kćeri: Daniela, Julia, Heda i Olivia.

Od svog prvoga službenoga kuharskog namještenja u Amsterdam Hilton hotelu sve do današnjih dana kada još uvijek zna kuhati za goste njegovog Copper Beech Inn hotela u Connecticutu (SAD), master chef Gašpar Stantić radio je i vladao kuhinjama u Francuskoj, Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Hrvatskoj, Japanu, Maroku, Sudanu, Egiptu, Kuvajtu i Hong Kongu. Dolaskom u SAD, radio je u Miamiju, Milwaukeeu, New Yorku i Dallasu, gdje danas živi, a nekoliko godina je bio konsalting chef kuhinje u hotelu Donalda Trumpa u Atlantic Cityju. Kao najsjajniji dijamanti u kruni njegovog kulinarskog umijeća svakako su činjenice kako je dva puta kuhao za britansku kraljicu Elizabetu II., a jedan njegov restoran je u njegovom kasnijem privatnom biznisu bio izabran u TOP 100 najboljih u SAD. U jednom dijelu svoje karijere Gašpar Stantić je radio i u Hrvatskoj, u renomiranom zagrebačkom hotelu Esplanade.

Na moje klasično novinarsko pitanje koje je njegovo omiljeno jelo, gospon Stantić se namijao i posve neočekivano odgovorio: »Ono koje još nisam napravio!« Naravno nisam se dao smesti i odmah sam, u želji dobijanja kakvog-takvog odgovora preformulirao svoj upit da mi kaže što najviše voli i najčešće ima u svom svakodnevnom jelovniku.

»Jedem samo jedan klasičan obrok na dan, najčešće ribu, ali posljednjih nekoliko godina na mom jelovniku najviše dominiraju voće i povrće. Pojedem ponekad i meso, naravno ne mnogo, pa ne mogu reći da sam klasični vegetarijanac. U biti pojedem ono što mi u danom trenutku najviše godi«, nasmijao se Gašpar.

A sjeća li se menija u kući svojih teta?

»Naravno. Meni je bio klasičan za ovdašnju domaću kuhinju. Obvezna juha, najčešće goveđa, kuhano meso, paprikaš, gulaš i naravno sva ostala domaća jela koja su se nalazila na stolu mnogih drugih subotičkih kuća. Bilo je i puno štrudli, tog klasičnog našeg deserta. Kada sam u Americi otvorio svoj prvi restoran, onda sam na meniju naravno imao i ponudu štrudli s nadjevom od jabuka, s makom, sirom i orasima.«

Kulinarska operacija za 12 minuta

Sljedeće tematsko pitanje odnosilo se na njegovu struku i ovaj vrsni kuhar našim čitateljima otkrio je neke od njegovih kulinarskih specijaliteta i način na kojih ih sprema.

»Najviše sam volio raditi ribu, prije svih šanpjera (riba kovač) i raznovrsne morske plodove. Ribu sam najčešće sotirao i arotizirao, koristeći se gotovo isključivo zdravim načinom njene pripreme. U radu sam koristio brojne sastojke, jer sam prirodom posla i mjesta na kojima sam tijekom svoje kulinarske karijere radio bio u prilici doći do svega i svačega što se u kuhinji može iskoristiti. Moje geslo uvijek je bilo: sve je dobro ukoliko se napravi dobra kompozicija! Tako u pripremi svakog poručenog jela, osobito kada su u pitanju vrhunski restorani u kojima sam radio, iza svake realizirane porudžbine stoji vrhunska organizacija u kojoj savršeno moraju funkcionirati sve pripremne radnje koje dovode do konačne usluge. Naime, prema ustaljenom redu koji zahtijeva kvalitetna gastro usluga, vrijeme od trenutka kada gost poruči željeno jelo do njegovog serviranja na stol ne smije prekoračiti dvanaest minuta. A da bi se u tako kratkom intervalu mogla uspješno izvršiti cijela kulinarska operacija potrebno je uskladiti sve tzv. pripremne stanice bez kojih niti jedna kvalitetna kuhinja ne može funkcionirati. Svaki član kuhinjskog osoblja ima svoja striktna zaduženja pa u savršenom operativnom skladu svi dijelovi pripreme poručenog jela pridonose ispunjenju najvažnije kuharske zadaće: zadovoljstvu usluženog gosta i njegovom uživanju u majstorskoj kulinarskoj izvjedbi.«

Subotica nakon toliko godina

Na posljednje pitanje našeg razgovora kako vidi današnju Suboticu nakon toliko prošlih godina od njegovog posljednjeg boravka u njoj, moj sugovornik je pomalo sjetno odgovorio:

»Puno toga se promijenilo za proteklih šest i pol desetljeća, ali se još uvijek sjećam brojnih zgrada i mjesta koji su obilježili moje djetinjstvo u Subotici. Izdvojio bih gradski Korzo, po kome se svih ovih dana ponovno sa zadovoljstvom šetam i primjerice zgradu Sokolskog doma u kome se nekada nalazio kino u koji smo redovito išli. Dobro se sjećam Palića i vožnji tramvajem, pa sam bio neugodno iznenađen kada sam saznao kako je popularno gradsko prijevozno sredstvo ukinuto još prije gotovo pola vijeka. Inače, sve svoje subotičke dogodovštine i impresije redovito bilježim i kroz fotografije i moja osobna zapažanja putem Facebooka i Messengera šaljem svojim kćerima u Dallas. Želim da i one osjete djelić svoga podrijetla, podrijetla na koje sam izuzetno ponosan«.

D. P.

Susret s polubratom Blaškom

Vrhunski kuhar Gašpar Stantić svoj posjet Subotici, svom rodnom gradu pamtit će još dugo. No, ovoga puta ne samo zbog kuhanja, nego i po susretu s polubratom Blaškom Bačićem kojega nije vidio šest i pol desetljeća. Posljednji put braća po majci Ireni Stantić vidjela su se davne 1956. godine.

Blaško je rođen 1939. godine, a tri godine kasnije (1942.) rođen je Gašpar. Imali smo privilegij prisustvovati njihovom susretu, te po njihovom razgovoru možemo zaključiti kako ih život nije mazio i kako nisu imali djetinjstvo koje bi danas mogli poželjeti. Teško je pronaći prave riječi kojima bi se mogao opisati susret braće koja se nisu vidjela 65 godina. Suze u očima nadomjestile su sve one riječi koje od uzbuđenja jednostavno nisu navirale na usta.

»Drhtao sam od uzbuđenja kada sam izašao iz taksija. Jako sam uzbuđen, ali i sretan da sam našao brata«, kaže Gašpar, a i brat mu Blaško kroz suze govori: »Jako mi je drago da smo se našli. Nismo znali tko je gdje«. Blaškova supruga nam pojašnjava kako su od pokojnog ujaka s vremena na vrijeme dobili neku informaciju i saznali da je Gašpar živ i da je u Americi.

Još davnih dana tražili su jedan drugoga, ali je sudbina očito htjela drugačije, te su im se putevi mimoilazili.

Priča o ovome susretu koji se dogodio u Blaškovoj kući, počinje po Gašparovom dolasku u Suboticu. Kako je sam ispričao, išao je u Gradsku kuću u općinu tražiti neke informacije o tome je li mu brat živ i gdje stanuje, no, kako to obično i biva, nije naišao na nekoga kome je stalo do toga, te su mu kada nije imao osobnu iskaznicu rekli da mu ne mogu pomoći. Ali, kako je Gašpar rekao »Imao sam putovnicu, mogli su tako«. Mogli, ali nisu. Razočaran i pomalo tužan Gašpar, svoju tjeskobu i muku napomenuo je Tanji Vukadinović kada je posjetio restoran Dvor. Tanja ga je povezala sa svećenikom vlč. dr. Marinkom Stantićem, koji je u pomoć pozvao i strica mons. Belu Stantića kako bi pokušali pomoći. Obećali su pronaći mu brata, a kako je Gašpar rekao, tako je i bilo.

»Nakon dva dana vlč. Marinko mi je poslao podatke o mome bratu da je živ i gdje stanuje, te da će me rado primiti«, priča uzbuđeni Gašpar i dodaje kako je, kada bi nekoga pitao ili tražio neke informacije o bratu, uvijek upotrebljavao oba prezimena – i Bačić i Stantić.

Čak su i njegove kćeri, od kojih je jedna pravnica, tragali za stricom Blaškom, a tražio ga je i preko Caritasa.

»Posljednji put smo se vidjeli 1956. godine. Gašpar je trebao doći kod mene na ručak, ali je morao otići kod ujaka i od tada se nismo vidjeli. Sada sam ostao bez teksta. Puno mi znači, nisam ni znao što je s njime«, ispričao je Bačić, a odmah se nadovezao i Stantić s komentarom: »Od uzbuđenja nisam mogao spavati. Dolazio sam u Europu kuhati. Bio sam i u Hrvatskoj, ali nisam dolazio u Suboticu«.

U traganju za braćom spominju se Popovača, gdje je Gašpar bio oženjen prvom suprugom, te Varaždin gdje je, kako smo kasnije doznali, Blaško bio u vojsci.

Nismo uspjeli zaokružiti cijelu priču i doznati detalje oko toga što ih je razdvojilo i kako to da se tolike godine nisu čuli ili ostali u nekom kontaktu. Zapravo, ni oni sami nisu toga svjesni, jer se tek sada prisjećaju. Nismo ih dugo zadržavali, jer je bilo očito da braća trebaju nadomjestiti sve propuštene godine. Prepričavati jedan drugome svoje živote, govoriti o djeci, unucima...

Obojica u lijepim godinama popunili su onu prazninu koja ih je mučila svih ovih godina i sada s mirom u duši uživaju u razgovoru i zajedništvu, a da je to tako potvrđuje podatak koji smo kasnije doznali, a to je da je Gašpar svoj odlazak u Ameriku odgodio za početak siječnja, te će tako skupa s bratom Blaškom u Subotici provesti i Božić.

Ž. V.

 

 

 

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay