Intervju

Kaos na tržištu pogurao cijene

Ovog tjedna na novosadskoj Produknoj burzi cijena pšenice premašila je 32 dinara, kukuruza 26 i soje 73 dinara. Pšenice bilježi stalni rast, dok su soja i kukuruz prije nekoliko tjedana bili bolje plaćeni od trenutačnih cijena. Ako pravimo usporedbu trenutačnih cijena i onih od prije godinu dana, usporedba pokazuje da je pšenica skuplja za oko 50 posto, soja za 60, a kukuruz za 37 posto. Ove godine bolje je bio plaćen i suncokret i ovogodišnjih 59 dinara, za skoro 60 posto je više od cijene koju su ratari dobili prošle godine. Raste i cijena hrane i na svjetskom tržištu hrana je za godinu dana poskupjela skoro za trećinu. Slična situacija je i u našim trgovinama. Po novoj, višoj cijeni prodaje se meso, poskupjelo je ulje. Jedino što kaska za ovim cjenovnim stampedom je cijena žive stoke, koja već mjesecima stočare tjera u minus. Žarko Galetin, burzanski stručnjak i agroanalitičar, smatra da je cjenovni skok uzrokovan strahom koji je posljedica pandemije koronavirusa, a u nove cijene u trgovinama već su ugrađena inflatorna očekivanja. Galetin očekuje da će se cijene ipak stabilizirati, ali će ostati na visokoj razini. Smirivanje tržišta on očekuje tek sredinom naredne godine.

Započnimo ovaj razgovor s onim što je već mjesecima trend na tržištu, a to su cjenovni skokovi osnovnih ratarskih proizvoda. Što se to događa na tržištu? Iznenađuje li Vas prvo skok cijena, pa onda i njihova stabilnost na toj visokoj razini?

U ovoj godini kod svih ratarskih kultura imali smo cjenovne pikove kakvi nisu zabilježeni od kada se uopće prati statistika cijena. Je li to iznenađenje? Mene osobno to nije previše iznenadilo, ali ipak nisam očekivao tako visoke cijene i nisam očekivao da će taj cjenovni maksimum potrajati toliko dugo. Posljedica je to opće klime na svjetskom tržištu hrane i ne samo hrane već i u energetici, uslužnom sektoru. Taj potpuni poremećaj na tržištu uzrokovan je pandemijom koronavirusa.

Kažete uzročnik je pandemija. Znači li to da se u strahu stvaraju zalihe koje nemaju veze s realnim potrebama?

Ono što unosi nervozu i poremećaj na tržištu je neizvjesnost, jer je nepoznanica kakva će biti ponuda i potražnja. Već duže vrijeme možemo pratiti kako su zemlje koje zavise od uvoza vrlo agresivno nastupile na tržištu kako bi osigurale dovoljne količine poljoprivrednih proizvoda. Dakle, taj nagli skok tražnje nema uporište u realnim potrebama već su povećanu tražnju generirali potezi uvozno ovisnih zemalja kako bi osigurale što veće zalihe. S druge strane, zemlje izvoznice su u jednom momentu, u strahu da ne ostanu bez hrane, uvele izvozne takse, zabranu izvoza. Uz to, Svjetska trgovinska organizacija nije ništa činila kako bi spriječila poteze koji su potpuno diskreditirali principe ove organizacije. Posljedica je pravi kaos na tržištu i mi doslovno plaćamo ceh takvim kretanjima na svjetskom tržištu. Do jučer fundamentalni pokretački faktori, a to su proizvodno potrošne bilance, nisu ovog puta utjecali na tržište, već psihologija straha koju je proizvela pandemija.

Može li se reći da bi ti cjenovni pikovi bili i veći da se kojim slučajem s ovim kaosom na tržištu poklopio i pobačaj proizvodnje u državama, velikim svjetskim prozvođačima s milijunima zasijanih hektara?

Sve osnovne ratarske kulture, osim pšenice, u svojim bilancama imaju čak historijske maksimume u prinosima, pa su čak i povećane svjetske prijelazne zalihe. To samo pokazuje koliko je korona kriza unijela poremećaja na tržištu, pa i pored rekordne proizvodnje kukuruza, riže, ječma, cijene ne padaju već je obratno. I nije tu samo problem zdravstvena kriza, već organiziranje transporta, redovitost isporuke, cijena energenata, sve se to poklopilo i iskreno svijet se nalazi u jednom ozbiljnom problemu na tržištu hrane, što je još dodatno potpomognuto globalnom inflacijom.

Poljoprivrednici koji mogu kalkuliraju kada prodati rod iz čardaka i skladišta. Uglavnom se to čekanje pokaže kao dobra odluka, ali ima i godina kada je bilo bolje prodati ranije. Što se na kraju ove i na početku naredne godine može očekivati, hoće li cijene i dalje rasti?

Nepoznanice su velike. U svakom slučaju, mnogo ovisi od toga koliko će se brzo stabilizirati sva ostala tržišta ukoliko će se svijet općenito uspjeti izboriti s inflacijom, koja generira tu cjenovnu krivulju na gore. Mislim da će se cijene stabilizirati, ali na jednoj relativno visokoj razini. Granica postoji, a ta granica je kupovna sposobnost zemalja velikih uvoznica. Ne može jedan Egipat, koji je najveći uvoznik pšenice, godinu ili više dana plaćati za tonu više od 300 dolara. Neodrživo je to i tražnja će u jednom momentu, pritisnuta ovim visokim cijenama stati. Onda će ponovo profunkcionirati mehanizam ponude i tražnje. Ali to se sigurno neće dogoditi u narednih pol godine. Zato mislim da je sada nezahvalno poljoprivrednicima davati bilo kakvu preporuku. Neka uzmu olovke u ruke, urade dobru računicu i vide što im se sada više isplati – prodati, čekati ili robu zamijeniti za repromaterijal.

Osim što moraju računati, poljoprivrednici moraju i raditi. Sjetva pšenice je iza njih, u tijeku je zimska priprema zemljišta za proljetnu sjetvu. A kada smo kod jesenske sjetve, kakvi su pokazatelji? Jesu li povedeni dobrom cijenom ratari ove jesni više njiva izdvojili za pšenicu?

Prema podacima koje ja imam zasijano je oko 630.000 hektara, što je više nego prošle jeseni kada je pod pšenicom bilo ispod 600.000 hektara. To je najneposrednija posljedica okolnosti što je pšenica postala kultura na čijoj proizvodnji se može zaraditi. Pšenica ne donosi veliku zaradu, ali ova godina bila je iznimka. Prosječan prinos je sedam tona po hektaru, što je 1.600-1.700 eura prihoda po hektaru. S druge strane, sve ostale ratarske kulture zahtijevaju intenzivniji pristup, ozbiljniju agrotehniku, ne kažem da to ne zahtijeva i pšenica, ali naši proizvođači se više bave sojom, kukuruzom, repom, pa i suncokretom. Tako da je jedan od motiva i očekivana visoka cijena mineralnih gnojiva, pa su izračunali kako im je u ovom trenutku pšenica i s aspekta cijene i ulaganja najisplativija.

S obzirom na nešto bolju cijenu suncokreta u odnosu na prijašnje godine, može li se očekivati povratak ove uljarice?

Suncokret je godinama gubio pozicije na našim njivama i u jednom trenutku pao je ispod 200.000 hektara. Kada govorimo o uljaricama, definitivno moramo gledati širu sliku, a to je prije svega stanje na tržištu palminog ulja koje je i bilo inicijalna kapisla za podizanje cijena svih vrsta ulja. Svakako očekujem veći interes za sjetvu suncokreta, ne samo zbog cijene već i zbog toga što suncokret dobro podnosi ekstremne uvjete kakvi su bili prijašnjih godina, a to su suša i visoke temperature. Kod nas postoje tradicionalna područja za proizvodnju suncokreta, a to su Banat i dijelovi s pjeskovitijim zemljištem. Očekujem da će oni zadržati suncokret, ali i da će se on vratiti i kod drugih proizvođača.

Što se to događa s proizvodnjom šećerne repe? Za dvadesetak godina površine su prepolovljene i s oko 75.000 hektara došli smo na oko 35.000.

Proizvodnja šećerne repe naglo je pala i zatvorene su neke šećerane kada je Europska unija uvela sustav kvota koji je zatvorio europsko tržište za naš šećer. To je bio jedan ogroman udarac od kojeg će se domaća industrija šećera teško oporaviti. Naravno da se to odražava na proizvodnju šećerne repe. Generalno, to je bio i veliki udarac za srpsku poljoprivredu, jer mi smo od naših ratara napravili dobre proizvođače šećerne repe, a šećerane nisu žalile novca da financiraju zajedničku proizvodnju. EU je ukinula kvote i europsko tržište opet je otvoreno za šećer iz Srbije, ali je li to dovoljno da se oporavi naša industrija šećera, vidjet ćemo.

Razgovor smo počeli pregledom cijena osnovnih ratarskih proizvoda. Sasvim druga je priča u stočarstvu. Nezadovoljni su tovljači svinja, bikova, proizvođači mlijeka. Zašto cijene žive stoke i mlijeka nisu porasle?

U jednom trenutku soja je bila i 86 dinara, kukuruz 27 dinara, a u istom tom razdoblju cijena tovljenika bila je 120 dinara i nitko na to nije reagirao. Sada je cijena žive mjere nešto porasla, ali to i dalje ne prati rast cijena komponenata stočne hrane. Može li jedan poljoprivrednik koji se bavi tovom svinja izdržati proizvodnju tri turnusa s takvim odnosom cijena? A da mu uz to klanice preuzete tovljenike ne plaćaju po šest mjeseci. To jest ozbiljan problem. Stočarstvo se ne može obnoviti za godinu ili dvije godine. Treba barem pet godina da se stočni fond obnovi s dobrim rasnim sastavom. Bojim se da će dosta njih dići ruke od stočarstva. Mi uvozimo svinjsko meso iz Njemačke. Zašto? Pa zato što je jeftinije, a može biti jeftinije jer je to proizvodnja koja ima visoke poticaje. Njemačka i cijela Europska unija ne žale novca da kroz proračun financiraju tako specifičnu proizvodnju kao što je proizvodnja hrane. Naša država nema tu ekonomsku snagu i onda se događa da imamo visoku cijenu ratarskih proizvoda, a nisku cijenu stoke. Morat će cijena stoke ići gore i kod nas, ali će onda biti kuknjave prerađivača koji će još dodatno podići svoje cijene.

Prerađivači su već korigirali svoje cjenike. Ako je stoka jeftina, što je prouzročilo rast cijena mesa?

Država je intervenirala na tržištu brašna i kruha. To je šminka i posljednja crta obrane najsiromašnijeg sloja stanovništva. S druge strane, u cijenu velikog dijela robe široke potrošnje, pa i hrane, već je uračunato inflatorno očekivanje. Naša inflacija ide gore i prerađivači i trgovci u svoje kalkulacije već unose ono što će se možda u budućnosti dogoditi, a to je rast inflacije. To je prvi stepenik ka inflatornoj spirali.

Čini se da među poljoprivrednicima vlada pravo otimanje za njive. Sve što se ponudi na prodaju, već ima kupca. A cijene oranica rastu. Hektar zemlje I. klase u ataru dostiže i 10.000 eura. Koliko je to održivo?

Problem s cijenom oranica eskalirao je prije oko godinu dana. Razlozi su različiti. Jedan je svakako to što su u sektoru agrara prisutni ozbiljni igrači koji hoće ukrupniti svoje posjede i ne žale novca da neke parcele spoje sa svojim postojećim površinama. Ekstremni primjer je cijena od 30.000 eura koliko je plaćen hektar u okolici Srbobrana. Jeste to zemlja I. klase, ali cijena je daleko od realne, ekonomski opravdane. Struktura poljoprivrednih proizvođača danas i prije 10 ili 20 godina nije ista. Ozbiljni igrači imaju ozbiljni novac i ne žale platiti za parcele koje su im interesantne. Više se kao kupci ne pojavljuju poljoprivrednici s 10 ili 15 hektara zemlje, već veliki koji raspolažu s nekoliko stotina hektara.

Koliko tu ulogu ima i suvremena mehanizacija koja je skupo plaćena i koju treba iskoristiti i na koncu i isplatiti ukoliko je kupljena na kredit?

Razvoj poljoprivrede donijet će veliki proizvođači. Naravno da ako netko ima suvremen traktor, strojeve širokog zahvata, neće žaliti novca da napravi jednu veliku parcelu s malim brojem prohoda strojeva, koji će donijeti bolju obradu i veći profit.

Svjedoci smo velikog raslojavanja među poljoprivrednim proizvođačima. S jedne strane su oni s po nekoliko stotina i oni s nekoliko desetaka hektara. Oni koji imaju puno hoće još više, gušeći tako one male ili srednje proizvođače. Mogu li oni opstati?

U centralnoj Srbiji ljudi domaćinstvo održavaju i s pola hektara zemlje. Naravno, u nekoj intenzivnoj proizvodnji kao što su maline i uz po koje grlo stoke, dakle jedno zaokruženo gospodarstvo. U Vojvodini raste prosječna površina po gospodarstvu, smanjuje se broj registriranih gospodarstava i to ukrupnjavanje je neminovno.

U narednoj godini iz agrarnog proračuna poljoprivrednicima će na raspolaganju biti ukupno 730 milijuna eura. Proračun je veći od 62 milijarde dinara, od toga 50 ide na poticaje, dok će za program IPARD 3 biti izdvojeno 290 milijuna eura. Kakva je Vaša ocjena poticajnih mjera? Jesu li dovoljne, dobro raspoređene?

Nisam detaljno pogledao agrarni proračun, pa ne mogu dati neki komentar. Dobro je da je proračun za agrar veći i dobro je što je taj rast veći u odnosu na ukupan rast državnog proračuna.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević