Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Šest tjedana teškog rada za 15 metara kukuruza

Suvremeni kombajni i berači za dan oberu desetke hektara kukuruza, a nekada su za taj posao trebali tjedni i desetci pari ruku. Kako se s poslom uvijek žurilo, jer trebalo je kukuruz obrati, dići u čardake, posjeći kukuruzovinu, sadjeti u kupe i njive pripremiti za narednu sjetvu, radnika na njivi uvijek je falilo. Zato su domaćini angažirali berače iz Bosne koji su u Bačku masovno dolazili 50-ih i 60-ih godina. Mnogi od njih poslije godina u sezonskoj berbi kukuruza odlučili su tu i ostati. Dio tih berača iz Bosne naselio se u Lemeš. Među njima je i Ljubica Lončar, udana Jurišić.

Dijete otrgnuto od kuće

Ljubica je rodom iz Bosne iz sela Ponijevo, kraj Žepča. Rođena je 1945. godine. Oca nije ni upamtila, jer je stradao na samom kraju rata. Kaže, teško se živjelo, pa ju je majka kao petogodišnje dijete dala kod tete da čuva stoku i brine o djeci.

»Poslana sam u susjedno selo, dijete otrgnuto od kuće. Dala mi prvo teta nekoliko goveda da pazim, a kasnije sam brinula i o njenoj djeci. Što da vam kažem: napatila sam se. Plačeš, a nemaš se kome žaliti. U školu sam išla koliko sam išla, završila sam četiri razreda. Jedva uz goveda i djecu koju sam čuvala. Poslije me mati vratila kući i taman što sam došla kući, ona se udade«, prisjeća se svog neveselog djetinjstva Ljubica i dodaje da je još s kraja 50-ih njena majka dolazila u Bačku kopati repu.

Ona je krenula kasnije, ali ne u repu već u berbu kukuruza. Kaže, moglo se ići tek kada se plati vođi grupe, a u grupi ih je bilo petnaestak.

»Morali smo platiti, ali bili smo sretni što nas vodi. Sjećam se, davali smo tadašnjih ‘15 stoja’. Nekad sam imala sreće da se u grupu ubacim bez plaćanja. Šest godina sam dolazila, a sedmu sam se udala i ostala«, priča Ljubica.

Prvih godina je radila kod domaćina u Čonoplji, a poslije u Lemešu. I ona je, kao i drugi sezonci iz Bosne, u Bačku dolazila vlakom, a tako se u Bosnu vozio i zarađeni kukuruz.

»Kukuruz smo tovarili u otvorene vagone i zajednički smo plaćali jednog čovjeka koji je putovao s tim vagonom. Vlak je išao do Maglaja, tu se kukuruz razmjeravao, a mjerili su sve, čak i zrna koja su se okrunila i popodala po podu vagona, i dalje volovskim kolima svatko je kukuruz razvozio svojoj kući«, pojašnjava Ljubica kako se zarada dijelila i vozila do kuće.

Ljubica kaže kako je najviše što je zaradila u berbi bilo 15 metara kukuruza. A za to je trebalo raditi šest tjedana. I spavati po stajama uz konje i krave. Za tih šest tjedana bralo se, kukuruz se tovario i vozio kući i ubacivao u čardak, sjekla se tada i kukuruzovina. Ljubica kaže da se događalo da poslije dana provedenog u berbi noć provedu na njivi u sječi kukuruzovine.

»Na sreću, nije se to često događalo. Obično smo kukuruzovinu sjekli ujutru dok je rosa, a poslije nastavljali berbu. Nije bilo lako, a tih 15 metara koje sam zaradila u Bosni je bilo veliko«, priča Ljubica. Kaže, selili su se od gazde do gazde. Kako završe jedan posao, prelaze kod drugog. Posao je dogovarao vođa grupe. Smještaj je obično bio u stajama s konjima i kravama.

»Iz Bosne smo nosili po dvije deke. Jednu stavimo na slamu, drugom se pokrijemo. Kakav jastuk, malo naguraš slame i to nam je bio jastuk. Bilo je svakako«, prisjeća se Ljubica.

Hranili su se kod domaćina. Doručak je obično bio slanina, a za ručak su dobijali kuhanu hranu.

Udaja s njive

S 23 godine Ljubica je upoznala supruga i te jeseni odlučila je ostati u Lemešu. Veći dio te jeseni zarađenog risa poslala je vlakom za Bosnu, a ona je ostala. Ispostavilo se da je budući suprug iz susjednog sela u Bosni, ali su se prvi put vidjeli na njivi kod salaša Milčić.

»On je tada već bio prešao u Bačku i radio je na ekonomiji. Sjećam se, nas nekoliko drugarica radilo je na njivi i pjevale smo. Odjednom se pojavilo nekoliko mladića na biciklima. I taj što ću se za njega udati odmah je prišao da pomogne. Vidjeli smo se poslije toga četiri večeri i onda sam se udala. Što ću, rekla sam: neću se vratiti u Bosnu«, priča Ljubica.

Za godinu dana rodila je dva sina, trećeg osam godina kasnije. Prve dvije godine ona i suprug proveli su na tuđem salašu prema Čonoplji, a onda su se preselili u Lemeš. Radila je Ljubica i kada se udala, na svojoj zemlji i 14 godina u Njemačkoj u špargli.

»Jetrva mi je bila velika pomoć. Živjeli smo u istoj kući, a kada sam odlazila na rad u Njemačku ona je brinula o djeci«, hvali Ljubica muževljevu sestru koju cijelo selo ne zove drugačije nego Strina.

U Lemešu Ljubica živi i danas, iako joj je prva reakcija kada je stigla u berbu kukuruza bila – kud sam došla? U Lemešu je više od 50 godina, ali se, kada progovori, i danas prepoznaje da je iz Bosne.

No, nije ona jedina Lemešanka koja je došla u berbu kukuruza, a onda trajno promijenila adresu. Takvih je više obitelji i uglavnom su to Hrvati iz okolice Žepča.

Z. V.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika