Kolumne

Tridesete se bliže

Bila su dovoljna dvojica gadova – jer gad je svaki muškarac koji nasrne na ženu ili na slabijeg od sebe – pa da se početkom mjeseca u glavama nezanemarivog dijela Subotičana aktivira iskra neskrivene mržnje i rasplamsa u otvorene prijetnje prema cjelokupnoj populaciji migranata koji se nalaze u našem gradu, a bogami i u cijeloj zemlji. Dvojica gadova su, kako je to poznato ovdašnjoj javnosti, upali u ljekarnu Cvejić kod autobusnog kolodvora i nakon što im djelatnica nije htjela izdati lijek za koji nisu imali recept napali su je, vezali i zaključali. Samo nekoliko dana kasnije dvojica gadova su uhićeni u Malom Zvorniku i – uz navođenje da su i tamo počinili četiri teške krađe i razbojništva – u javnosti identificirani kao državljani Alžira pod inicijalima A. C. (1997.) i A. K. (1998.).

Ovaj događaj, međutim, bio je dovoljan da se pozamašni album javne netrpeljivosti obogati novim detaljima. Na sreću onih čiji je životni moto »da sam vlast samo jedan dan« postoji portal Subotica.com, poznat po vrlo fleksibilnom odnosu spram pojma tolerancija i nerijetko nefiltriranom kada je riječ o govoru mržnje. Subotica.com – zna to svaki njihov virtualni junak, skriven iza svoga nicknamea – tako je već odavno postao lokalni Hyde Park, gdje se nekontrolirano istresa mentalno smeće, napose kada je riječ o »drugačijim« i objektivno slabijim kategorijama ljudi. Razvrstavajući to misaono smeće – baš kao na pravom otpadu – naići ćemo na kategorije me(n)talne ugroženosti (»mi« u odnosu na »njih«), papirnate optužbe na račun države (ništa ne čini da »nas« zaštiti od »njih«) ili pak taksista (vozaju ih tamo-vamo i masno zarađuju), plastičnih prijedloga što bi trebalo učiniti (vratiti ih otkuda su došli ili pak uzeti pravdu u svoje ruke) i još mnogo toga drugoga u čemu ima i prvoga i drugoga i trećega i četvrtoga... I baš poput pravoga otpada, i u tom se Hyde Parku može naići i na zrnca zdravog razuma (pogledati komentar čitatelja X »Migranti ili kriminalci?«), ali i na one koji u sebi sadržavaju esenciju ispražnjenih frustracija.

»Pa zar nema kamera?«, zapitat će jedna čitateljica kojoj se svrab iz mozga prelio na prste. »Džaba kamera, pa migrant nema LK!!«, odmah će joj odgovoriti drugi, upućeniji u te stvari.

Da, migranti nemaju »LK« (ličnu kartu), ali na temelju napisanih mišljenja o njima oni nemaju ni svoj LIK i po tome su u očima dijela ovdašnje javnosti svedeni na razinu pasa lutalica (»nesmetano šetaju gradom«!) od kojih je pristojan svijet svakodnevno u strahu i od kojih se mora sklanjati u svakoj prilici. Da su, pak, istu gadost počinili »naši« gadovi – a čine ih svakodnevno i to s mnogo težim posljedicama – ovakva reakcija javnosti provjereno bi izostala, jer je ni do sada nije bilo. S izuzetkom »cigana« i »šiptara«, javni gnjev ne bi se razlio na cijelu populaciju Srba, Mađara, Hrvata i ostalih naroda koji žive u Subotici. Ali, kada je riječ o migrantima, dovoljno je već i samo njihovo prisustvo, dovoljno je da »šetaju«, ma i samo da vidimo nekog »obojenog«, pa da se u mozgu alarmira centar za strah.

Ovakvo stanje dijela kolektivne svijesti, čija je javna prezentacija održana na prosvjednom skupu protiv migranata u središtu Subotice 29. veljače prošle godine, budi zebnju na pomisao kako nam se bliži budućnost koja je već viđena u prošlosti. Bliže nam se, naime, tridesete. I to one koje podsjećaju na vrijeme kada je u dijelu Europe jedna grupa ljudi osvjetljavala noć paljenjem knjiga, vjerskih objekata i kuća druge grupe ljudi. Tridesete, kada je jedna grupa ljudi odlučila drugoj grupi oduzeti državljanstvo (samim tim i »LK«), građanska prava (uključujući i stupanje u brak »miješanjem« krvnih zrnaca), a na koncu i imovinu i mnogo, mnogo života. Takvu atmosferu – svojim zapaljivim rječnikom – u kojoj se o migrantima govori kao o bezličnoj a opasnoj masi već odavno užarenom drži mađarski primjer Viktor Orbán, a njegove riječi nailaze na odobravanje i potporu desničara svih fela i s ove strane granice. Da paradoks bude veći, sve se to čini pod krinkom »obrane kršćanskih vrijednosti« – religije čiji je jedan od temeljnih postulata ljubav. Čak i prema neprijatelju.

Usput, još jedan paradoks: jedna osoba (A. V., 1970.) je prije nekoliko dana jednoj grupi ljudi obećala, a zatim to obećanja i ispunila, da će u slučaju da u određenom vremenu bude bolja od druge grupe ljudi dobiti milijun eura. Osoba koja je to obećala učinila je to javno (prenijeli su svi mediji) i bez konzultacija s bilo kojim državnim tijelom (recimo, Skupštinom ili Vladom). Novac nije njen nego državni, odnosno građana Srbije. Javnost, međutim, nije zgrožena zbog ovog čina. Dapače, veliki dio to odobrava.

Z. R.