Treći po redu Svjetski festival hrvatske književnosti, manifestacija koja se bavi položajem hrvatskih književnika u izvandomovinstvu i njihovim vezama s matičnom književnosti, održan je od 15. do 17. studenoga u Društvu hrvatskih književnika (DHK) u Zagrebu.
Jedna od glavnih tema ovogodišnjega festivala bila je posvećena hrvatskoj književnosti u Srbiji s naglaskom na događanja vezana za otuđenje jezične baštine bačkih Hrvata, odnosno pitanje tzv. bunjevačkog jezika.
Nakon Bosne i Hercegovine, hrvatska književna scena u Vojvodini je najbogatija, kazao je na festivalu književnik Tomislav Žigmanov, a prenosi Hina. Naglasio je kako se u Srbiji niječe postojojanje hrvatskoga jezika, dok se istodobno jedan mjesni hrvatski idiom izdvaja iz hrvatskoga sklopa i nastoji proglasiti standardnim jezikom. Ono što činimo na području književnosti nije bez kvalitete, kazao je on dodavši kako je potrebno valorizirati suvremeno stvaralaštvo hrvatskih književnika u Vojvodini.
Povjesničar Vladimir Nimčević govorio je o vezama matične književnosti i književnosti bunjevačkih Hrvata. Među ostalim, podsjetio je na Kačićev ugled među bunjevačkim Hrvatima i uopće utjecaj dalmatinskih pjesma na razvoj književnosti bunjevačkih Hrvata. Za vrijeme Bachova apsolutizma, kako je naveo, bunjevački Hrvati su u bačkoj županiji koristili hrvatske udžbenike, a Društvo sv. Jeronima i Matica hrvatska imali su svoja povjerenstva u Bačkoj. Napomenuo je i kako su neki zbog tih veza s matičnom domovinom bili isključeni iz škola.
»Dokumenti su naš kulturni odgovor na asimilatorske namjere«, naglasio je Nimčević.
Književnik Lajčo Perušić govorio je o bunjevačkim Hrvatima koji su nakon školovanja dali važne doprinose zavičajnoj kulturi. Među takve je, između ostalih, ubrojio Josipa Andrića, Albu Vidakovića, Antu Jakšića te Antu Sekulića, koji je područje Bačke i Vojvodine gdje su živjeli Hrvati nazivao »bačkom Hrvatskom«. Podsjetio je kako je u ranija vremena naziv Bunjevac bio zamjena za hrvatstvo.
Jezikoslovac Josip Lisac istaknuo je kako je zapadna Hercegovina štokavska, odakle su i Bunjevci, koji su koncem 17. stoljeća krenuli prema Dalmaciji, Lici, a onda i Bačkoj. Njihovo podrijetlo nije sasvim kompaktno, ocijenio je dodavši kako je moguće da su se njima tijekom selidbe pridružili i šćakavci. Napomenuo je kako je drugi primjer za nekompaktnost riječ dužijanca, koji pokazuje da je to drugi tip govora od onoga što ga danas govore Bunjevci. Rekao je da je riječ o dvojnostima glagola koji završavaju -o i -a: bio i bija.
Po riječima lingvistice Sanje Vulić, bunjevački Hrvati govore novoštokavskim ikavskim govorima kojima govori najveći dio hrvatskoga naroda te onih koji su svojedobno promijenili najprije vjeru, a onda i pripadnost naciji. Osporavanje pripadnosti Bunjevcima hrvatskoj naciji nije ništa novo, rekla je podsjetivši na snažnu mađarizaciju Bunjevaca u 19. stoljeću.
Na festivalu su nastupili i književnici iz Hrvatske, BiH, Austrije, Italije, Rumunjske, Crne Gore, Njemačke, Čilea i Brazila. Festival je održan pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića.
Priredio: D. B. P.
