Kolumne Kolumne

Zamrli, a zdravi duh

Djeca danas, to možemo ustvrditi mirne savjesti, gledaju neusporedivo više filmova u odnosu na njihove vršnjake prije nekoliko desetljeća. Znaju li, međutim, današnja djeca više o onome što gledaju u odnosu na njihove vršnjake prije nekoliko desetljeća, teško je reći.

Jer, na što se svodilo, a i danas se svodi gledanje nekog filma, i ne samo kada je riječ o djeci? Na prvom mjestu svakako bi to bila radnja (s ili bez navodnika), zatim žanr, glumci... da bi se na koncu sve to završilo onim univerzalnim: »o ukusima se ne raspravlja«. Ili u nekoj sofisticiranoj raspravi, poput onih o knjigama: »kaži mi što čitaš (gledaš), pa ću ti reći tko si«. Ipak, ovoga puta nećemo o ukusima nego o znanju.

Stariji čitatelji zacijelo se sjećaju da su upravo u vrijeme dok su oni bili djeca osnovne škole vrvjele sekcijama: netko je išao na kemijsku, netko na matematičku, netko na recitatorsku ili dramsku, a većina je – budimo iskreni – birala neku sportsku, gdje se uz duh razvijalo i tijelo. Sekcije su, zapravo, više bile stvar kreativnosti nastavnika koji su se natjecali tko će ponuđenim sadržajima privući više mališana. Tako su, osim onih iz »obaveznog sastava« (nastavni predmeti), u škole ušle i etnološka, slamarska ili pak filmska sekcija kao životna polja o kojima su djeca znala malo ili gotovo ništa. Nastavnici koji su vodili te sekcije, treba li to uopće naglašavati, i sami su na neki način bili djeca: onome čemu su učili djecu izvan redovne nastave posvećivali su se možda i istim (ili još i većim) žarom u odnosu na predmet koji su predavali u osnovnoj nastavi.

Uzmimo, primjerice, filmsku sekciju. Nastavnik ju tako održava da neki od učenika završe u danas nepostojećoj Narodnoj tehnici, želeći dobiti ne samo »informaciju plus« nego se i sam oprobati u radu s kamerom i svemu onome što se nekoć vrtjelo na celuloidnoj traci.

Da, ovo je priča o nekadašnjoj filmskoj sekciji u Osnovnoj školi Matija Gubec iz Tavankuta i njihovom nastavniku Zoltánu Siflisu koja svoj svojevrsni nastavak živi više godina unazad. Naime, kao što je (bar čitateljima Hrvatske riječi) poznato, upravo je Zoltán Siflis gotovo pa urođenu ljubav Branka Ištvančića prema filmu oplemenio u tolikoj mjeri da se ovaj kasnije odrekao sigurnosti posla otpravnika vlakova i uputio se u neizvjesnu budućnost svijeta filma. Kao što je također poznato, Branko Ištvančić danas je poznato filmsko ime (napose kao redatelj dokumentarnih filmova), ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, o čemu svjedoči i preko trideset domaćih i inozemnih nagrada i priznanja.

Ima više stvari koje su u ovoj priči i više nego li pohvalne, a prva se svakako tiče činjenice da odnos između nekadašnjeg učitelja i učenika nije prekinut ni ratom, ni granicom niti protokom vremena (što je, inače, tako čest slučaj). Dapače, moglo bi se reći kako je upravo faktor »vrijeme« učvrstio njihov odnos do točke koju više ne lomi nijedan drugi: ni »konkurencija«, ni »zavist« niti bilo što drugo što je također često prisutno u životu.

Opisani odnos između Siflisa i Ištvančića bio bi, kao i iks ipsilon sličnih, isključivo njihova privatna stvar i posve nebitan da on nije poučan na više načina. Kao prvo, upravo zahvaljujući entuzijazmu dvojice redatelja tavankutski mališani su privilegirani da iz prve ruke nauče osnove filmskoga jezika, bez obzira na to je li riječ o pisanju scenarija, snimanju, montaži ili režiji. Njihova radionica pod nazivom Kad se male ruke slože može (i treba) biti primjer prije svega odraslima, što će reći nastavnicima da iz svojih umornih ega izvuku već zaboravljenu energiju entuzijazma, i to prije svega zarad dobrobiti djece. Ne mora nužno biti riječi o pokretanju filmskih sekcija u osnovniom školama, gdje bi se djecu naučilo »kako« gledati film, otvarajući im na taj način perspektive koje im (bez ikakve vlastite krivnje) svakodnevno promiču i profilirajući im na taj način i njihov senzibilitet ka toj vrsti umjetnosti. Mogu to biti i mnoga druga područja svakodnevnog života. Primjerice, sekcija gdje bi se na zanimljiv i poučan način učila pravila lijepoga ponašanja. Ili pak ona gdje bi se već zaboravljeni stripovi obavezno stavljali na školske klupe, a o epizodama se debatiralo na način kako se to čini kada se obrađuju najozbiljnija djela lektire ili kasnije filozofije.

Nije, dakle, stvar toliko u tome koje će životno polje biti obrađeno koliko sam cilj: pružiti djeci praktično (i uživo) znanje iz područja koja ih zanimaju, a koja najčešće nemaju od koga naučiti. U tom smislu Siflis i Ištvančić primjer su koliko učenicima, još i više nastavnicima. Problem je, međutim, u tome što je danas upravo taj zdravi duh kod drugih zamro, a kod prvih se iz istih razloga teško rađa.

Z. R.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika