Tema

Zalog budućnosti

Odlukom Nacionalnog komiteta za nematerijalno kulturno naslijeđe Srbije Tamburaška praksa upisana je u Nacionalni registar Nematerijalnog kulturnog naslijeđa Srbije 7. listopada ove godine i time je zauzela 54. mjesto na popisu elemenata. Ovaj datum je u tamburaškim krugovima upisan zlatnim slovima.

Proces prikupljanja materijala i potrebne dokumentacije za upis Tamburaške prakse u Nacionalni registar nematerijalnog kulturnog naslijeđa Srbije pokrenut je krajem 2019. godine. Sve to urađeno je u okviru projekta Nematerijalno kulturno naslijeđe u Vojvodini: istraživanje, dokumentiranje i interpretacija, koji je financiran od strane Ministarstva za kulturu i informiranje Srbije.

Specifična forma

Budući da je podnositelj i inicijator ovoga projekta Muzej Vojvodine, o tome smo razgovarali s kustosom-etnologom msr. Aleksandrom Antunovićem koji je pojasnio kako je smještanje Tamburaške prakse u kontekst nematerijalnog kulturnog naslijeđa u Vojvodini rezultat sveobuhvatnog znanstvenog, etnološkog i antropološkog istraživanja ovog kulturnog fenomena.

»Tamburašku praksu, kao specifičnu kulturnu formu, odlikuje orkestarsko muziciranje na tamburaškim instrumentima. U protekle dvije godine nastojali smo obuhvatiti sve ono što podrazumijeva tamburašku praksu. U ovom aplikacijskom dokumentu tamburaška praksa je predstavljena prije svega kao orkestarska muzička tradicija koja postoji u formalnom i neformalnom smislu, i u institucionalnom i neinstitucionalnom. Tu su veći orkestri i male neformalne bande koje rade komercijalno, ali tu moramo pridodati i edukaciju u školama i učenje unutar obitelji s koljena na koljeno, graditeljstvo tambure«, kaže Antunović i dodaje: »Tamburaškom praksom se bavim dugi niz godina iz različitih uglova, te me je to kao i rad na doktorskim studijama antropologije navelo na otpočinjanje prijave. U suradnji s Muzikološkim institutom SANU, Fakultetom muzičkih umjetnosti u Beogradu i Savezom tamburaških društava Vojvodine iz Novog Sada formiran je stručni tim kojeg su činili etnolozi, etnomuzikolozi i predstavnici institucija čija je primarna djelatnost tamburaška praksa. Nastojali smo u ovom procesu objediniti sve one zajednice koje u vlastitoj kulturi imaju tamburašku praksu«.

Živa praksa

Po riječima Antunovića, ovim činom upisa Tamburaške prakse u Nacionalni registar markirani su faktori ugroženosti, te su određene mjere zaštite na kojima se tek treba raditi. Antunović je također naglasio kako ustanove kulture i obrazovanja mogu donekle raditi na tome, ali i tamburaši trebaju nastaviti u svojim idejama i projektima očuvanja, njegovanja i unaprjeđenja tambure.

»Tamburaška tradicija je jedna od kompliciranijih, budući da sadrži različite instrumente u orkestru (prim, basprim, e-basprim, kontra, čelo, bas), ali isto tako i pruža razne mogućnosti, poput čisto tamburaških sastava ili u suradnji s nekim drugim instrumentima. Nijedan instrument nije toliko kompletan i širok, i upravo radi toga tambura zaslužuje posebno mjesto. Time je još veća stvar urađena. Mislim da smo uradili ono što se jednostavno moralo uraditi i da je ovaj korak vjetar u leđa svim tamburašima«, s ponosom kaže Antunović.

Živa tamburaška praksa prepoznata je kao dio kulturnog identiteta Srba, Roma, Hrvata, Bunjevaca, Mađara, Slovaka, Rusina i drugih zajednica koje žive na prostoru Srbije, a za ovaj projekt svi su dali svoje mišljenje.

Tamburaši diljem zemlje i iz raznih sfera ovaj korak ocjenjuju kao izuzetno bitan za dalji rad i napredovanje. »Iz aktiva nastavnika tambure Vojvodine poslali smo pismo potpore i podrške u kom zdušno i srcem podržavamo ovu inicijativu. Na neki način ovo je za nas tamburaše povijesni korak u očuvanju tambure kao nacionalnog blaga. Tambura se i u Hrvatskoj vodi kao nacionalni instrument, ali se i u Srbiji treba tako voditi. Osobito me raduje, jer nas je tambura povezala bez obzira na nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost. Ovo je početni korak i nadam se kako će nam sada biti i olakšana nabavka instrumenata za škole, te da će jednoga dana tambura stići i na akademiju«, kaže predsjednica Aktiva nastavnika tambure Vojvodine prof. Mira Temunović.

Zanimljiv je podatak koji je rekla prof. Temunović, a to je da na teritoriju Srbije srednja škola za tamburu postoji u Subotici, Somboru, Srijemskoj Mitrovici, Pančevu i Kragujevcu, dok je niža škola zastupljena i u drugim mjestima.

Motiv i vodilja

Da je ovo velika stvar za tamburu složio se i dopredsjednik HGU Festival bunjevački pisama i glazbenik prof. Vojislav Temunović.

»Mislim da je ovo velika stvar za tamburu, a samim time i za sve vrste orkestara kako amaterske, tako i profesionalne, pa i male sastave. Tamburaška praksa je odličan naziv koji opisuje sve objedinjeno. Ovo je korak koji je bitan za tamburaše, ali i za našu zajednicu u kojoj je tambura itekako prisutna. Prvi korak je napravljen i to je velika stvar. Bilo bi odlično kada bi se postigao i korak više, te da tambura stigne i do UNESCO-vog popisa, ali to je tek pred nama. Jasno je da ovim činom ne možemo očekivati čuda i ništa neće biti preko noći. I do sada smo radili i bilo je i dobrih i loših stvari. Mislim da nam ovaj korak može samo pomoći, ali što će biti tek ćemo vidjeti«, kaže Temunović i priča kako tambura u Srbiji nije dovoljno zastupljena u medijima, a osobito ne na televizijskim i radio postajama.

Panonska verzija tambure je, osim u Srbiji i Hrvatskoj, prisutna i u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj, a po riječima Temunovića tamburaši bi se lako dogovorili oko zajedničkog projekta jer im je svima tambura kao instrument motiv i vodilja.

»Čim se vijest o upisu tamburaške prakse u nacionalni registar pojavila na društvenim mrežama, moj prvi komentar je bio 'E sad će i tamburaši biti vidljiviji'. Da budem jasan, neće to nama automatski donijeti neke neviđene promjene, ali u svakom slučaju čim si na tom popisu i država će morati imati drugačiji stav i posvetiti nam malo više pažnje. Nadam se kako će kod natječaja ili nekih projekata imati više razumijevanja, a to je samo za sebe već dosta«, kaže umjetnički ravnatelj Subotičkog tamburaškog orkestra Stipan Jaramazović i nastavlja: »Ako smo do sad mogli preživljavati, ne vidim zašto nam ovo ne može pomoći. Dobro je da se to dogodilo. Iskreno, ne očekujem neke neviđene pomake, ali je svakako hvale vrijedno. Veliki sam zagovornik toga da se tambura treba učiti od osnovnog stupnja, pa sve do akademije. U Hrvatskoj već nekoliko godina postoji akademija za tamburu, ne vidim zašto se to ne bi moglo otvoriti i u Srbiji. Mislim da itekako imamo razloga nadati se i razmišljati u tom pravcu«.

Promocija realiziranog projekta upisa Tamburaške prakse u nacionalni registar nematerijalne kulturne baštine održana je 3. studenoga u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu. Osim potrebne dokumentacije, za potrebe prijave Tamburaške prakse na listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa sakupljen je i izrađen značajan video i foto materijal.

Svi sugovornici složili su se oko istoga, a to je da tambura ima budućnost. Kako je Antunović rekao, pitanje je što će se zadržati, što transformirati i prilagoditi drugim okolnostima, ali na tamburašima je da ovu praksu održavaju živom. Tambura je kao instrument već pokazala i dokazala velike mogućnosti, a sada je i u drugom svjetlu pokazala da i tamburaši mogu skupa razmjenjivati ideje, te imati hrabrosti raditi na njenom unaprjeđenju.

Ž. V.