Zelena mreža Vojvodine organizirala je u prošlu subotu u Tavankutu na Etno salašu Balažević skup Aktivizam žena na selu. Uz Zelenu mrežu Vojvodine organizatori skupa bile u Građanske inicijative, Pokret Novi optimizam i HKPD Matija Gubec iz Tavankuta. Ladislav Suknović, predsjednik tavankutske udruge, je pozdravljajući skup postavio pitanje kako je to biti žena, majka i baka u Srbiji, kako je biti žena, majka i baka u jednoj seoskoj sredini, a onda kako je biti žena, majka i baka Hrvatica, Slovakinja, Mađarica?

»To je onaj posebni aspekt o kome treba voditi računa, jer su žene naša najkreativnija populacija, one rađaju, stvaraju ni iz čega prave puno toga. Takav su primjer naše slamarke, koje su usprkos svojim životnim problemima stvorile jednu umjetnost, u tehnici slame. Pored njih i mi se osjećamo ponostim i sigurnim da život u jednoj seoskoj sredini ima perspektivu«, kazao je Suknović.

Život na selu ima perspektive, ali i svoje nedostatke. U anketi koju je uradila Zelena mreža Vojvodine žene su kao prednosti života na selu izdvojile mogućnost proizvodnje hrane i miran život. Međutim, nedostaje infrastruktura, nedostupna je zdravstvena zaštita, nedostaju vrtići, nema kulturnih sadržaja.

Naučene biti pomažući članovi

Senka Jankov, sociologinja iz Zrenjanina, iznijela je egzaktne podatke koji na najbolji način ilustriraju gdje su i danas žene na selu.

»Prema podatcima Republučkog geodetskog zavoda, žene su vlasnice 25 posto zemljišta. Prilikom nasljeđivanja više od polovice žena nije dobilo ništa od naslijeđa, jer su najveći dio imovine naslijedili muški članovi obitelji. U većini slučajeva žene se same odriču naslijeđa u korist muških srodnika, što je posljedica krute obiteljske strukture«, kazala je Jankov ističući da je ženama u gradu lakše jer imaju prilike upoznati se sa svojim pravima i dostupne su im institucije koje im mogu pomoći. »Žene su jednostavno naučene biti pomažući članovi obitelji koji su nevidljivi, a čiji je rad neophodan. Gurnute su u kućnu sferu gdje se očekuje od njih pomoć u poljoprivredi, posvećenost gospodarstvu, suprugu, a u javnoj komunikaciji su potpuno nevidljive. Malo je žena poduzetnica, žena nositeljica poljoprivrednih gospodarstava. Većina žena provede život radeći na selu, a taj njihov rad nije vrednovan, nema ih na mjestima odlučivanja. U gradu se situacija donekle mijenja, ali na selu te promjene su spore ili ih nema«, kaže Jankov.

Ksenija Grujić, predsjednica Udruge žena Vredne ruke iz Botoša, istaknula je političke pritiske s kojima se i sama suočila kada je odlučila kandidirati se za savjet mjesne zajednice. Kako je kazala, ženama se ne prašta pokušaj uključivanja u javne poslove.

»Ukrupnjavanja se kapital na selima, žena više ne može ići u nadnicu, nema gdje raditi i tako nastaje plodno tlo za ucjenjivanje«, kazala je Grujić.

Nejednake i kada rađaju

Paradoksalno je, ali je dio realnosti da aktivne žene u seoskim sredinama nemaju potporu ni od drugih žena. O tome, ali i drugim svakodnevnim problemima seoskih žena je govorila Dragana Vasiljević, članica Udruženja žena Udahni život iz Stanišića.

»Stanišić je prije 30 godina bio općina, a sada nemamo u selu banku, plaćamo sve usluge kao da smo u gradu, a mnoge od tih usluga nam nisu dostupne. Za većinu stvari moramo ići do grada, a to košta«, kazala je Vasiljević.

»Molim vas koji imate utjecaja i javnosti da uradite nešto da žene nositeljice poljoprivrednih gospodarstava kada rode dijete imaju ista prava kao i svaka druga zaposlena žena. Poražavajuće je da žena vlasnica poljoprivrednog gospodarstva, koja plaća sve doprinose, nema prava na rodiljsku naknadu«, apelirala je Svjetlana Marković, članica Udruženja žena Banaćanke iz Torka.

Na poticaj Pokrajinskog tajništva za rad, zapošljavanje i ravnopravnost spolova od 2008. godine osnovano je oko 500 seoskih udruga žena. Većina tih udruga prestala je s radom poslije 2016. godine kada su zbog, kako je rečeno na skupu, nepristupanja vladajućoj stranci ostale bez financijske potpore, jer većina udruga nije uspjela ostvariti tu vrstu neovisnost.

»Naša udruga tako je organizirana da smo financijski neovisni. Imamo galeriju, bavimo se seoskim turiznom tako da nas baš briga za mjesnu zajednicu. S duge strane, ima još mnogo mogućnosti da se putem projekata dođe do sredstava«, kazala je Jozefina Skenderović iz HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta.

Aktivistkinja Aida Ćorović podsjetila je da borba za ženska prava traje tek 120 godina.

»Pitala me jedna moja prijateljica kako to da među poznatim umjetnicima nema žena? Tako jer žene nisu postojale. Prije manje od 200 godina u Britaniji, koja je majka demokracije, žene književnice su se potpisivale muškim pseudonimima. Još davno sam naučila da siromaštvo nije nedostatak novca već ljudskih prava«, kazala je Ćorović.

Z. V.