Milorad Miki Stojnić, predsjednik je Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Silvije Strahimir Kranjčević iz Berega. Ovu udrugu vodi nekoliko godina, ali je mnogo dulje zaljubljenik i čuvar nošnje i običaja bereških Hrvata Šokaca. I ne samo to – on je i strastveni kolekcionar šokačke nošnje, a u njegovoj zbirci je nekoliko stotina odjevnih komada koje je Milorad prikupio tijekom godina, uglavnom u samom Beregu.

U nošnji od vrtića

Razgovor s njim počinjemo pitanjem kada je prvi puta obukao nošnju. Kaže, bilo je to još u vrtiću za jednu priredbu.

»Neću reći da sam tada prvi puta obukao šokačku nošnju, već su me u nju obukli. I od tada u svakoj prilici bilo da je neka proslava u našoj udruzi, da smo na nekom gostovanju, smotri… ja sam u našoj bereškoj nošnji«, kaže Miki.

Nekoliko godina kasnije u osnovnoj školi za dan škole priredio je svoju izložbu lutaka obučenih u nošnju koju je uz malu pomoć bake sam i šivao.

»Bio sam član naše udruge i poklopilo se da je to bilo vrijeme kada je udruga zaista bila jaka, bilo nas je puno i jedni druge smo prosto vukli, tako smo izgurali i one prijelomne godine kada mlade umjesto folklora i tradicije više interesiraju druge stvari. Nije tu bilo pitanja ići ili ne ići na folklor. To je bilo obavezno. U to vrijeme imali smo i mnogo nastupa, uspješno smo prošli sve razine od lokalnog do republičkog natjecanja i to je za nas bio dodatni poticaj«, prisjeća se Miki prijašnjih godina.

Danas vodi udrugu čiji je član još od školskih dana, ali su uvjeti sasvim drugačiji. Mlade je teško privući u udrugu, pa su nositelji aktivnosti stariji članovi Kranjčevića. Prije nekoliko godina uz potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske kupili su i kuću koju su uredili kao staru berešku, šokačku kuću i kojoj svoj prostor ima i Mikijeva kolekcija nošnji.

Puni šifonjeri

Šokačka kuća postala je pravi etnološki muzej, koju uz namještaj i pokućstvo upotpunjuje i Mikijeva zbirka Šokačke nošnje.

»Nisam ja samo sakupljač naše nošnje već i sam izađujem neke komade, popravljam oštećene. Događa se da su neki komadi do kojih dođem u takvom stanju da im treba ozbiljna restauracija, nekada je dovoljno samo obično pranje«, kaže Miki.

I u Beregu, kao i u drugim šokačkim kućama očuvale su se nošnje i tradicijska odjeća, ali događa se da tu nošnju više nema tko niti nositi niti čuvati, pa je vlasnici ili prodaju ili jednostavno poklone nekome tko će je sačuvati. Na taj način i Miki potpunjuje svoju zbirku. Dio ono što ima je kupio, a dio je dobio.

»Prije nekoliko dana javila mi se žena koja je prodala roditeljsku kuću u Beregu i pozvala me da odnesem sve što je vrijedno od pokućstva, namještaja, nošnje. Događa se da me samo pozovu da dođem i vidim što bih mogao uzeti od nošnje i često se iznenadim kakvo tradicijsko bogatstvo se čuva na tavanima i u šifonjerima. Ljudi nekada nisu ni svjesni kakvo blago imaju. Neke komade koja sam baš želio skupo sam i platio. Ali ja ću radije novac izdvojiti za to nego za neko svoje drugo zadovoljstvo«, kaže ovaj zaljubljenik u šokačku nošnju.

U zbirci od nekoliko stotina komada sukanja, pregača, vizitli, oplećaka, šubara, rubaca Miki ipak izdvaja kožuh dugih rukava i bez rukava, muške pršnjake, opaklije.

Jedna od želja mu je bila osigurati za udrugu šokačku kuću, a sada mu je želja prirediti fotomonografiju bereške nošnje.

»Etnografski muzej iz Beograda je objavio jedan rad od bereškoj nošnji, razgovarao sam s njima kako se taj tekst može iskoristiti i uz fotografije nošnji uklopiti u jednu fotomonografiju. Da i na taj način ostane sačuvan način na koji se nošnja oblači, jer nekada se znalo kojim godinama i status žene priliči koji tip oblačenja, koja nošnja«, kaže Miki.

Njegova zbirka zainteresirala je u etnologe koji su obišli šokačku kuću, što je Mikiju samo dodatni poticaj u naporima da u selu sačuva što više šokačke nošnje.

Z. V.