Intervju

U fokusu stručnog interesa tradicijsko odijevanje

Maja Alujević Zagrepčanka je rođena u Subotici koja danas živi i radi u Splitu. Voditeljica je muzejske zbirke tekstila u Etnografskom muzeju u Splitu, koji je najstarija etnografska institucija u Hrvatskoj.

Obitelj Šarčević ima dugu subotičku povijest, ali mnogo je njezinih izdanaka zauvijek napustilo rodni grad. Kakva je Vaša životna storija?

Iako su moji roditelji već prije moga rođenja živjeli u Zagrebu, moj otac Petar Šarčević, kao tipični Bunjevac, bački Hrvat želio je da se i ja, kao i moja četiri godine starija sestra Ana, rodim u Subotici. U Zagrebu sam odrasla, završila osnovnu i srednju školu te diplomirala etnologiju i povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Osjećam se Zagrepčankom, ali ja sam i Subotičanka, a to je važan dio moga identiteta na koji sam iznimno ponosna. U Suboticu sam odlazila do svoje desete godine svake ljetne praznike kod dide i majke, sve do njihovog preseljenja u Zagreb 1978. godine. U Suboticu više nisam odlazila sve do 1990., kada sam s didom, na prvu godišnjicu bakine smrti, obišla njezin grob na Kerskom groblju. U gradu smo se zadržali vrlo kratko, već je atmosfera bila vrlo nelagodna i vladalo je predratno ozračje i jedva smo čekali što prije otputovati u Zagreb. Bila je to Subotica drukčija od one koju poznajem iz djetinjstva. Sjećam se kako je dida nešto tražio u robnoj kući i rekao: »Vidiš, Majo, pitat ću ovoga momka, on je sigurno Bunjevac, prepoznajem ga«. I stvarno je tako bilo, ali ne sjećam se didinoga objašnjenja po čemu je prepoznao Bunjevca. Nažalost, nemam veliku obitelj koja bi me vezala za Suboticu. Krvavi rat koji je uslijedio promijenio je u potpunosti meni i mojoj obitelji daljnje životne smjerove. Nakon završetka Domovinskog rata 1996. godine sa suprugom, koji je kao dobrovoljac bio šef saniteta 113. Šibenske brigade, preselila sam se iz Zagreba u njegov rodni Split, gdje je dobio posao u Kliničkom bolničkom centru. Mislila sam da će život u Splitu biti na određeno vrijeme, nekoliko godina, pa ćemo se vratiti u Zagreb. No, već iduće godine i ja sam dobila posao u splitskom Etnografskom muzeju. Ulazim u 25. godinu životnog i radnog splitskog staža pa sam se tako i vezala za grad za kojega nisam mislila da ću u njemu provesti pola života.

Što je ponajviše utjecalo na izbor studija etnologije i povijesti ?

Odrasla sam u umjetničkoj obitelji. Moji roditelji su bili kazališni ljudi, tata kazališni redatelj, mama operna pjevačica, a biti kazalištarac nije samo profesija nego i način života. Od malena sam bila okružena ljudima iz svijeta kulture, umjetnosti, književnosti, pa je nekako bilo prirodno da u tom miljeu i sama krenem istim stopama. Pohađala sam i glazbenu i plesnu školu, završila srednju školu, tadašnji Centar za kulturu i umjetnost – smjer muzeologije. Htjela sam postati balerina ili glumica, okušala sam se i na filmu i na kazališnim daskama kao pjevačica, ali kasnije zbog treme od javnog nastupa sam odustala. Tata mi je odmah rekao da nisam rođena za balerinu, jer volim jesti, a od malih nogu volim i kuhati. Zapravo, žao mi je jedino što nisam ostvarila karijeru »masterchefice« i otvorila svoj restoran – i po tomu sam prava Bunjevka! Međutim, humanistički predmeti oduvijek su me istinski zanimali pa sam stoga upisala etnologiju i povijest.

Koje područje etnologije Vas posebno interesira i zašto?

U Etnografskom muzeju kao kustos – etnolog, voditeljica sam muzejskih zbirki tekstila, najvećim dijelom tradicijske odjeće; narodnih nošnji s područja kontinentalne Hrvatske i Zbirki nošnji susjednih zemalja (država iz okruženja), tako da su mi u fokusu interesa teme koje se tiču tradicijskoga odijevanja. Međutim volim i ostala područje vezana za hrvatsku materijalnu i nematerijalnu etnografsku baštinu.

Na kojem projektu trenutačno radite?

Korona je onemogućila realizaciju naših projekata pa tako sada pripremam izložbu o soli i solarstvu, jednom od važnih segmenata gospodarstva iz tradicijske kulture Dalmacije. Jako volim raditi u svom muzeju, u predivnom kolektivu kojega kao višegodišnji ravnatelj vodi dr. Silvio Braica. Privilegij je raditi u ustanovi s takvom tradicijom, jer je Etnografski muzej u Splitu najstarija etnografska institucija u državi, osnovan 1910. s jedinstvenim zbirkama u svom fundusu i materijalom koji pokriva čitavu Hrvatsku, okolne zemlje i šire. Od svoga osnutka Muzej je djelovao na više lokacija, a zahvaljujući trudu ravnatelja Braice od 2004. muzej je smješten u prekrasnom prostoru u srcu Dioklecijanove palače. Stalni postav i povremene izložbe obilaze i brojni strani turisti, jer je Split već puno desetljeće poznata svjetska turistička destinacija.

Vidite li prostor suradnje Etnografskog Muzeja u Splitu i Hrvata u Vojvodini?

S obzirom na dosad realizirane izložbe, suradnje sa srodnim ustanovama i različitim pojedincima i brojne projekte, događanja, gostovanja i aktivnosti u Muzeju, sigurna sam da je ravnatelj otvoren za svaku vrstu suradnje s Hrvatima u Vojvodini i da će se u skoroj budućnosti realizirati.

Podrijetlom ste iz glasovite subotičke hrvatske obitelji. Što Vam znači obiteljsko naslijeđe Šarčević?

Tradicionalist sam po svojem svjetonazoru, pa mi je tako i obiteljsko naslijeđe iznimno važno. Moji preci Šarčevići redom su idealisti i hrvatski tradicionalisti, profesori i učitelji: pa mi je tako i majka (baka) bila učiteljica, a dida sudac, govorili su i čitali na nekoliko jezika pa su nam u naslijeđe ostavili bogatu biblioteku i intenzivne kulturne navike. Stoga nije čudno da je njihov jedinac, moj otac Petar Šarčević, odabrao umjetničko zanimanje. Svoj intenzivni kazališni i televizijski redateljski opus ostvario je u mnogim kazalištima, a najveći broj predstava režirao je u svojoj matičnoj kući: Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Između ostaloga, bio je dugogodišnji direktor drame HNK u nekim od njegovih najsjajnijih razdoblja. Ali moram naglasiti kako je velik broj režija ostvario i u hrvatskoj i mađarskoj drami u svojoj rodnoj Subotici. I na drugim poljima kulture dao je veliki doprinos u borbi za očuvanjem identiteta bačkih Hrvata. Sve do svoje prerane, iznenadne smrti 2001. kontinuirano je održavao bunjevačke veze u Zagrebu, tako da sam odrastala u duhu njegovanja bunjevačkih kulturnih tradicija. Zajedno s Nacom Zelićem radio je na hrestomatiji Hrvatska pisana riječ u Bačkoj. Naco Zelić dao je neizmjeran doprinos u naslijeđu bačkih Hrvata i velikim naporima izborio je objavljivanje knjige 2015. godine. Žao mi je što tata nije doživio izlazak knjige na koju sam neizmjerno ponosna.

Njegujete li, kao rođena Subotičanka, veze s rodnim gradom?

Kako sam već rekla, od 1990. nisam bila u Subotici i danas nemam direktne kontakte. Za Suboticu me vežu osjećaji nostalgije, sjećanja na bezbrižne dane djetinjstva provedenog u igri. Dida i majka preselili su se iz centra grada u staro subotičko naselje Ker, u kuću s velikom avlijom i vrlo živo sjećam se igara s djecom iz susjedstva. Najviše sam se voljela igrati u velikom čardaku punom kukuruza i satima se valjati i skakati po njima. Voljela sam i didin vinograd na Paliću, pogotovo ljeti trčati po užarenom pijesku između čokota grozdova. Za Suboticu me vežu uspomene »djetinjstva u raju«. S nostalgijom se sjećam i dugih putovanja autom od Zagreba do Subotice i na putu obveznog zaustavljanja na ručku u Čingi-lingi čardi, poznatom baranjskom restoranu uz Dravu, pa čekanja skele na pristaništu u Batini koja nas je prevozila s jedne na drugu stranu Dunava, u Bačku i ta vožnja bila je poseban doživljaj. Igrala sam se i u podrumu kerske kuće koji je bio uređen u tipično tradicionalnom bunjevačkom stilu, pun starih tradicijskih uporabnih predmeta: kotao za pranje rublja, sapun od čvaraka, čokanjčići za rakiju, bokali za vino, tkane vunene ponjave za krevet i mnoštvo drugih sitnih predmeta. O izobilju hrane da i ne govorim. Tu se nalazila i roljka, tradicijska pegla – ogromni drveni stol s dvije oklagije, valjka, koji je služio za peglanje. Eto, možda se tu rodila ljubav prema narodnom, tradicijskom i etnologiji... Iako nemam kontakte, nego samo divna sjećanja, imam sreću da u Splitu živi i tatina sestrična, Jasna Dulčić-Šarčević, umirovljena doktorica stomatologije. Naravno, družimo se i najčešće divanimo o prošlosti, djetinjstvu u Subotici, pretresamo obiteljske teme i albume s fotografijama. Sada u mirovini, Jasna ima više vremena pa je postala i pravi obiteljski kroničar nas Šarčevića, neumorno istražuje i sakuplja obiteljske artefakte, dokumente, fotografije… Svakako planiram odlazak u Suboticu, a i dalje revno pratim kulturna i politička događanja vezana uz položaj Hrvata u Vojvodini.

Razgovor vodila: Aleksandra Prćić