Tema Tema

Anakrono i neznanstveno stanovište

U udžbenicima za srpski jezik za osmi razred osnovne škole navodi se da srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik pripadaju skupini južnoslavenskih jezika, a da »Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski, bošnjački i crnogorski«. Takva podjela, odnosno koji jezici se nazivaju južnoslavenskim jezicima je napisana prema uputstvu Odbora za standardizaciju srpskog jezika.

Redovitog profesora Filološkog fakulteta u Beogradu (u mirovini) Ranka Bugarskog pitali smo jesu li takvi navodi u udžbenicima točni? Mogu li se braniti lingvističkim argumentima?

»Takva podjela ne može se braniti lingvističkim argumentima, jer ona u osnovi i nije lingvistička nego politička, pri tome motivirana etničkim i jezičnim nacionalizmom. Ona je s lingvističkog stanovišta po sebi besmislena, jer je naprosto nemoguće imenom jednog jezika pokriti nekoliko njih; a ovo danas jesu službeno različiti jezici, iako ima različitih mišljenja o njihovom lingvističkom statusu i o odnosima među njima. Polazište ove inovacije, ponuđene u ime znanosti, jest stav da je u ovom krugu srpski jedini pravi, ‘lingvistički’ jezik, dok su ostala tri samo ‘politički’ ili ‘simbolički’ jezici, dakle politički izvedeni derivati srpskog, što navodno objašnjava njihovo svođenje na srpski pod različitim nacionalnim imenima. Opravdanje za ovakav postupak traži se u historijskoj okolnosti da svi oni vuku podrijetlo iz istog, istočnohercegovačkog novoštokavskog dijalekta srpskog jezika. Ta osnova najprije je kombinirana s jezičnim i kulturnim elementima hrvatskog naslijeđa, pa je u duhu Bečkog dogovora iz 1850. godine postupno normiran zajednički srpskohrvatski (hrvatski ili srpski) književni, potom i standardni jezik, i to uveliko zaslugom hrvatskih vukovaca na razmeđu 19. i 20. vijeka. Raspadom Jugoslavije taj jezik je administrativno rastočen na nacionalne komponente: iz njega je najprije izdvojen hrvatski, potom bosanski i najzad crnogorski, koji su se razišli svaki na svoju stranu. U tom smislu srpski se može promatrati kao ‘matični’ jezik, ali to nikako ne znači da su preostala tri i danas samo srpski pod raznim imenima. Naime, svi su prošli, i još uvijek prolaze, kroz različite standardizacijske procese, stječući zasebne profile; srpski i hrvatski su distinktivno profilirani od samog početka, dok su bosanski i naročito crnogorski tek u ranim fazama standardizacije i afirmacije. Prema tome, tvrditi da je sve to i danas zapravo srpski jezik, samo politički različito nazvan, znači inzistirati isključivo na historijskom prioritetu, a zanemariti velike promjene do kojih je došlo u jeziku, kulturi i znanosti tijekom posljednjih 150 godina. Osim toga, u danoj formulaciji se laički miješaju neki osnovni lingvistički pojmovi, time što se tu očito misli na standardne jezike, dok pojam ‘južnoslovenski jezici’, koji je predmet definicije, pripada genetskoj klasifikaciji jezika svijeta, što po definiciji obuhvaća te jezike u cijelosti, dakle sa svim njihovim dijalektima i eventualnim standardnim varijetetima. Dakle, ako je hrvatski samo srpski pod drugim imenom, onda su, uz štokavski, i kajkavski i čakavski dijalekti srpskog jezika, što je besmislica koju sigurno nitko ne bi prihvatio.«

Kako je moguće da Odbor za standardizaciju srpskog jezika u XXI. stoljeću izlazi s takvim stajalištima i to na tako ozbiljnom polju kao što je obrazovanje učenika u osnovnoj školi? Među ostalim, zna se i da je hrvatski jezik jedan od službenih jezika EU.

»Moguće je jedino u svjetlu dosljedne prakse tog Odbora kao jednog od bastiona srpskog jezičnog nacionalizma, čije osnovno uporište i jest viđenje srpskog kao izvornog i zapravo jedinog autentičnog jezika na nekadašnjem srpskohrvatskom jezičnom prostoru, dok ostala tri imaju samo simbolički značaj za svoje govornike, ali nisu samostalni lingvistički entiteti. Ovo anakrono i neznanstveno stanovište je najštetnije kad se plasira u udžbenicima, jer od školske omladine stvara mlade nacionaliste. Tada ovakvo privatno mišljenje postaje javni skandal, što se upravo dogodilo u ovom slučaju. Prosvjetne i političke vlasti i dalje oklijevaju, možda odmjeravajući što je veća šteta – da se greška prizna i ispravi, što bi u nečijem viđenju bilo ravno porazu, ili da se i dalje šuti dok bruka raste, u jalovoj nadi da će cijela afera vremenom ipak biti zaboravljena. A što se tiče hrvatskog kao službenog jezika EU, to je za svaku pohvalu, ali skandal ne bi bio manji i da on nema tu vrstu međunarodnog priznanja.«

Protura li se takvim stajalištima-sadržajima jezični hegemonizam, osjećaj premoći uz istodobno nipodaštavanje drugoga i drugačijega u glavama djece?

»U pravu ste, takvo nakaradno komparativno vrednovanje ‘svog’ i ‘tuđeg’ protivno je svim principima humanističkog obrazovanja, jer u dječje mozgove usađuje stereotipe i predrasude koje u njihovom kasnijem životu mogu poprimiti opasne razmjere i na drugim poljima, iako su jezik i pismo posebno pogodan teren za usvajanje i iskazivanje duboko pogrešnih stavova prema drugim ljudima, zajednicama i vrednosnim sustavima.«

Zaboravlja li se kako će se upornim nametanjem politike jezičnoga unitarizma određene postojeće napetosti u regiji prije uvećati nego smiriti? Pokušajte samo zamijeniti uloge i zamisliti da u hrvatskim udžbenicima stoji da su srpski, bosanski i crnogorski druga imena za hrvatski jezik te da pripadnici tih manjina to moraju učiti.

»Svako nametanje, kao i ekstremizam bilo koje vrste, strano je samoj prirodi jezika i ometa njegovo normalno funkcioniranje. Standardni jezik je neophodan civilizacijski instrument modernih društava, ali njegova naglašena ideologizacija kao jedinog ispravnog jezičnog varijeteta za sve govornike i u svim situacijama, kakva je uobičajena u našim  sredinama, izrazito je štetna zato što degradira nestandardne varijetete kao što su dijalekti i žargoni, a time – što je još gore – i same njihove korisnike. Ako je, pak, riječ o odnosima između jezika, iz vlastitog iskustva znamo da politika unitarizma po pravilu izaziva otpore, ali i da politika separatizma ima negativnih posljedica uslijed slabljenja komunikacijskih, kulturnih i političkih veza među narodima. A što se mene tiče, nemam potrebu zamišljati nekakvu obrnutu situaciju, budući da sam i ovu sada stvorenu već okarakterizirao kao dovoljno apsurdnu.«

Zvonko Sarić

           

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika