Kolumne
Srdžba, društvo ili zaborav?
Postoji, na sreću, u životu dosta toga što nije regulirano ustavom, zakonima, statutima, propisima, uredbama, ukazima, pravilnicima i sličnim regulama koje vas usmjeravaju kojim pravcem se treba kretati i kako se na tom putu ponašati. Iako na prvi pogled može djelovati usko, to je polje života zapravo mnogo šire i uglavnom ispunjava ono što se obično naziva »slobodno vrijeme«. U slobodno vrijeme, naime, čovjek ima mogućnost izbora kako ga popuniti, a da pritom nužno ne mora biti izložen pravilima koje mu društvo nameće čim promoli nos iz kuće. Ali, i u tom carstvu slobode, u toj oazi privatnosti, čovjek je također ograničen pravilima koja se uglavnom dobijaju u obitelji i koja se najčešće nazivaju kućnim odgojem. Uz individualne karakterne crte, kućni je odgoj taj koji najviše odaje čovjeka kada se pojavi u društvu. Stoga i nije čudno što je netko nekada davno, a sve u cilju poboljšanja odnosa u društvu, zbir kućnih odgoja podigao na višu razinu, neku vrstu »fakulteta kućnoga odgoja«, i napisao prvi primjerak Bontona, kao neobavezni, a ipak itekako poželjni kodeks društvenoga ponašanja. Suština te zanimljive, a ne pretjerano debele knjige (koja je u međuvremenu doživjela brojna proširena izdanja na gotovo svim jezicima svijeta) je da čitatelju otkrije pravila lijepog ponašanja, odnosno da mu sugerira što mu je u određenoj situaciji činiti i što obavezno izbjegavati.
Bonton tako, recimo, sugerira da se na nečiji poziv na proslavu pristojno odazvati, a ako to niste u mogućnosti, onda to bar na vrijeme javiti i korektno obrazložiti kako biste izbjegli situaciju da se, umjesto vas, srami onaj tko vas je pozvao, pitajući se istodobno »đe je zapelo«. U konkretnom slučaju, pravila bontona odnose se na poziv Organizacijskog odbora Dana hrvatske knjige i riječi – dana Balinta Vujkova lokalnoj samoupravi da »svojim prisustvom uveliča« ovu manifestaciju. Kao što znamo, lokalne samouprave na XX. Danima Balinta Vujkova nije bilo kao što nije bilo niti ranije obavijesti Organizacijskom odboru da ju neće biti »zbog ranije preuzetih obveza« ili iz nekog sličnog, uglavnog više no opravdanog razloga. Tako bi to u idealnim uvjetima jednog visoko uređenog društva, a i po naputcima Bontona, trebalo izgledati, pa bi na koncu i vuk bio sit i ovce na broju.
U opisanom slučaju, koji se zbio 8. listopada negdje u večernjim satima u velikoj vijećnici Gradske kuće, takva vrsta poštovanja etikecije nije se dogodila: na multimedijalnoj večeri nepopunjene rezervirane stolice u prvom redu za gradonačelnika i za članicu Gradskog vijeća zaduženu za kulturu, domaćini izloženi blamu (»zašto ih nema?«, »mogli su bar javiti da neće doći«...), a gosti, među kojima i oni iz inozemstva, upijaju dojmove o međusobnim odnosima u ovome gradu.
A nisu Dani Balinta Vujkova, koji su u međuvremenu prerasli i u Dane hrvatske knjige i riječi, neka nižerazredna manifestacija neke prigradske amaterske skupine. Neee! Pa dovoljno je samo malo se informirati o tomu tko je bio Balint Vujkov, što je učinio za ovu sredinu na planu usmene narodne književnosti ili pak pogledati popis višednevnih manifestacija i listu sudionika u njima, pa doći do zaključka kako bi ipak bilo primjereno odvojiti malo od svog slobodnog vremena i, ako već ne iskreno a ono bar iz kurtoazije, pojaviti se na svečanoj večeri, pripremiti nekakav prigodni pozdravni govor i dati do znanja i domaćinima i gostima da predstavnici Grada jednako cijene manifestacije stanovnika svih njegovih zajednica. Takva praksa, uostalom, postojala je od prvih Dana Balinta Vujkova; čak su se i gradonačelnici iz vremena odnarođenog režima udostojili doći na središnju manifestaciju: pokojni István Ispánovics znao je reći koju riječ tom prigodom, Géza Kucsera jasno je stavljao do znanja da cijeni lik i djelo Balinta Vujkova, a samim tim i ovu manifestaciju, u vrijeme gradonačelnikovanja Saše Vučinića postavljena je bista Didi... Čak su i predstavnici (n)ove lokalne vlasti donedavno dolazili na neku od manifestacija. Eto, recimo, članice Gradskog vijeća zadužene za kulturu prije samo godinu-dvije u Hrvatskom kulturnom centru Bunjevačko kolo na »satu narodne književnosti«, gdje, skupa s generalnim konzulom Hrvatske i ostalim predstavnicima ovdašnje hrvatske zajednice, pozdravlja mališane iz Sonte, Berega, Đurđina, Tavankuta... želeći im da uče i od Dide, jer od njega se i ima(lo) što naučiti.
Ove godine, međutim, dogodilo se nešto nepredviđeno, a na organizatorima je da lupaju glavu o tome što bi to moglo biti. »Da se nisu možda rasrdili, a mi ne znamo zašto?«; »Da nisu valjda počeli birat društvo?«; »Jesu l, možda, zaboravili, pa čak i javit da neće doć?«... Ovo treće, ma koliko neprimjereno bilo, djeluje još i najbolje.
Z. R.
