Intervju Intervju

Festivalizacija kulture, nagrade se dodjeljuju posvuda

Dr. sc. Ivana Kronja (1970.) iz Beograda je filmologinja, kulturologinja i filmska kritičarka. Magistrirala je 1998., a doktorirala 2010. na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, s doktorskom tezom »Rodne teorije avangardnog i neoavangardnog filma«. Bila je stipendistica Britanske Vlade – OSI/FCO Chevening Programme – za doktorsko istraživanje na poznatom Sveučilištu Oxford u Engleskoj (2002/03.), te gostujuća predavačica na Sveučilištu u Beču 2009. i 2013. Od 2003. profesorica je na Visokoj školi likovnih i primijenjenih umjetnosti strukovnih studija u Beogradu. Članica je Srpske akademije za filmsku umjetnost i znanost – AFUN, sekcija filmologa i povjesničara filma, NUNS-a i međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI. Bila je članica žirija kritike i međunarodnih žirija na više filmskih i kazališnih festivala (Festival autorskog filma, Infant, Cinema City, 25FPS Zagreb, Motovun, FEST).

Područja njezina interesa i istraživanja su autorski i postjugoslavenski igrani i dokumentarni film; estetika muzičkog videa i estetika kratkog i avangardnog filma; studije kulture, medija i filma; turbo-folk. Autorica je studije »Smrtonosni sjaj: Masovna psihologija i estetika turbo-folka« (2001.) i više desetaka znanstvenih radova objavljenih u zemlji i inozemstvu u časopisima Slovo, Film Criticism, New Review of Film and Television Studies, KinoKultura, Temida, zbornicima radova FDU u Beogradu i knjigama Eksperimentalni film i alternativna opredeljenja (2002.), Stereotipizacija predstavljanje žena u štampanim medijima u jugoistočnoj Evropi (2007.), Uvođenje mladosti (2008.), Makavejev: Eros, Ideology, Montage (2018.) i drugim.

Godine 2020. kod prestižnog izdavača Filmski centar Srbije objavila je monografsku studiju Estetika eksperimentalnog i avangardnog filma: Telo, rod, identitet. Evropa-SAD-Srbija, za koju je dobila nagradu Anđelka Milić za 2021. godinu, a za podršku razvoju stvaranja znanja iz područja rodnih studija u Srbiji – teorija i istraživanja.

U stručnoj, ali i široj javnosti postali ste poznati po studiji Smrtonosni sjaj: masovna psihologija i estetika turbo-folka koja je objavljena prije dva desetljeća, odnosno 2001. godine. Baveći se fenomenom turbo-folka, analizirajući video-spotovsku produkciju toga, uvjetno rečeno, žanra, i njegove poruke, do kojih ste zaključaka došli?

Istraživanje turbo-folk estetike unutar masovnih medija bilo je dio mojih poslijediplomskih studija na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i naknadno je rezultiralo knjigom Smrtonosni sjaj. Polazište i zaključci toga istraživanja i studije spadaju u domenu humanističke kritičke teorije kulture i medija, i ukazali su na skup društvenih vrijednosti tijekom devedesetih, kritizirali vizualne simboličke elemente subkulture kriminala, nasilja i ženomržnje u turbo-folk muzičkim spotovima, te glamurizaciju ovakvih vrijednosti. Radi se o univerzalnom modelu masovne zabave koji je u danom periodu u našoj lokalnoj sredini imao taj određeni politički i društveni kontekst.

Kako gledate na fenomen turbo-folka s ove vremenske distance, je li on živ i danas i na koji način?

Oslobođen izravne političke funkcije, dani fenomen bio je nakon 90-ih izložen kako kritiziranju tako i prevrednovanju, te u svijetu i kod nas poprimio i neke pozitivne konotacije unutar regionalnog prelaska na izrazito postmoderno (drugim riječima kapitalističko) poimanje kulture i relativizaciju njezinih konkretnih učinaka u javnom prostoru. Nove teorije turbo-folka govore o emancipaciji osiromašenih društvenih slojeva putem medijskog glamura i širenja ove izrazito eklektične muzike, dok se u kontekstu »muzike svijeta« može govoriti i o propadanju lokalnog balkanskog muzičkog naslijeđa uslijed rasta bespoštedne, izrazito komercijalne populističke muzičke industrije i stoga »smrti autorstva« unutar muzičke umjetnosti.

Zapaženo je prošla i Vaša najnovija studija Estetika eksperimentalnog i avangardnog filma: Telo, rod, identitet. Evropa-SAD-Srbija. Što Vas je motiviralo da se bavite ovim vrstama filma kroz jedno novo čitanje i do kojih ste saznanja došli?

Povijest umjetničke avangarde u 20. stoljeću je veoma atraktivna i još uvijek vrlo aktualna tema: ove godine obilježava se pored ostalih i stogodišnjica zenitizma i početka izlaženja čuvenog časopisa Zenit, internacionalne avangardne revije za umjetnost i kulturu, u Zagrebu i Beogradu (1921.-1926). Avangardni film, iz koga su proizašli suvremeni oblici eksperimentalnog filma i potom videa, dio je ove povijesti. Moja studija uključila je komparativno povijesno i kulturološko istraživanje estetike filmske forme u ovoj vrsti filma tijekom 20. stoljeća i kulturalnih reprezentacija tijela i identiteta u filmskoj avangardi i filmskom umjetničkom eksperimentu, danas po pravilu realiziranom u digitalnoj tehnologiji. Sociologija i teorija predstavljanja tijela, roda i identiteta u umjetnosti, od likovne do filmske, dala je najsuvremeniji okvir ovom istraživanju, povezavši akademsku povijest avangardnog i poslijeratnog neoavangardnog filma s tjelesnim/rodnim reprezentacijama koje su važan predmet studija kulture, feminističke teorije umjetnosti i filma i općenito današnje teorije umjetnosti. Nastojala sam pružiti balansirani i dinamični pristup idejama i estetici samopredstavljanja i rodnog identiteta umjetnica i umjetnika tijekom 20. stoljeća i danas kada je u pitanju filmska avangarda i filmski eksperiment, budući da me je područje kulturalnih reprezentacija okupiralo oduvijek. Treći dio moje studije Estetika eksperimentalnog i avangardnog filma: Telo, rod, identitet. Evropa-SAD-Srbija odnosi se izravno na povijest jugoslavenskog i srpskog neo/avangardnog filma, s fokusom na djelo Živojina Žike Pavlovića i Vojislava Kokana Rakonjca, formu i kulturalna značenja njihovih kratkih filmova, u čijem su fokusu ženske junakinje koje figuriraju na razini simbola psihe/naroda/nacije, potaknutih i djelom čuvene američke umjetnice Maye Deren, kojom se bavim u prethodnom dijelu knjige. U studiji se spominju i hrvatski alternativni, odnosno neoavangardni posljeratni filmski autori kino-klubova Zagreb i Split i kasniji video-umjetnici, kao što su: Ivan Martinac, Ivan Ladislav Galeta, Tomislav Gotovac, Mihovil Pansini, Dalibor Martinis, Breda Beban i drugi.

Ima javnih djelatnika koji tvrde da su u današnjem medijski i svjetonazorski disperziranom svijetu uloga filmske teorije i kritike, kojima se bavite, minorizirani. Kako gledate na ulogu filmske teorije i kritike danas?

Uloga filmske teorije i kritike, posebice na primjer u domeni eksperimentalnog filma, je prije svega specijalistička. Za komercijalno orijentirani film, igrani i sve više dokumentarni, ponajviše se sada očekuje PR prezentacija filma kao proizvoda, dok se klasična stručna filmska kritika, posebice u Europi, bavi sveukupnom analizom filma i njegovog smještanja u kontekst povijesti filma, estetičkih trendova u filmskoj umjetnosti i tek potom društvenog značenja djela.

Bili ste članica žirija na mnogim filmskim i kazališnim festivalima. Kako promatrate ulogu festivala danas, ima li ih možda i previše, ili je to prirodan slijed s obzirom na veliku produkciju?

U polju kulture već duže vrijeme prisutan je trend takozvane festivalizacije, što znači da se ciklus produkcije i potrošnje umjetničkih dostignuća (onih koja zavrjeđuju ovakav epitet) i djelatnosti u okviru kulturalnog stvaralaštva koje pak ne mora uvijek biti na razini umjetnosti, već može biti tek ilustrativno ili socijalno relevantno, bez većih umjetničkih dometa, ne odvija kontinuirano već se fokusira na kratkoročno iskustvo festivala. Dolazi do omasovljenja filmske i video produkcije i njezinog festivalskog predstavljanja, koje je u suštini suprotstavljeno kriterijima tzv. elitne kulture i kulta autorskog filma, na kome je stasala čitava moja generacija filmskih kritičara i teoretičara. Donekle je ovaj proces prisutan i u suvremenom kazalištu. Ipak, utjecajni festivali koji uključuju, primjerice, igrani i dokumentarni film, ili pak moderni teatar, poput BITEF-a u Beogradu, nastoje nadvladati ovakav trend masovne proizvodnje i konzumacije pokretnih slika i dramskog/post/dramskog stvaralaštva strategijama temeljnog programiranja, ozbiljnije selekcije i relevantnih žirija. Najveći problem, kako mi se čini, leži u nagradama, koje se nekako dodjeljuju posvuda i onda zatim gotovo isto vrijede, ma tko da ih je dodijelio. Broj festivala također je isuviše veliki, pa stoga treba biti oprezan u prosuđivanju je li neki film ili slično djelo, čak i kada je prikazan na npr. 40 festivala gdje je osvojio i masu nagrada, umjetnički i društveno istinski relevantan.

Koselektorica ste Smotre hrvatskog filma u Beogradu, koja je imala do sada dva izdanja 2019. i 2020. godine. Smotru organizira Zajednica Hrvata Beograda Tin Ujević u suradnji s Jugoslovenskom kinotekom. Što Smotra nudi publici, odnosno kojim se konceptom i kriterijima vodite pri odabiru filmova?

Cilj ove Smotre, čiji je direktor i selektor predsjednik ZHB-a Tin Ujević gospodin Stipe Ercegović, inače filmski i televizijski dokumentarist, jest upoznavanje hrvatske nacionalne manjine u Beogradu i Srbiji, kao i šire domaće publike, s najnovijim igranim i drugim filmovima hrvatske produkcije, uz osvrt i na jugoslavensku i hrvatsku kulturnu baštinu zabilježenu u dokumentarnom filmu nekad i sad. Osnovni kriterij kojim se vodimo jest da filmovi budu kulturalno relevantni, duhoviti i umjetnički vrijedni, te da se uključe i manje vidljivi žanrovi, kao što su kratki igrani, eksperimentalni i animirani film.

Hoće li biti Smotre hrvatskog filma i ove godine?

Ovogodišnja Smotra hrvatskog filma u Beogradu, koliko nam okolnosti dozvole, trebala bi biti održana u prvom tjednu studenoga u svečanoj dvorani Makavejev Jugoslovenske kinoteke u Beogradu, u Uzun Mirkovoj 1. Smotra će uključiti i hommage nedavno preminulom doajenu filmske montaže Andriji Zafranoviću (1949.-2021.) uz projekciju filma Večernja zvona iz 1986., kao i ovogodišnje festivalske laureate Pule i drugih regionalnih filmskih natjecanja.

Surađujete i s festivalima te filmskim časopisima u Hrvatskoj. Kažite nam više o tome

S velikim zadovoljstvom surađujem s festivalima i časopisima u Hrvatskoj. Ranijih godina sudjelovala sam i na više domaćih akademskih konferencija na temu medija i kulture u Hrvatskoj. Bila sam članica Žirija kritike u Motovunu i na festivalu eksperimentalnog filma 25FPS u Zagrebu, a u novije vrijeme objavila sam u Hrvatskom filmskom ljetopisu teorijski esej o hrvatskom dokumentaristi mlađe generacije Igoru Bezinoviću, te prikaz knjige Vlastimira Sudara o srpsko-jugoslavenskom redatelju Aleksandru Saši Petroviću (Tri, Skupljači perja, Majstor i Margarita, Seobe). U pripremi je i objavljivanje u Hrvatskoj jednog mog rada o majstoru izrade fotografije Vojinu Mitroviću, laborantu čuvenog laboratorija Picto u Parizu, u suradnji s kolegicom dr. Dijanom Metlić.

Aktivni ste u ranije spomenutoj Zajednici Hrvata Beograda Tin Ujević. Kako gledate na život Hrvata u Beogradu, jesu li dovoljno organizirani i povezani, ima li etničke distance od strane većinskog stanovništva?

Moja su iskustva po tom pitanju prije svega pozitivna. Mislim da je etnička zajednica Hrvata u Beogradu uzajamno povezana i samosvjesna, te veoma dobro uklopljena u suvremeno srpsko društvo.

Krajem prošle godine u središtu Beograda otvorena je Fondacija Antun Gustav Matoš,  prostor za njegovanje i prezentiranje kulture Hrvata iz Beograda, ali i iz ostatka države. Kako vidite značaj i potencijal toga mjesta?

Svakako da otvaranje ovakvog ekskluzivnog prostora u srcu Beograda ima veliki potencijal za veću vidljivost i prisustvo hrvatske manjine i njezinih kulturalnih praksi na ovim prostorima. Osobno bi mi bilo veoma drago da se pospješi multikulturalna suradnja srpske, hrvatske i njima srodnih književnosti i umjetnosti, posebno jer sam sama iz multikulturalne, srpsko-hrvatske obitelji. Samo djelo i životopis Antuna Gustava Matoša, novatorskog književnika, angažiranog novinara i putopisca, svjedoče tome u prilog. Nadamo se također i još boljim uvjetima rada za ZHB Tin Ujević i druge udruge, u ovom ili nekom posebnom prostoru, čime bi se povezala tradicija održanja hrvatskih i nekadašnjih jugoslavenskih kulturalnih vrijednosti u Srbiji s aktualnim društvenim tokovima i ukupnom kulturalnom diplomacijom unutar regije.

Intervju vodio: Davor Bašić Palković / Foto: Palić Film Festival

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika