Širom Vojvodine

Povijest vjernosti Bogu i crkvi

U okviru obilježavanja 180. obljetnice župe i 125. obljetnice crkve sv. Roka u Subotici, u jubilarnoj crkvi je u utorak, 28. rujna, održano predavanje. »O župi i crkvi sv. Roka u arhivu grada Subotice« govorio je arhivski savjetnik i ravnatelj subotičkog Povijesnog arhiva Stevan Mačković. Ovo predavanje je jedno u nizu sadržaja iz programa jubileja pod nazivom »S Isusom u župi i crkvi – jučer, danas, sutra«.

Gradnja vjerskih objekata

Predavanje je temeljeno na dokumentima iz Povijesnog arhiva, a predavač je najprije predstavio povijesni okvir u kome se Subotica nalazila u vrijeme formiranja župe i crkve svetog Roka, a s tim je povezao nastanak i gradnju franjevačke crkve i katedrale, kao i zavjetne kapele sv. Roka.

»Treba imati u vidu kako se razvijala Subotica od doba oslobađanja od Turaka krajem 17. stoljeća. Čitava populacija grada, kao i vjernika katolika, bila je prosperitetna. A do gradnje ovako monumentalne crkve ne bi došlo da nije bilo potrebe.

Na dokumentima s kraja 17. stoljeća uočava se tvrđava koja će biti preuređena za crkvu. U gradu su vjerski život vodili franjevci, pod čijim vodstvom veća skupina Bunjevaca dolazi na ove prostore 1686. godine. Gradnja samostana s današnjom franjevačkom crkvom, tada s jednim tornjem (drugi toranj podignut je 1907. godine), započela je 1729., a posvećena je sv. Mihovilu 1736. godine. U arhivskim dokumentima vidljiv je višestruki porast broja stanovnika u Subotici u tom razdoblju. Tako je 1702. Subotica brojala 1.969 stanovnika, a 1787. godine 20.708, gotovo deset puta više.

Kapela sv. Roka tada već postoji, a temeljni kamen za ovu najstariju kapelu u gradu položen je 5. rujna 1738., za vrijeme kuge u Subotici. U malom zvoniku sastavljeno je zvono, dar mladog poručnika Luke Vojnića, sina Stipana Vojnića. Obnovljena je 1884. godine.

O tome da se razmatra lokacija za crkvu (danas katedralu) i župni dvor saznajemo iz pisma nadbiskupa kalačkog i bačkog, grofa de Battyána iz 1763. godine. Nakon 10 godina pregovora kalački nadbiskup je 1773. potpisao bulu kojom se crkvena župa u Subotici izuzima iz franjevačke jurisdikcije i predaje na upravu vanjskim svećenicima. Kao privremena župna crkva, poslužila je zavjetna kapela sv. Roka. Ona je tada proširena tako da je ispred nje dograđen veliki trijem od dasaka. Ta kapela sv. Roka 1773. postaje župnom crkvom, a izgradnja župne crkve svete Terezije počinje dvadesetak godina kasnije, 1797. godine.

Prema lokalnom popisu pučanstva iz 1919. godine, koji je trebao pokazati dominaciju nemađarskog, slavenskog stanovništva kao potporu naporima učinjenim na pariškoj mirovnoj konferenciji u kojoj se odlučivalo o povlačenju granice, Subotica je imala 101.286 stanovnika, od toga Bunjevaca je bilo 65.135, Srba 8.787, Mađara 19.870, Nijemaca 4.251 i Židova 3.293. Svaki popis govori mnogo više o onima koji popisuju, o državi ili vlasti, prema tome, 1919. se nije odjednom stvorilo tih 65.000 Bunjevaca. Riječ je o tome da su se oni ranije izjašnjavali kao Mađari, jer je takvo bilo ozračje. Iz dokumenta se vidi i da je rimokatolika bilo 87.655, a također i da su većina stanovnika bili ‘zemljodilci’, njih 79.593.«, rekao je Stevan Mačković.

U Subotici i danas postoji kip sv. Roka na zidu kod crkve u Dudovoj šumi, a arhivski dokumenti kazuju da je 1923. godine župnik Ljudevit Budanović podnio molbu za popravku kipa sv. Roka u Dudovoj šumi.

O crkvi sv. Roka

Na mjestu gdje je današnja crkva nalazio se Trg svetog Roka, a za crkvu svetog Roka je kupljena kuća krojača Petra Malagurskog na glavnom putu. No, župa postoji od 1841. godine, a iste godine je formirana i župa svetog Jurja. Povijesni dokumenti kazuju da je prvi župnik bio Josip Bajić.

Odnos grada i crkve je bio dobar i zahvaljujući pomoći grada mogao se financirati ovakav objekt. To govori o tome kakva je bila generalna politika grada. Gradski senat je 1894. godine odobrio iznos od 80.000 forinti za gradnju crkve sv. Roka i raspisao natječaj za projekte. Osnovan je i poseban odbor inženjera za izbor primljenih radova. Od uvjeta natječaja poznato je samo da se crkva »ima izgraditi od prvoklasne cigle, a vanjski zidovi će biti obloženi tzv. svilenom presovanom i glatkom ciglom«. Na natječaju su odabrani arhitekti István Keresztes i Guido Höpfner, a radovi započinju iskopavanjem temelja u studenom 1894. godine. Crkva je završena za nepune dvije godine, 27. srpnja 1896. Do kraja iste godine nastavljeni su radovi na unutrašnjem uređenju i crkva je posvećena nekoliko dana prije Božića. Glavni izvođač radova je bio Károly Molcer, a nadzornik arh. Titus Mačković. Crkva je posvećena 28. svibnja 1841. godine.

Iz arhivske građe iz 1919. godine saznajemo da Blaško Rajić moli gradsko vijeće za pomoć pri popravci »plebanije«, da se trg i predvorje oko crkve uredi, kaldrmiše i ogradi. Navodi da su svi slični trgovi oko svih ostalih crkava uređeni, samo ovaj nije. »Oko crkve i pred njom stalno pasu krave, riju svinji i guske gagaču, niti pobožnosti, niti pristojnosti u prilog«. Ova crkva bila je i predmet napada demonstranata, pa stoga godine 1922. Blaško Rajić moli pomoć za popravku prozora, ali je molba odbijena.

U nastavku predavanja Mačković je izdvojio nekoliko kerskih (dio Subotice, prim. a.) župnika čije je cjelokupno društveno djelovanje bilo značajno. To su Aleksa Kokić, koji je godinu dana bio kapelan u vrijeme Blaška Rajića, potom bački hrvatski književnik, bibliograf, prevoditelj s francuskog Ivan Kujundžić i Blaško Rajić, koji je imao utjecaj i značaj u društvenom, političkom životu u periodu monarhije, Kraljevine SHS, ali i u socijalističkom periodu.

Stevan Mačković govorio je i o tome da su matricule, to jest matice krštenih, rođenih i umrlih značajan dio Povijesnog arhiva. Zanimljiv je podatak da je prvi upisani u knjigu rođenih 2. lipnja 1841. godine bio Péter Kopilovity. Za sve zainteresirane, na sajtu Povijesnog arhiva je omogućeno pretraživanje matičnih knjiga na internet stranici www.suarhiv.co.rs.

Dokumenti subotičkog arhiva nose oznaku POAS – povijesni arhiv Subotice, a podijeljen je u fondove. Tako se, među ostalim, u arhivu nalazi i zbirka projekata crkve svetog Jurja, svetog Roka i svete Terezije.

Na kraju izlaganja predavač je spomenuo i osnovnu školu u blizini crkve koja je počela s radom 1871. pod imenom Sv. Rok, a ime Ivana Milutinovića, koje danas nosi, dobila je 1961. godine.

Nela Skenderović