Intervju
Na nama je da oblikujemo ljubitelje neprolaznog stvaralaštva
Rođena Petrovaradinka Vlasta Pokas Maaestracci nižu glazbenu školu završila je u Novom Sadu, gdje je, uz srednju pedagošku, nakon toga završila i srednju glazbenu školu. Nakon toga upisuje Fakultet fizičke kulture, te ga završava zvanjem profesorice tjelesnog odgoja i diplomirane organizatorice sportske edukacije. Usporedo s time studira, i 2000. godine završava Akademiju umjetnosti u Novom Sadu, stekavši zvanje glazbene pedagogice, a 2009. na istom fakultetu stječe zvanje diplomirane glazbenice – orguljašice u klasi profesora Andrije Galuna i Maria Perestegia, odnosno diplomirane glazbene umjetnice-master u klasi prof. Zoltána Borbélya. Tijekom master studija boravila je u Belgiji, Sloveniji i Hrvatskoj, a od 2000. godine daje niz samostalnih orguljaških koncerata u Novom Sadu, Subotici, Bečeju, Hvaru i Perreuxu sur Marne (Francuska). Od 1999. angažirana je u ženskom Nikolajevskom internatu (srednjškolskom) u Novom Sadu, gdje organizira muzičke radionice i seminare, odnosno kao profesorica-odgojiteljica s djevojkama iz Srednje glazbene škole Isidor Bajić. Na međudomskim natjecanjima u kategorijama popularne, etno i klasične glazbe s učenicama postiže visoke rezultate, kako na regionalnoj tako i na republičkoj razini. Na prijedlog hrvatske zajednice, od ove godine angažirana je na mjestu zamjenika načelnika Gradske uprave za kulturu Grada Novog Sada. Živi u Petrovaradinu.
Kakva je trenutačna orguljaška scena u Vojvodini? Čini se da smo imali mogućnosti povremeno i čuti po neki koncert, no da su sada oni sve rjeđi. Imaju li orguljaške izvedbe svoju publiku u našim krajevima?
Umjetnost muziciranja na orguljama ima bogatu tradiciju u Vojvodini, ali je veliki broj instrumenata u vrlo lošem stanju zbog neodgovarajućeg održavanja. Iz tog razloga skupina poklonika orguljaške muzike, na čelu s profesorom orgulja na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu Zoltánom Borbélyem, osnovala je fondaciju Organum pannonicum, koja prikuplja sredstva za popravke najugroženijih vojvođanskih orgulja. Na taj način se vodi borba za očuvanje kako naše kulturne baštine, tako i orguljaške scene koja se polako gasi. Ranijih godina smo u Novom Sadu imali veliki broj gostovanja stranih izvođača-orguljaša, svirali smo i mi koji smo tada studirali, no godinama se orguljaška scena polako gasila, usprkos publici koja je brojna i željna ovakvog glazbenog izraza.
Što Vas je privuklo muziciranju na orguljama i stručnom obrazovanju u tom pravcu?
Orgulje su najveći, najkompleksniji i pored ljudskog glasa, najsavršeniji glazbeni instrument. Mozart ih je s razlogom nazivao »kraljicom instrumenata«. Grandioznost zvuka, spoj arhitektonskog ostvarenja i misterij akustike prostora privlačili su me još od najranijeg djetinjstva. Da biste se bavili ovim instrumentom, neophodno je da imate veliko glazbeno predznanje i iskustvo, stručno vođenje i potporu, bezuvjetnu ljubav i poštovanje prema njemu, veliko odricanje i zalaganje, kao i privilegij pristupa samom instrumentu. Kada vam se u jednom trenutku svi ovi elementi spoje, vrata za ulazak u svijet orguljaške glazbe su vam otvorena.
Imaju li katolički vjernici, koji najčešće mogu čuti orgulje kod nas, kapaciteta biti publika i za skladbe koje nisu duhovnoga karaktera? Razumiju li oni koji nisu vjernici, primjerice kompozicije proprija mise, kada se izvode kao isključivo umjetnička djela, van bogoslužja?
Uloga orguljaša-izvođača jest da oživi višedimenzionalni duh orguljaške glazbe unutar monumentalnog prostora. Glazba je univerzalan jezik i, iako ponekad apstraktna, dostupna je i razumljiva svima onima koji je slušaju otvorenog srca, bilo da je pisana kao umjetnička ili duhovna, što po meni ima identičnu stvaralačku vrijednost.
Kako muzički razigrati, kako uputiti na »pravi« glazbeni put mlade ljude?
Razvijanje glazbenog ukusa počinje još u, da tako kažemo, prenatalnom periodu. Ono što vas kroz odrastanje kao zvuk okružuje, utječe na vaše poimanje kriterija lijepog u muzici. Život u kolektivu, vršnjačke skupine i autoriteti znanja u velikoj mjeri daju svoj doprinos formiranju glazbenog ukusa. Kao glazbena pedagogica nastojala sam osobnim primjerom, s puno ljubavi, posvećenosti i pozornosti približiti kvalitetnu, umjetničku glazbu mladim generacijama i mislim da sam u tome imala dosta pozitivnog iskustva i uspjeha.
Kako glazba i sport idu skupa? Voljeli bismo to saznati na Vašem primjeru.
Na prvi pogled zvuči neobično, ali za mene glazba i sport čine jedno. Pružaju savršenu ravnotežu u poboljšanju kvalitete života. Dijete koje odrasta, pored osnovnog, uz glazbeno obrazovanje i sportske aktivnosti može usvojiti mnoge vrijedne vještine, kako kognitivne tako i fizičke, koje vode k uspjehu u učenju i potencijalnoj budućoj karijeri na jedan veoma privlačan i zabavan način.
Koji su prioriteti kulturne politike jedne velike lokalne samouprave kao što je Novi Sad? Promatraču sa strane, stanovnicima i posjetiteljima ovog grada često se čini da se želi postići vrlo raznoliko polje djelovanja za stvaratelje i za konzumente kulturne scene, koja se ponekad pretvara u »kulturnu kakofoniju«.
Grad Novi Sad je proces izrade Strategije kulturnog razvoja za period 2016.-2026. godine započeo koncem 2015., a proces je tekao usporedo s već započetom izradom prijave za Europsku prijestolnicu kulture 2021. godine. Strateško opredjeljenje Grada Novog Sada jest promidžba i potpora kulturne raznolikosti i interkulturnog dijaloga. Znanje o drugim kulturama je dostupno i doprinosi trajnom međusobnom prepoznavanju i razumijevanju vrijednosti različitih društvenih skupina, na osnovu čega se uvažavaju potrebe i praksa drukčijih kulturnih zajednica, što sve skupa doprinosi dinamičnom i bogatom kulturnom životu Grada Novog Sada.
Postoji li u Novom Sadu konflikt »elitističke« i »komercijalne« produkcije u sektoru kulture?
Ono što Vi ovdje nazivate elitističkom i komercijalnom produkcijom ja bih nazvala neprolaznim i prolaznim stvaralaštvom. Po mojem shvaćanju, ove dvije stvaralačke struje nisu u konfliktu i nemaju dodirnih točaka, one samo kohabitiraju. Na vama je da birate kojoj ćete se prepustiti, a na nama kao kulturnim radnicima je da djelujemo tako da privučemo i oblikujemo što više ljubitelja neprolaznog stvaralaštva, pružajući im bogatu lepezu istog.
Je li kasno da se lokalna hrvatska zajednica u Gradu, s nevelikim potencijalima koje ima u sektoru kulture, pozicionira spram programa Europske prijestolnice kulture? Kako bi to pozicioniranje idealno moglo izgledati?
Europska prijestolnica kulture jedna je od najistaknutijih kulturnih inicijativa u Europi. Gradovi se biraju na temelju kulturnog programa koji mora imati istaknutu europsku dimenziju, potaknuto sudjelovanje i aktivno uključivanje građana koji pridonose dugoročnom razvoju grada. To je ujedno sjajna prilika gradovima da promijene svoj imidž, postanu vidljiviji na karti svijeta i preispitaju svoj razvoj kroz kulturu. Nama, kao lokalnoj hrvatskoj zajednici, bitno je da imamo svoju publiku i da naše aktivnosti kontinuirano proširujemo i obogaćujemo. Mi već činimo dio kulturne slagalice Grada Novog Sada programima koji ulaze u programski luk Doček, i to s bitnim i itekako značajnim potencijalima.
Može li gradska administracija Novog Sada intenzivnije i strateškije investirati u projekte lokalne hrvatske zajednice u području kulture? Do sada se činilo da su dominantni oblik toga bili natječaji za projekte, no je li to dovoljno?
Bitno je znati da Gradska uprava za kulturu može, kao stručna služba lokalne samouprave, raditi samo ono što je zakonom dozvoljeno. Jedan od načina stimulacije raznolikih kulturnih sadržaja u gradu jesu natječaji. Mi smo u Novom Sadu tu priču podigli na najvišu moguću razinu. Možemo biti ponosni što se od ove godine za kulturu odvaja 7% od ukupnog proračuna Grada. Otvaraju se nove kulturne stanice. Tu vidim mogućnost za razvoj hrvatske zajednice i potporu njezinih kulturnih projekata s mnogo više izdvojenih sredstava.
Koje poslove obavljate u Gradskoj upravi za kulturu? Imate li svakodnevnog doticaja s pitanjima koja se tiču hrvatske zajednice i kako ih eventualno Gradska uprava rješava?
U Gradskoj upravi za kulturu radim od ove godine kao samostalna savjetnica, odnosno kao rukovoditeljica projekata u području kulture. U kontaktu sam s hrvatskim kulturno-prosvjetnim udrugama koje deluju na teritoriju ove lokalne samouprave. Za sada se suradnja svodi samo na financiranje i sufinanciranje projekata, odnosno na njihovu financijsku potporu. Za dalje ćemo vidjeti.
Uvijek aktualno pitanje za petrovaradinske Hrvate je kako sačuvati, prezentirati i osuvremeniti umjetničku i sveukupnu povijesnu baštinu Petrovaradina. Imate li Vi preporuku ili savjet?
Nije pretenciozno ako u kulturi želimo više i bolje. Kultura je najbolji način prevladavanja antagonizma prošlih i budućih, a istovremeno i najbolji način očuvanja identiteta lokalne zajednice. U procesu decentralizacije kulturnih sadržaja u gradu nalazimo mogućnost lokalnog razvoja hrvatske zajednice i privlačenja šire publike od koje očekujemo da sugerira, pa u nekim aktivnostima i sudjeluje u oblikovanju kulturnih sadržaja. Postoji inicijativa otvaranja muzeja u Petrovaradinu. U tijeku je prikupljanje predmeta i digitalizacija pisane dokumentacije. U planu je da se u okviru kulturno-prosvjetnih društava otvaraju nove sekcije, uvode novi kulturni sadržaji, daju nove ideje, uključuju mladi ljudi…
Razgovor vodio: Marko Tucakov
