Intervju Intervju

Rezervati biosfere su nemogući bez ljudi

UNESCO je 15. rujna u Svjetski popis rezervata biosfere upisao, među 727 koliko ih ima u 131 državi, jedini rezervat biosfere koji se prostire u pet država – Srbiji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Sloveniji i Austriji. U sastav novog rezervata je ušlo Bačko Podunavlje, nacionalni rezervat biosfere, koji se prostire na 176 tisuća hektara u Zapadnoj Bačkoj, uz Dunav i Mostongu, i u kojem su i pet općina – Sombor, Apatin, Bač, Odžaci i Bačka Palanka sa svojim stanovnicima. Kako je tekao ovaj proces i što to znači za stanovnike ovoga područja razgovarali smo s biologom iz Pokrajinskog zavoda za zaštitu prirode MarkomTucakovim, koji je sudjelovao u cijelom ovom procesu od početka do kraja i koordinirao poslove vezane uz međunarodnu suradnju.

Kako je tekao cijeli proces nominacije i proglašenja Rezervata biosfere »Mura-Drava-Dunav« i kakva je bilaVaša uloga?

U Pokrajinskom zavodu za zaštitu prirode, budući da radim na mjestu koordinatora poslova međunarodne suradnje, od prvih naznaka da će se intenzivno raditi na proglašenju prekograničnog rezervata biosfere, bio sam uključen u taj posao. To je bilo 2011. godine. Bili smo ambiciozni i budući da je sama procedura proglašenja dosta složena bilo je potrebno prvo vidjeti žele li svi to na lokalu, pa tek onda predložiti državi da nominaciju završi i predloži UNESCO-u. To je značilo da smo krenuli u široki proces konzultacija sa svim zainteresiranim stranama. Prvo je bilo u planu da u rezervat uđu samo zaštićena područja u zapadnoj Bačkoj, a nakon sugestije UNESCO-a je uključen širi prostor Podunavlja, sa Specijalnim rezervatom prirode Karađorđevo, te prirodna područja uzduž Mostonge. Tada smo posao završili za četiri godine. O tome što se planira morale su biti upoznate lokalne samouprave, stanovnici, svi oni koji imaju bilo kakav gospodarski ili drugi interes na tom području na planu šumarstva, poljoprivrede, privrede, ribarstva, rekreacije i da se čuje i njihovo mišljenje, kao i relevantnih tijela državne uprave. Nominacija je podnesena 2015. godine, kada je plan bio da se područje Srbije samo pridruži postojećem Rezervatu biosfere »Mura-Drava-Dunav« koji je proglašen ranije na teritorijima Hrvatske i Mađarske. No, to nije prihvaćeno jer je UNESCO zahtijevao da se područje priključi s više prostora, naselja i zaštićenih područja i da se planira drukčije unutrašnje zoniranje. Mi smo, skupa s Ministarstvom zaštite okoliša, Pokrajinskim tajništvom za urbanizam i zaštitu okoliša i Nacionalnom komisijom za suradnju s UNESCO-m u Ministarstvu vanjskih poslova tada počeli drukčije razmišljati, no tada se problem spora oko granica pokazao kao nepremostiv. Pitanje je bilo kako prikazati granice na mapi i nije postignuta suglasnost unutar ovih pet država, iako je pet ministara zaštite okoliša potpisalo političku odluku da se radi na prijedlogu proglašenja ovog rezervata još 2011. godine.

Umjesto toga, predloženo je da se nominira Bačko Podunavlje samostalno. Pokrenuli smo proces nominiranja i Srbija je 2016. predložila novo područje, koje je 2017. godine od strane UNESCO-a prihvaćeno kao rezervat biosfere. Nije se, međutim, odustalo od prekograničnog područja. Ta inicijativa ima gotovo tridesetogodišnju povijest. Dobila je zamah 2012., kada su Hrvatska i Mađarska proglasile prekogranični Rezervat biosfere »Mura-Drava-Dunav«, naš je proglašen 2017., Slovenija je nominirala svoj pod nazivom »Mura« 2017., a proglašen je 2018., a Austrija je dosta dugo radila i biosfera »Dolina donje Mure« je proglašena 2019. godine. Tada je praktički svih pet zemalja imalo svoje proglašene rezervate biosfere i trebalo ih je objediniti uz prevladavanje pitanja koje se kao sporno pojavilo na samom početku. Posao izrade nove prekogranične nominacije za svih pet povjeren je jednoj austrijskoj agenciji. Spor oko prikazivanja dijela rezervata koji više država smatraju svojim teritorijem prevladan je tako što su takve zone označene kao »zone gdje se preklapaju dva područja zaštite«. Takvu formulaciju su prihvatile sve države i svi ministri zaštite okoliša su potpisali nominaciju prije no što je UNESCO-u predana 2020. u travnju pod nazivom »Rezervat biosfere Mura-Drava-Dunav u pet država«.

Pokrajinski zavod za zaštitu prirode je u ovom procesu bio stručni koordinator ovlašten od Ministarstva zaštite okoliša koje je bilo nositelj projekta izrade nominacije i na nacionalnoj i na međunarodnoj razini.

Što ste Vi konkretno radili u ovome procesu?

Koordinirao sam proces nominacije. Bilo je potrebno odgovoriti na pitanja koje je UNESCO postavio na prilično opsežnom obrascu, kako bi se provjerilo ispunjava li područje kriterije koje UNESCO postavlja prilikom proglašenja rezervata biosfere i dokazati da ispunjava, ako ispunjava. To smo radili na osnovu postojećih podataka, širokih konzultacija sa svim zainteresiranim stranama i uz uključivanje zainteresiranih iz lokalnih zajednica u cijeli proces. Uključivanje je značilo i to da smo upravljanje tim područjem također podijelili s lokalnim zainteresiranim stranama, unutar Savjeta za koordinaciju za područje Bačkog Podunavlja. Radio sam i na promoviranju rezervata biosfere među lokalnim stanovništvom i njihovom informiranju, a usporedo s tim i na provođenju međunarodnih projekata na tu temu. Rezultat toga je da sada imamo praktički dva rezervata biosfere: Bačko Podunavlje, koje je istovremeno dio rezervata »Mura-Drava-Dunav«.

Što rezervat biosfere znači za život ljudi na tom području?

Potencijalno može značiti dosta. Ako se cijeli posao završi na postavljanju informativnih ploča s logoom i znakovima, i ako se o tome samo afirmativno priča, onda ovaj, najveći globalni status u zaštititi prirode i održivom razvoju neće puno značiti. Ukoliko, s druge strane, lokalno stanovništvo i sve razine vlasti prihvate kao međunarodnu mogućnost da se to područje i ono što tamo postoji, a što ga je nominiralo za rezervat biosfere, unaprjeđuje u smislu bolje promocije na tržištu, ukoliko to ugrade u razvojne strategije i planove financiranja, ukoliko koriste mogućnosti privlačenja međunarodnih projekata i drugih investicija, onda brend UNESCO-a može značiti puno. Već sada ima puno primjera na svjetskom turističkom tržištu da su upravo takva područja ona koja su prva po posjećenosti, atraktivnosti destinacija (uključujući i ruralni turizam), riječju – područja koja imaju veliku prednost. Već sada i prema području Monoštora, četiri godine nakon proglašenja »Bačkog Podunavlja«, gravitira veliki broj takvih projekata. Postoji puno kreativnih načina kako se priznanje UNESCO- a može iskoristiti.

Primjerice?

Posjetio sam relativno mali broj rezervata, najviše u zapadnoj Europi. U rezervatu biosfere »Pfälzerwald – Vosges du Nord« koji se nalazi na granici Francuske i Njemačke, primjerice, postoji obrtnička komora koja svakom svojem članu dodjeljuje naziv »prijatelj rezervata biosfere« ukoliko zadovolji kriterije da dobije tu etiketu. To znači da njegovi proizvodi na tržištu bolje prolaze, a kriteriji se odnose na održivo gospodarstvo i održivo korištenje prirode. Stav UNESCO-a je da se održivo korištenje prirode mora promovirati u vezi s Globalnim ciljevima održivog razvoja do 2030. u koje se rezervati biosfere dobro uklapaju. Drugi primjeri se odnose na oblast turizma, jer je doista riječ o vrlo jakoj mogućnosti za brandiranje destinacija. Najjači primjer koji mi imamo je međunarodni projekt »Biciklističke staze Europske Amazone«. Pet zemalja našega prekograničnog rezervata je uz financijsku pomoć EU kreiralo mogućnost na području rezervata biosfere za prekograničnu biciklističku stazu sa svom potrebnom infrastrukturom, sa sustavom prijavljivanja, informacijama za cikloturiste, mjestima za servise za bicikle, odmor i prenoćište. Cikloturizam je jedan od rastućih oblika turizma i imamo praktički opremljenu stazu u rezervatu koja promovira rezervat, a istovremeno ima i komercijalnu komponentu budući da je planirano da neke usluge koje su vezane uz stazu budu komercijalne. Vrlo je veliki broj primjera međunarodnih partnerstava u rezervatima biosfere na projektima zaštite biodiverziteta, kulture, ruralnog razvitka, edukacije, rada s djecom i mladima i znanstvenih istraživanja. Za to rezervati biosfere i služe.

Kako je lokalno stanovništvo prihvatilo ovaj rezervat i koliko je u mogućnosti koristiti njegove potencijale?

Ima dobrih i loših primjera. Dobar primjer je Monoštor, gdje se čini da je to zaista prihvaćeno od strane lokalnih vlasti, stanovništva i pružatelja turističkih usluga i koristi se i kao brend i kao nešto što u povlašteni položaj stavlja ono što se u Monoštoru nudi. Naravno da govorimo o razini ruralnog turizma koja kod nas postoji. Ako to usporedimo s nekim drugim destinacijama, zaista se može činiti kao nedovoljno. Ali, na našem području je izuzetno bitno, jer je slučaj Monoštora i u nominaciji dosta često korišten i spada u jedan od najboljih primjera očuvanog i održivog suživota ljudi i prirode koje imamo.

Rekao bih da smo kod proglašenja rezervata »Bačko Podunavlje« imali situaciju velikog oduševljenja i Ministarstvo zaštite okoliša je tome znatno doprinijelo, urađena je lijepa monografija koja je dobro odjeknula. Ali čini mi se da se nisu sve općine podjednako dobro snašle kod odgovora na pitanje što raditi s time.

Nije se jednako razvila svijest što to može značiti u planiranju lokalne politike. No, treba imati u vidu da smo mi na samom početku. Nije lako novu stvar pogurati kao veliki prioritet, napose u vremenima velikih ograničenja u kojima živimo. Čini mi se da je potrebno još puno toga, pravi ljudi na određenim mjestima i prefinjeni interes da bi nešto što nije postojalo – recimo suradnja svih pet općina na jednom zajedničkom projektu – imalo izvjesnu budućnost. Za sada nam se čini da bi turistički sektor od toga mogao najviše profitirati, ali rekao bih ponovno da su Sombor i Apatin tu priliku iskoristili bolje naspram ostale tri općine. Usporedo s našom, pri kraju je nominiranje za proglašenje područja Svjetske kulturne baštine Kulturnog krajolika Bača od strane Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Obje su se nominacije radile praktički skupa. S druge strane, postoji nekoliko međunarodnih projekata gdje su direktno Sombor i Apatin ravnopravni partneri u njihovom provođenju i gdje konkretno te lokalne samouprave vide koje su mogućnosti i benefiti od tih projekata. Nadam se da će ih biti više.

Jesu li lokalni stanovnici dovoljno educirani o tome što znači ovo proglašenje i koje su mogućnosti, potencijali za njihovu sredinu? Jesu li osposobljeni za pisanje projekata?

Ne bih, naravno, rekao da su u dovoljnoj mjeri educirani, iako pojedini dijelovi civilnog sektora jesu. Vjerojatno nikada nije dovoljno, budući da se projektna »industrija« i mogućnosti koje nudi vrlo brzo razvija. Za sada mi se čini kako je najbitnije da se zna kako oni koji imaju neposredne mogućnosti mogu prilike za međunarodne projekte koristiti.

Biolog ste po struci podrijetlom iz Berega, gdje čovjek još uvijek živi u prirodi i s prirodom. Kako Vam život u Novom Sadu odgovara?

Nikada se neću u potpunosti osjećati Novosađaninom, nemam takvu vezanost za grad u kojem živim i na neki način se osjećam kao netko tko je pobjegao sa sela. Nije da ne nosim teret krivnje što se to dogodilo, obzirom na to da vidim, kada je u pitanju osnovna ugodnost života, da sasvim drukčije živim ovdje u odnosu na to kako sam živio u Beregu. I tako će vjerojatno i ostati. Naravno da tu ima i nostalgije za prvih 26 godina života koje sam proveo u Beregu, računajući tu i studij. No, tu je i realnost, a realnost je ta da Novi Sad nudi iznimno puno mogućnosti za život kakav ljudi u svojem radno aktivnom dobu žele. Ritam Novog Sada je prilično brz i dinamičan, i ne daje prostora čovjeku da se navikne na rutinu već brzo nameće mnoge novosti. Prostor pomalo postaje zbunjujuće tijesan za populaciju koja ovdje živi. Graditeljske aktivnosti dosegle su nevjerojatnu razinu, skupa sa svime što ih prati. Uz to, postoji malo mogućnosti da se uživa u onom starom Novom Sadu, isto toliko malo koliko takve mogućnosti ljudi cijene i koliko se za njih bore. Za mene i moju obitelj takve mogućnosti najviše nudi Petrovaradin. Novi Sad je pun urbanih apsurda. Naravno, svjedok sam toga da u Beregu još uvijek postoje jasna »slijepljenost« ljudi za prirodu, pa čak i prosvjeda i bunta kada im se priroda oduzima. Svjestan sam da je za ono što želim raditi, na način na koji to želim raditi ipak jedini izbor i mogućnost bio Novi Sad, tako da sam s te strane zadovoljan. Pretpostavljam da će ta podvojenost ostati cijeloga života. Meni je ona zanimljiva i ne predstavlja mi više veliki problem.

Kakvi su pokazatelji danas o kretanju stanovništva u tom području? Ima li, osim odlaska, možda i nekih tendencija povratka u selo i ostanka mladih?

Imam osjećaj, na temelju podataka koje dobijem od ljudi na terenu, da je situacija u smislu odlaska ne samo mladih, već ljudi svih generacija iz sela u Podunavlju zastrašujuća. Ona znači destrukciju zajednice, koje pucaju po svim ključnim pretpostavkama svojeg postojanja: ekonomija, kohezija unutar obitelji, školstvo, socijalne usluge, državna uprava, lokalna samouprava, zaštita okoliša... U procesu nominacije naveli smo to kao jedan od najvećih izazova, jer su rezervati biosfere nemogući bez ljudi. Cijeli program »Čovjek i biosfera« u okviru kojeg se rezervati biosfere nominiraju, zasnovan je na tome da ljudi žive s prirodom, a ne da priroda bude »usamljena«. Za divljinu postoje zaštićena područja! S druge strane, postoje vrlo značajne inicijative za pozitivan ekonomski razvoj tih krajeva. U samom Somboru, pa i u mom rodnom mjestu se gradi nova infrastruktura, čak i turistička, koja indicira da možda dolaze drugačija vremena. Isto tako, prostorno planiranje tog područja podrazumijeva rekreativne zone, nove mogućnosti za korištenje prirodnih resursa koji do sada nisu korišteni. Ima znakova poboljšanja, ali drama glede demografskog pražnjenja područja i nedostatak rješenja glede nje ih, bojim se, pokriva.

Ima li konkretnih izvora sredstava da ljudi razviju svoje poduzetništvo i ostanu na tom području?

Mogućnost koju nude europski projekti, ne samo u sektoru zaštite prirode, nego uopće prekogranične suradnje s organizacijama, institucijama i drugim entitetima u EU su velike, ali prilično slabo, čak minimalno iskorištene. Od strane nekih samouprava kao što je Sombor bolje, a od strane nekih gotovo uopće ne, kao što su Bačka Palanka i Bač. Prije tri tjedna je na političkoj razini EU usuglašen i usvojen program pretpristupne pomoći IPA III za zemlje Zapadnog Balkana, i već je pri kraju kreiranje novih programa prekogranične suradnje Srbije sa svim zemljama koje su nam interesantne u susjedstvu, a za nas su to prije svega Hrvatska i Mađarska. I za ljude iz Bačkog Podunavlja se otvaraju nove mogućnosti, a volio bih i da sama država i na regionalnoj razini i državnoj bude spremna da ljude na lokalu potakne u smislu olakšanja kod sufinanciranja tih projekata, ali i u smislu razvoja ideja kako te mogućnosti koristiti. Iskustvo u upravljanju i životu s prirodom i tu je vrlo bitno, a stanovništvo zapadne Bačke nije nesposobno, no uglavnom nema razvijene vještine samoorganiziranja. Može se desiti da će te mogućnosti iskoristiti oni koji su najsposobniji ili imaju najbolje lobiste i odvući najveći dio kolača, a oni ostali, pretežito ruralna populacija, koji možda imaju veće potrebe, će ostati uskraćeni.

Kako spojiti velike neprofitne organizacije koje imaju ljudske kapacitete i znanje da kreiraju velike projekte i ljude koji su na lokalu koji nemaju ta znanja?

Odličan, i ni malo lak zadatak za lokalne samouprave! Ne znam koji bi zadatak bio prioritetniji za lokalne samouprave od ovog. Kada već budu otvoreni natječaji za prijedloge projekata, tada će već biti prekasno, jer će biti ostavljeno relativno kratko vrijeme da se spremi sva potrebna dokumentacija. Sada je prava prilika, kada su sve opcije otvorene, da sudjeluju u njihovom kreiranju. Iz procesa konzultacija tijekom pripreme novih programa Mađarska-Srbija i Hrvatska-Srbija se zna koji će biti prioriteti, te pozivam sve aktere da razmišljaju o tome tko bi mogao biti uključen, s kojim programima, s kojim prioritetima, na koji način će se osigurati sufinanciranje, koji su razvojni prioriteti pojedinih lokalnih samouprava. Velike i izdašne EU fondove još ne možemo koristiti, učimo se od ovih koji su nam na raspolaganju sada.Vrijeme je i za kreiranje ljudske baze koja bi bila uključena u iskorištavanje ovakvih projekata. No, nikako bez lokalnih ljudi i nikako bez skeniranja njihovih potreba. Kada sada gledam, kao zainteresirani pojedinac, popis projekata koji su bili realizirani kroz protekla tri poziva u programu Hrvatska-Srbija i Mađarska-Srbija, rekao bih da neki očiti prioriteti kada je u pitanju razvoj pograničnih krajeva uopće nisu dotaknuti. To vjerojatno znači da ili nije bilo dovoljno stručnih, kreativnih i dovoljno motiviranih ljudi da rade na razvoju takvih projekata ili jednostavno nije bilo podrške od pojedinih razina vlasti u smislu njihovog poticanja sufinanciranjem i na druge načine.

Znači li to da se ne mogu iskoristiti mogućnosti ukoliko i same lokalne samouprave ne budu aktivne na tom polju u suradnji s lokalnim stanovništvom?

Ne živimo više u vremenu kada monopol onih koji vode lokalne samouprave i institucija koje su pod okriljem lokalnih samouprava može biti jedino znanje i resurs koji postoji za lokalni razvoj, pa i u oblasti okoliša. Bez neposrednog sudjelovanja ljudi koji su zaista odlučili čvrsto ostati na tom području, a sada su jedino takvi, s čvrstim odlukama, i ostali tamo, i koji upravo iz tog razloga imaju i dalje interes za razvoj tog područja, neće prioriteti izići na svjetlo dana. I u oblasti zaštite okoliša sada lokalni ljudi, mnogo više nego prije i mnogo mlađi nego prije, jasnije prepoznaju da je priroda koja je preostala u Bačkom Podunavlju jedan od najvećih aduta i nešto što se najjače mora čuvati. Često čujem u rodnom kraju: »Ti štitiš prirodu, ne daj da nam bude oduzeta«. To je indikativna i instinktivna molba. Postali smo svjesniji toga koliko brzo nam priroda propada ali i koliko nam je jako potrebna.

Intervju vodila: Jasminka Dulić

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay