Dragi naši čitatelji, ako ste uzimajući u ruke ovaj broj Hrvatske riječi pomislili kako ćete čitati novinu na hrvatskom jeziku, u krivu ste. I u krivu ste bili sve ove godine, od prvog broja tjednika. Ne čitate vi Hrvatsku riječ pisanu na hrvatskom, već na srpskom jeziku. Tako kažu i to ne tamo neki tabloidi koji koriste svaku priliku dodati malo kisika na ionako zapaljive odnose Beograda i Zagreba, već to kaže struka. Ili preciznije (da bude još gore) piše. I to ne bilo gdje već u odobrenom školskom udžbeniku iz kojeg u Srbiji uče đaci osmih razreda. A ako se njihovi nastavnici doslovce drže tog udžbenika đaci će naučiti da je srpski, jezik kojim osim Srba govore i Hrvati, Crnogorci i Bošnjaci. I sada vam je valjda jasno ono o Hrvatskoj riječi i jeziku na kojem mi pišemo, a vi čitate.
Neosporno je da su razlike između srpskog i hrvatskog jezika male i da se govornici ovih jezika mogu u potpunosti razumjeti. Ali isto tako neosporno je i da su srpski i hrvatski jezik dva zasebna slavenska jezika. Pozvat ću se ovdje na rad prof. dr. sc. Tihomira Maštrovića koji navodi da su hrvatski i srpski jezik imali svoje tijekove standardizacije. »To što su se oba jezika iskristalizirala na osnovici novoštokavskoga dijalekta ne znači previše: jezikoslovlje je puno bliskih, a priznato različitih standardnih jezika nastalih na sličnoj ili istoj dijalekatskoj osnovici. Primjeri su za to bugarski i makedonski, norveški i danski, indonežanski i malajski, hindi i urdu, itd.«, navodi Maštrović u članku Kodifikacija hrvatskoga jezika u međunarodnome kontekstu.
Hrvatski jezik međunarodno je priznat jezik, što znači da hrvatski jezik ima samostalni jezični kod u međunarodnome sustavu kodificiranih jezika.
Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju hrvatski jezik postao je jedan od 24 službenih jezika EU. Čekajte, ili možda i nije? Možda je to zapravo srpski jezik, a Hrvati su eto prevarili Briselsku administraciju i podmetnuli joj kukavičje jaje, pardon hrvatski jezik.
Z. V.
