Tema

S politike na r(ij)eči

U udžbeniku S reči na dela, Gramatika srpskog jezika za osmi razred osnovne škole, (izdavač BIGZ školstvo, 2021.), čiji su autori Slobodan Novokmet, Vesna Đorđević, Jasmina Stanković, Svetlana Stevanović i Jole Bulatović na stranici 43 se navodi, među ostalim, da se slavenski jezici razvrstavaju u tri skupine – istočnoslavensku, zapadnoslavensku i južnoslavensku skupinu. Navodi se da južnoslavenskoj skupini pripadaju srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik, a da Hrvati, Bošnjaci, i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski, bošnjački i crnogorski. Tako piše u udžbeniku, čime se negira postojanje i hrvatskoga jezika. Ovaj udžbenik je odobrio Zavod za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja.

Stav Odbora za standardizaciju srpskog jezika

Rukovoditeljica Zavodovog Centra za razvoj programa i udžbenika Tatjana Mišović kaže za Hrvatsku riječ da Zavod za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja, u skladu s člankom 40. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja i člankom 23. Zakona o udžbenicima, na osnovu obrazložene stručne ocjene, predlaže ministru da se prihvati ili odbije zahtjev za odobravanje rukopisa udžbenika.

»Pošto se 2021. godine počeo primjenjivati novi program za osmi razred osnovne škole, krajem 2020. izdavači su počeli podnositi zahtjeve za odobravanje rukopisa udžbenika za osmi razred. U rukopisima udžbenika srpskog jezika i književnosti za osmi razred osnovne škole, koji su prvi pristigli na davanje stručne ocjene u Zavod za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja, uočeno je da su u lekciji o podjeli južnoslavenskih jezika navedeni različiti jezici. S obzirom da je bilo neophodno da o podjeli južnoslavenskih jezika u udžbenicima različitih izdavača bude izražen jedinstven i normiran stav, Zavod za unapređenje obrazovanja i vaspitanja obratio se Odboru za standardizaciju srpskog jezika s molbom za precizne upute kako ova podjela treba glasiti, odnosno koji jezici se nazivaju južnoslavenskim jezicima«, odgovorila je Tatjana Mišović koja nam je dostavila odgovor spomenutog Odbora.

»Stav Obora je da među južnoslavenske jezike treba navesti bugarski, makedonski, slovenski i srpski jezik. Uz srpski jezik u napomeni treba dati da Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci ovaj jezik nazivaju hrvatski, bosanski-bošnjački i crnogorski jezik. Odbor je u više navrata upozoravao da u srpskom jeziku umjesto naziva bosanski jezik treba upotrebljavati naziv bošnjački jezik. U svezi s objašnjenjem pojmova lingvistički jezik i politički jezik smatramo da je na piscima udžbenika da to objasne. O tome ima dovoljno u udžbenicima, a tu su i stručnjaci za srpski jezik u Zavodu da provjere udžbenike«, navodi se u odgovoru koji je potpisao predsjednik Odbora prof. dr. Sreto Tanasić.

Negiranje zajedničkog jezičnog nasljeđa

Lingvistica iz Novog Sada Svenka Savić naglasila je na početku razgovora da u Srbiji nije objavljena Historija srpskog jezika koja bi bila sveučilišni udžbenik na osnovu kojeg bi se prelijevali znanstveni podaci u neposrednu praksu u udžbenicima i drugim učilima za osnovne i srednje škole.

»U naletu srpskog nacionalizma danas je pokušaj u svim porama društva da se izokrenu neke do sada ustaljene činjenice, pa i u jeziku, u sadašnjem i u historijskom periodu. Pri tom imamo na umu da je svaka historija, pa i historija jezika konstrukcija sačinjena za potrebe određenih političkih i društvenih ciljeva. Tako je nekim novim izdavačkim kućama školskih udžbenika, kao što je i BIGZ, Zavod za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja odobrio razne udžbenike, pa tako i novi udžbenik Gramatika srpskog jezika za osmi razred osnovne škole, autorskog tima, a na osnovu recenzija, u kojem se na historijsku perspektivu prelama ono što je današnji jezični trenutak u regiji južnoslavenskog područja – negiranje zajedničkog jezičnog naslijeđa. Očekivano je da nacionalisti pronalaze svoje putove u obrazovanju, kao i u politici, vojsci, ili u znanosti«, kaže Savić i naglašava da je zato velika odgovornost na nastavnicima srpskog jezika koji odabiraju udžbenike za učenike u svojim školama.

»Nastavnici imaju pravo jednu trećinu onoga što je u udžbeniku zamijeniti, pa evo prilike da se na ovom primjeru pokažu što su učili za vrijeme svojih studija na katedrama u Srbiji. Jedna od reprezentativnih je i Odsjek za srpski jezik i lingvistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu gdje ovu problematiku predaje akademkinja Jasmina Grković Major. Ona crnogorski jezik stavlja pod navodnike, ’crnogorski jezik’, kao što se stavljaju isti pravopisni znaci i za naziv Kosova i Metohije – u značenju da ne postoji. Dakle ima takvih tu među nama. Ali naša je dužnost da ovladamo kritičkim mišljenjem i da ga koristimo u pravcu traganja za istinom. Moje je mišljenje da kod nastavnika srpskog jezika moramo razvijati kritičko mišljenje i, s druge strane, da preuzimaju odgovornost za svoje odabire. Danas je jezična situacija takva da imamo jedan policentričan jezik koji ima više naziva. Takav je bio i ranije. Ako hoćemo da živimo u slozi i suradnji s drugima u regiji poštovat ćemo njihove specifičnosti«, kaže Svenka Savić.

Grubi uređivački previd

Sa subotičkim piscem i profesorom književnosti srpskog jezika, Đorđem Kuburićem, razgovarali smo o tome kako bi trebalo pisati u udžbenicima o podjeli jezika.

»Do prije tridesetak godina južnoslavenski jezici zvali su se: srpskohrvatski, slovenački, makedonski, bugarski i staroslavenski. Danas su to: srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski koji još nije doživio punu lingvističku afirmaciju, slovenski, makedonski i bugarski. Hrvatski književni jezik izdvojio se iz srpskohrvatske jezične norme, i standardizirao se na istočnohercegovačkom dijalektu. Ima, doduše, srpskih lingvista koji smatraju da jezici s nekadašnjeg srpskohrvatskog jezičnog područja lingvistički spadaju u srpski jezik, i nazivaju ih 'političkim' jezicima, jezici samo po imenu.

Što se ovog udžbenika tiče, izdanje BIGZ-a, radi se o grubom uređivačkom i redaktorskom previdu. Naime, od početka devedesetih godina prošlog vijeka, dok još nisu bili definirani jezični standardi, nakon raspada SFRJ, tako se to označavalo. Vjerojatno je izdavač samo pretiskao publikaciju. U sličnim udžbenicima drugih izdavača, nisam imao uvida u sve, piše kako treba: srpski, hrvatski, bošnjački...«, kaže Đorđe Kuburić.

Autoritarna gesta

Goran Rem, šef katedre za hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Osijeku, redoviti profesor u trajnom zvanju, autor desetka knjiga književnosti iskustva jezika, kaže o podjeli jezika kakvi su navedeni u ovom udžbeniku kako je preimenovanje razlika između dvaju ili više jezika imenovati »nazivanjem«, smještanje naoko ozbiljne i neafektivne znanosti o jeziku u poziciju nadmenog, tj. – autoritarnog znalca, a ne komunikacijskog obavještavanja.

»Južnoslavenski pokušaji da se u romantičarskim koncepcijama preko jezika približe jezici koji su već povijesno imali imena bili su od početaka izloženi krhkim osloncima – čitaj zalihama običajnih oblika kao mjestima na kojima se čuva kreativna bliskost. Napregnutost između tog približavanja i standardiziranja jezika prije 200-tinjak godina spram razlika koje su ipak unutar regija nastavile plesati nešto drukčije izvedbe čak i doslovnoga kola, nastojala se pomiriti još jednom prije stotinu godina kada je jugoslavenski kulturalni projekt imao podršku i kod najtalentiranijih umjetnika riječi pa su htjeli zamijeniti svoj materinji jezik za artificijelni 'jugoslavenski' u kontekstu očiglednog naginjanja slike svijeta u apokaliptičnu nezaustavljivost«, kaže Goran Rem kako su oni ulagali u neku veću zajedničku snagu, potrebnu za eventualnu obranu od očigledno nastupajuće Velike Svjetske Destrukcije.

Riječ je o jako bliskim jezicima, kojima je njihova višestoljetna književnost pisana i u bliskim pismima, ali je sam jezik višestoljetno svjestan svojeg imena kao supstancijalne bliskoznačnice kolektivu, narodu, a politička naguravanja oko tih kulturalno i književno dugotrajnih jezika u veliku bliskost – jezici su iskoristili u svoju i kulturalnu kolektivnu prednost. Narodi (djeca velika, veli Silvije Strahimir Kranjčević) se jesu tragično potukli (pod nametnutim satom povijesti), politički je koncept hijerarhije nacija bio neprihvatljiv, ali jezici nisu jer su se generativnim posezanjima toliko ponudili punoj međusobnoj razumljivosti da je scena književnosti nastavila u svim svojim dominantnim učincima slati svoje jezične učinke svim ovim različitim jezicima. Jezicima kreativne Razlike. Svako svođenje ikojega jezika u fusnotu, poput one hijerarhijskog gesta i autoritarne u tom lošem udžbeniku, negiranje je tom udžbeniku svoje kompetentnosti ikoga obrazovati, prije svega, a onda je samo njegovo pojavljivanje, takvog udžbenika, retardiranje obrazovanja«, kaže Goran Rem.

Jasne razlike među jezicima

O novom udžbeniku S reči na dela, Gramatika srpskog jezika za osmi razred osnovne škole i o jezičnim standardima razgovarali smo i s Klarom Dulić Ševčić, master profesoricom jezika i književnosti, koja je završila master studije Komparativne književnosti s teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu. Profesorica je srpskog jezika i književnosti u subotičkoj Osnovnoj školi Ivan Goran Kovačić.

»Važno je napomenuti da se od školske 2021./2022. u Republici Srbiji primjenjuje novi program nastave i učenja za četvrti i osmi razred. Mislim da je ovakav navod u ovom udžbeniku samo korak dalje od onoga što se pojavljivalo u ranijim izdanjima udžbenika za osmi razred osnovne škole.

Godine 1850. u Beču postignut je Književni dogovor između predstavnika iliraca, koji su predvodili reformu jezika u Hrvatskoj, i Vuka i Daničića, kao predstavnika Srba. Zaključili su da Hrvati i Srbi govore istim jezikom, pa su za osnovu književnog jezika uzeli štokavsko narječje, ekavskog i ijekavskog izgovora. Pozvali su srpske i hrvatske pisce da pišu novim književnim jezikom. Navodim ovo prema djelu Gramatika Dar reči, udžbenik srpskog jezika za osmi razred osnovne škole, grupa autora: Dragana Ćećez – Iljukić, Jelena Srdić, Slađana Savovič, Svetlana Vulić, 2. izdanje, 2011., str. 25. U istome udžbeniku navode se tri grupe slavenskih jezika: istočnoslavenska, zapadnoslavenska i južnoslavenska koja se dijeli na zapadnu i istočnu varijantu. Pri tome u zapadnu spadaju: srpski/hrvatski i slovenski, te istočnu varijantu u koju se ubrajaju makedonski i bugarski. Dakle, suštinski, ovaj novi udžbenik ne donosi ništa potpuno novo u obradbi ovoga dijela gradiva o historiji srpskog književnog jezika, nego doista samo ide jedan korak dalje«, kaže Dulić Ševčić i ističe kako je interesantno da se u Gramatici srpskog jezika za gimnazije i srednje škole u 14. izdanju iz 2012. na strani 10 u okviru poglavlja Reč unapred navodi sljedeće:

»U tijeku historijskog razvitka, u krugu južnoslavenske zajednice formirale su se dvije jezične zajednice. Prvo, formirala se zapadna jezična zajednica, iz koje su se razvili, kao posebni narodni jezici – jezici Srba i Crnogoraca, Hrvata i Slovenaca i, na osnovama jezika prva tri navedena naroda, mnogo kasnije jezik Bošnjaka, koji su, i kao književni jezici, danas određeni nacionalnim predznakom, primjerice srpski jezik, hrvatski jezik, slovenski jezik itd.«.

Klara Dulić Ševčić kaže kako s druge strane, hrvatski jezikoslovci nisu skloni ovakvim tumačenjima i ukazuju na zajedničku jezičnu osnovicu, ali i na jasne razlike među standardnim hrvatskim i srpskim jezikom.

»U prilog ovome ide i to da je govornik jednoga od ovih dvaju jezika uvijek siguran govori li njegov sugovornik istim standardnim jezikom kao on ili pak drugim. Svaka strana ima svoje argumente, a osobno smatram, na osnovu svega navedenog i dostupne mi literature, kako je nedvojbeno riječ o dva posebna jezika sa svojim leksikom, gramatičkom i pravopisnom normom«, kaže Dulić Ševčić i naglašava kako smatra važnim spomenuti i to da različit pogled hrvatske i srpske strane na Književni dogovor u Beču postoji od samoga Dogovora, a tijekom više od stoljeća i pol nastojalo se uzimati njegove rezultate za argument teze o jednom jeziku, a nastojali su se i pobiti rezultati Dogovora, u skladu s mijenama u društvu, promjenama državnih granica itd.

»Bilo bi suviše pojednostavljeno kazati kako je srpska strana uzimala ovaj Dogovor kao polaznu točku za svoje tvrdnje, a hrvatska je nastojala dokazati manjkavosti samoga Dogovora, propuste koji ukazuju na njegovu neutemeljenost. Još od Dogovora i srpska ili hrvatska znanost unutar sebe nije bila sasvim jedinstvena glede ovoga pitanja. S ovim vremenskim odmakom može se činiti kako je tamo nastao problem, ali vjerujem kako je ovaj prijepor i stariji. Tijekom povijesti poznati su trenutci kada je za južne Slavene ujedinjenje bilo pitanje opstanka. Jezik je živ i rabe ga ljudi. Svako od njih ima osjećaj za to koji je jezik njegov materinski, a koji nije, iako ne mora uopće vladati jezičnim standardom. Za znanost o jeziku ovo pitanje je daleko složenije i njime se mogu baviti samo oni kojima jezik jest uže stručno područje.«

Netočna i nepotpuna podjela

O podjeli jezika kakvi su navedeni u ovom udžbeniku razgovarali smo s magistrom edukacije hrvatskoga jezika i književnosti i filozofije Mirjanom Crnković, koja radi kao nastavnica hrvatskoga jezika i književnosti u OŠ Matko Vuković i kao profesorica filozofije u Gimnaziji Svetozar Marković u Subotici.

»Smatram takvu podjelu jezika netočnom, čak i nepotpunom. Odavno se susrećemo s problemom da se društvene i humanističke znanosti smatraju ne samo nedovoljno preciznima nego se uopće i ne smatraju znanostima. To znači da sebi dopuštamo da sami krojimo jezik kako nam se kad sviđa, jer nismo upoznati s činjenicom da lingvistika također počiva na načelima«, kaže Crnković i naglašava kako prema službenoj podjeli jedna od potporodica indoeuropskoga jezika jesu i slavenski jezici, a njima pripadaju istočnoslavenski, zapadnoslavenski i južnoslavenski jezici.

»Južnoslavenskim skupinama pripadaju: hrvatski, srpski, bosanski/bošnjački, crnogorski, slovenski, makedonski, bugarski i starocrkvenoslavenski. Baš zato što srpski i hrvatski jezik pripadaju istoj skupini slavenske potporodice, nerijetko čujemo da su to isti jezici, no komunikacijska uloga jezika nije jedini kriterij pri standardizaciji nekoga jezika. To što pošiljatelj i primatelj ne govore istim jezikom, a ipak se šalje i dobiva poruka, govori nam da srpski i hrvatski jezik počivaju na novoštokavskome dijalektu na kojemu grade svoju standardizaciju, što objašnjava zašto se razumijemo. No na fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini postoje razlike koje ukazuju na to da nije riječ o jednome istom jeziku, već o dvama različitim jezicima. Tako, primjerice, jednomu govorniku srpskoga jezika možda neće biti jasno što znači riječ kino, a govorniku hrvatskoga jezika neće biti jasno što znači riječ merdevine. Riječ merdevine ima svoju istoznačnicu u hrvatskome jeziku (ljestve), a kino u srpskome bioskop, no jezici će zbog načela ekonomičnosti izbjegavati potpunu sinonimiju pa se neće obje riječi naći u standardima i hrvatskoga i srpskoga jezika te stoga govornicima izdvojene one neće biti razumljive. No stavimo li te dvije riječi u rečenicu, nećemo više biti na leksičkoj razini, već na komunikacijskoj razini, a ondje će govornik i sugovornik moći razumjeti što znače te riječi«, kaže Crnković i navodi kako je, također, jedan od poznatih primjera i razlika na sintaktičkoj razini, gdje ćemo primijetiti da je i u svijesti govornika srpskog i hrvatskog jezika osjetna razlika kada biraju konstrukcije pri razgovoru.

»Na primjer, govornici srpskog jezika prije bi kazali 'Ne mogu tad da dođem', a govornici hrvatskog jezika prije bi izabrali 'Ne mogu tad doći'. Takva da+prezent konstrukcija stilski pripada srpskom jeziku, jer je standardizacijom srpskog jezika osluškivan razgovor među ljudima, osluškivao se duh jezika. No u hrvatskom jeziku takav stilski odabir ne vrijedi, mnogo češće čut ćemo da se govornici služe infinitivom ili čak krnjim infinitivom, a neće to osjećati kao pogrešno, već nešto što je u duhu hrvatskog jezika. Konstrukcija da+prezent u hrvatskom jeziku može se čuti onda kad se izražava namjera, ali u drugim slučajevima birat će se infinitiv. To su samo neki primjeri usporedbe razina, a standardizacija jednog jezika mora se temeljiti na svim lingvističkim razinama«, kaže Crnković i naglašava kako je najveći problem u usporedbi tih dvaju jezika utjecaj unutarnjeg i vanjskog priznanja na imenovanje jezika.

Zvonko Sarić