Priča o fotografiji

Prvi barjaktar Dužijance

Stigao je ožujak i polako dolazi vrijeme prvih priprema za proslavu Dužijance, tradicionalne svetkovine bačkih bunjevačkih Hrvata u čast zahvale za novi rod žita. Pravi trenutak za jedno lijepo podsjećanje na pomalo davnu 1968. godinu i tadašnju Dužijancu na kojoj je jahač Antun Mukić prvi pronio barjak Dužijance kroz Suboticu.

Inicijativa za organiziranje Dužijance potekla je iz Tavankuta, od skupine ljudi na čelu s Nacom Zelićem, ali je sve bilo »pipavo« jer je komitet Partije diktirao puno toga u ono vrijeme. Za provedbu cijele žetvene manifestacije trebalo je pronaći adekvatnu ustanovu, pa je odluka pala na »Bunjevačko kolo«, ponajprije zbog mladeži koja se tamo okupljala. Ipak, kada je svečanom povorkom s gradskog hipodroma započela završna svečanost Dužijance, tadašnje vlasti nisu bile nimalo zadovoljne. Jer, mimo njihovih očekivanja, gradske su ulice bile ispunjene desetinama tisuća Subotičana i mještana okolnih naselja, što ondašnje vlasti nikako nisu gledale sa simpatijom, pripovijeda nam bać Antun, nastavljajući nezaboravnu '68-osmašku priču Dužijance:

»Jašući konja Bećara predvodio sam svečanu kolonu koja se od hipodroma polagano primicala središtu grada, ali moram vam odmah kazati kako mi je bilo jako teško uzjahati ovog plemenitog konja, a sve zbog teške paradnog graničarskog odijela iz vremena carice Marije Terezije kojeg sam tom prigodom imao na sebi. Ovu odoru čine jahaće bijele hlače, crveni mundir, crna kapa i bijela dolamica koja se nosila oko vrata, a od oružja – sablja i turska puška koju nisam nosio jer mi je u ruci bio barjak. Cijelu autentičnu opravu dobio sam iz depoa Historijskog arhiva u Subotici, a najstariji eksponat je bila upravo sablja koja potječe još iz turskog vremena«.

Zanimljivo je istaknuti kako je prema tadašnjem dogovoru cijela kolona morala proći sve do središnjeg gradskog trga, a ne kao što je danas slučaj da se mnogi rasprše i prije stizanja do zacrtanog cilja.

Antun Mukić govori o još jednoj zanimljivosti koja se vezuje se uz tu čuvenu Dužijancu iz 1968. godine. Naime, ona je svečano proslavljena u četvrtak, a ne u nedjelju kako je to današnji običaj, jer su organizatori inzistirali na proslavi točno na dan Velike Gospe, koja je kalendarski te godine bila upravo usred radnog tjedna. Unatoč činjenici kako je bio radni dan, velika masa ljudi je izišla na ulice želeći proslaviti i obilježiti lijepi običaj proslave okončanja žetvenih radova.

»Tadašnji prvi čovjek Subotice dočekao je na bini kod gradskog kazališta kolonu koju sam predvodio noseći barjak Dužijance i primio prvi kruh iz ruku bandaša i bandašice. Dan je bio iznimno vruć, pa mi je jahanje u toploj graničaskoj odori i nošenje teškog barjaka bez olakšavajuće futrole predstavljalo svojevrstan problem, ali sve sam izdržao želeći dati svoj doprinos obilježavanju naše Dužijance«, priznaje barjaktar Antun Mukić.

»Na koncu htio bih istaknuti kako su se u ono vrijeme kruh i barjak predavali odmah gradonačelniku, jer su bandaš i bandašica u svojim kolima bili na čelu kolone, a ne kao što je to danas običaj – na začelju. Osobno mislim da bi taj običaj trebalo vratiti. Nakon svršetka svečanog defilea svih sudionika Dužijance uslijedilo je narodno veselje na glavnom gradskom trgu gdje je oko Gradske kuće bilo razapeto nekoliko šatora i bila je organizirana prehrana za sve skupine iz svečane kolone. Također, sva djeca su prije početka cijelog programa dobila sendviče koje su osigurale tadašnje gradske vlasti, a za ručak je bio služen goveđi gulaš i salata. Nakon ove nezaboravne i za našu povijest iznimno važne Dužijance, još jednom sam nosio barjak, a potom sam u sljedećim svečanim defileima vozio fijaker kakav do tada Subotica nije vidjela«, naglasio je nakraju ove lijepe priče o Dužijanci, prvi barjaktar Antun Mukić.

Dražen Prćić