Fotografija je snimljena 1959. godine, u kasno ljeto, u dijelu sonćanskog atara koji se naziva Kričković. Taj je dio atara nekada bio poznat po vinogradima. Na njemu je uspijevalo crno i bijelo otelo, portogizer i kadarka. U vinogradima su najviše radili stariji muškarci i žene. Radilo se polagano i detaljno, a kada dođe vrijeme odmoru, obično u podne, svi bi se okupili pokraj kopanog bunara s đermom. Tu su se osvježavali hladnom vodom, napajali konje i ostalu stoku, šalili se i žalili, tu su i zapjevali i zaigrali.
Na fotografiji je pudar, čuvar vinograda, Ivan Đurkov Grca, rođen 1895., a umro 1971. god. Ovdje sjedi na dvokolici od drveta, ručne izrade, koja se zvala čeze ili kare. Ovaj drugi naziv, kare, je bio više zastupljen u sonćanskom govoru. U kare je upregnut magarac po imenu Bogar i privezan pas, pulin Bojtar. Bogar i Bojtar su nas djecu osobito uveseljavali. Dida je bio ponosan na svoje prijevozno sredstvo koje mu je bilo neophodno za putovanje od sela do polja i obratno. Narodna poslovica kaže da vinogradu treba sluga, a ne gospodar. Upravo je dida bio odani sluga svoga vinograda. Svako jutro je ustajao čim bi se ukazala prva zraka sunca, prezao svoga magarca i vezao pulina koji je, kada nije bilo nas djece u karama, zauzimao počasno mjesto uz gospodara. Dida je bio naočit, stasit čovjek, uredan i kada bi sjeo u kare još bi zagladio svoje brkove, podigao šešir prema nebu, prekrstio se i uz Božju pomoć krenuo na svoje radno mjesto. Usput bi potegnuo malo rakijice iz polućka.
U vinogradu je uvijek bilo posla na pretek. Dida ga je s ljubavlju okopavao, kidao izbojke (zalamao zaperke), duže loze vezao kanapom da ne padnu na zemlju i špricao plavim kamenom, galicom. Sav alat kojim je radio bi ostavljao u kolibu (kolebu) od trske i šaša. Unutra je bio krevet od slame i sijena, prekriven krparama, a natkriven komarnicima, radi zaštite od komaraca. Koliba je služila za prenoćište, osobito u vrijeme zrenja grožđa. Dida je tada danima i noćima ostajao u vinogradu čuvajući grožđe od osa, škvoraca i lopova. Uredno bi okopao vinograd pa ga još ravnomjerno pograbljao da bi se vidjelo ako dođe pod čokot nezvani gost. Dok je po vinogradu nadgledao, pušio je lulu stivu, u jednoj ruci je držao zvonce, debeli štap pod pazuhom, a u drugoj krepetalo – drvenu napravu koja je okretanjem oko svoje osi proizvodila vrlo uznemirujuće zvukove po škvorce i vrapce.
Ispred kolibe, a pod orahom se pripravljala hrana. Dida je kuhao u kotliću, a na žaru smo pekli slaninu, nataknutu na ražnjeve (madžarili smo), crni luk, krumpir i papriku.
Mi djeca, didina unučad, smo bili neizmjerno počašćeni kada nas je dida vodio u pudarinu. Nije nam bilo teško ustati rano, po cio dan pomagati oko vinograda, slušati didu, a ni komarci nisu bili strašni. Igrali smo se u kolibi mame i tate, metlom od korova, metlinja, čistili stazice oko vinograda, ispred i u kolibi. Onda bismo uzeli malu probušenu kanticu s vodom i šarali po stazicama i u kolibi da nam bude hladovina, a i da nam bude što ljepše. Ako je Bogar bio dobre volje mogli smo ga jahati, a pulin bi veselo trčao uz čopor zamazane dječurlije. Trčkarali smo stotinjak metara do bunara gdje smo se polijevali vodom i uživali. S didom ići u vinograd, pa još u karama s magarcem i psom – ti dani su za nas bili blagdani.
Navečer bi naš dida naložio vatru ispred kolibe. Oko nje bi se skupili i drugi pudari i pudarice. Smjenjivale su se priče, šale, dosjetke, pjevali bećarci o vinogradu, pudarima i pudaricama. Trajalo je to do duboko u noć, te je gdjetko zapao u blaženi san pokraj vatre.
Dida je iza vinograda uzgajao bostan, a kada je dozrijevao dida bi kvrcao po lubenicama i dinjama, kako bi ocijenio koja je dobra za jelo. Ubrao bi ih nekoliko, rasporio srpom popola i svakomu dao polovicu dinje ili lubenice. To nam se jako dopadalo jer smo mogli rukama grabiti meso bostana bez vilice ili žlice. Ne znam zašto još i sada, nakon tolikog broja godina koje su iza mene, nijedan grozd, lubenica ili dinja nisu mirisni, ni slatki kao didini.
Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća u Sonti su se vinogradi počeli masovno uništavati. Danas ih njeguju samo veliki, rijetki zaljubljenici. S vinogradima su nestali pudari i pudarice, kolibe i druženja. Nestale su priče, utihnula je kasna noćna pjesma koja je dopirala iz polja čak do sela, stopljena s mjesečinom u ovaj naš vojvođanski krajolik.
Ruža Silađev
