Priča o fotografiji Priča o fotografiji

Poklade su i ludi su dani

Na poleđini ove fotografije piše: 15.03.1952. godine, očito datum kada je ova vesela družina fotografirana. Bile su to godine kada se u Baču i okolnim mjestima više nisu smjeli javno prikazivati nikakvi običaji, crkveni i kulturni, niti jednog autohtonog naroda s ovih prostora. Zabave i prela održavala su se isključivo po kućama, po pravilu kod imućnijih domaćina, ali i kod domaćina koji su bili poznati kao iskreni poštovatelji svoje tradicije, svojega identiteta. Pokladni balovi, a osobito javno izvođeni maskenbali gotovo su potpuno zamrli.

No, iako je bilo zabranjeno javno manifestiranje, duh veseljaka, kao što su ovi na fotografiji, bilo je nemoguće sputati. Tijekom pokladnih dana, željni razonode i veselja, sastajali su se po privatnim kućama i pripremali privatne zabave. Iako sputani u slobodnijem organiziranju, nije im nedostajalo ni duha ni mašte za razne »ludorije« primjerene samo u ovim danima.

»Bili smo mladi i puni života, zadovoljni što smo skupa, imali smo nešto što današnjoj mladeži jako nedostaje, a to je osjećaj za druženje, osjećaj za šalu. Nismo gledali tko je tko, što radi, čime se bavi i čiji je. Bilo nam je važno da se družimo i dobro zabavljamo. Nisu pokladne zabave organizirali samo djevojke i momci, bilo je tu i mladih bračnih parova, evo tu su Čobanovi, Čađini, pa mi Kolarićevi. Nije nam bio potreban neki poseban razlog za zabavu, nisu to morale biti baš poklade. Jednostavno, mi smo se znali zabavljati. Danas je sve to drugačije«, uz veliku dozu sjete prisjeća se Bežika Kolarić (stoji treća s lijeva) tih sretnih i veselih dana iz svoje mladosti. »Moje društvo se obično sastajalo kod nas. Kako smo imali gostionicu, za to smo bili najpodobniji. Uvijek su se tu našli i harmonikaši, tamburaši, iz starih bi se ormara izvadili kostimi za maskaradu, a i oni malo mirniji i povučeniji, koji se nisu htjeli preodijevati, imali su svoja zaduženja. Obično bi vani iznad vatre zanjihali kotlić, vina je bilo u izobilju i što nam je drugo trebalo?« priča teta Bežika.

No, nisu u Baču zabave uvijek bile »zatvorenog tipa«. Koncem dvadesetih godina prošloga stoljeća doduše nije bilo organiziranih pokladnih povorki, ali je zato bilo pokladnih balova koji su organizirani po »bircuzima«. A bircuza je bilo kod Krempatića, Gabrijela, Farkaša, Kajzera, Bujaka, Ivše, Kolarića... Bač je oduvijek bio multinacionalna, multikulturalna i multikonfesionalna sredina, a u to vrijeme većinsku strukturu žitelja činili su Hrvati, Nijemci i Mađari. Pripadnici svakog od ovih naroda imali su svoj bal, u svom »nacionalnom bircuzu« sa svojim nacionalnim obilježjima i običajima. Jedino je Vatrogasni bal u organizaciji Dobrovoljnog vatrogasnog društva, a koji se održavao u Vatrogasnom domu, okupljao pripadnike svih nacija – članove društva.

I tako je to trajalo sve do Drugog svjetskog rata. A onda su došla neka druga vremena. Bircuzi su konfiscirani, narod se promijenio. Došla su vremena kada je polako ali sigurno nestajala »Seljačka sloga« koja je, s pravom se može reći, bila stožer kulture i jedinstva hrvatskog naroda diljem Vojvodine. Sa »Seljačkom slogom« polako su se gasili i lijepi običaji balova i maskenbala, a o javnom prezentiranju pokladnih običaja nije se smjelo niti razmišljati.

Danas se u Bač polako vraćaju balovi. Obnovljeni su šokački, vatrogasni – no još uvijek nema organiziranih pokladnih svečanosti, karnevala, mačkara i sl. Ima veseljaka koji se sastaju po kućama da uz krafne, listiće, uvrtnjake, dobro vino i nešto u kotliću, na pokladni utorak sarane begeš, koji pokušavaju vratiti iz zaborava običaje vezane za najluđe dane u godini, kada je sve dopušteno i kada se s pravom pjeva »Poklade su milo janje moje, barem da su u godini troje...«.

Stanka Čoban

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay