Priča o fotografiji Priča o fotografiji

Prelo u Beregu

Stigla je i zima. Dani sve kraći, a topla kuća sve milija. Utihnuli su i poslovi na salašima i u selima. Došlo je vrijeme za obiteljska okupljanja, druženja i prela. E, došlo. Pa i nije baš tako, jer se obiteljska okupljanja često pretvore u praćenje omiljenih TV emisija, druženje se svelo na chat s »virtualnim prijateljima« koji su zamijenili onaj stvarni svijet. A prela? Pa tko ih se još i sjeća?

No, nije uvijek bilo tako. Kako bi rekli današnjim rječnikom, društveni život bio je nekada mnogo bogatiji i sadržajniji, pa su se i na selu i na salašima ljudi družili, posjećivali, provodili duge zimske večeri u razgovoru i pjesmi. Bilo je tako i u Beregu, priča nam Berežanka Ivošev.

Sve je počinjalo od Svih svetih, jer su se nekako u to vrijeme završavali uglavnom svi poljski poslovi. Počinjala su tada prela.

Društvo se okupljalo u najvećoj sobi u kući domaćina u kojoj je bila ozidana paorska peć, koja se ložila kukuruzovinom i sitnim grančicama. Okupljalo se po nekoliko obitelji rođaka i susjeda. Valjalo je društvo zagrijati dobrim vinom, a domaćini nisu štedjeli, pa se iz podruma iznosilo i po desetak litara dobrog vina. Domaćica je za tu prigodu »ispucala« kokice, i to ne u mikrovalnoj pećnici kako danas rade suvremene kućanice, već vani na vatri u rešetu prekrivenom korovom metlom. Za to vrijeme u loncu se kuhao okrunjeni kukuruz šećerac, onaj u osam redova, a u paorskoj peći u tepsiji pekla bundeva. Slatka, žuta, kakve danas niti nema.

Nije se na prelu samo divanilo, već se i radilo, čisto da se prekrati vrijeme i da večer brže prođe. Žene su radile ručne radove – tkale, vezle, heklale, plele čarape, veste... Muškarci su pleli košare, cegere od rogoza, ručno krunili kukuruz, kartali se.

Kako su se prela održavala zimi, ovu priču ilustrirali smo fotografijom s početka prošlog stoljeća jedne Berežanke koja je obučena u zimsku originalnu šokačku nošnju. Poseban detalj je kožuh od janjeće kože dugih rukava, bogato vezen vunom u boji. Kožuh je pravljen prije stotinjak godina, u vrijeme dok se koža još nije farbala. Takav kožuh nije imala svaka kuća, već samo one bogatije, kao što su i opaklije koje su nosili muškarci imale imućnije obitelji.

Nisu se samo stariji okupljali i družili, već i mladi. Imali su i oni svoja prela. Obično bi u najam uzeli jednu sobu u kući u selu. Svi su sudjelovali u troškovima plaćanja tog najma. Tamo su se prvi puta susreli neki zaljubljeni pogledi, ugovorili prvi sastanci. Ako je neki momak htio djevojci pokazati da mu se sviđa ukrao bi joj ručni rad i pobjegao van, a ona je morala ići za njim i tražiti svoj rad. Tako su nekada počinjale ljubavi. Okupljali su se mladi na prelima sve do poklada. U selu je bilo više prela, jer se mladež okupljala po društvima, a bilo je i više mladih nego li danas. Neki dovitljivi momci su kružili od društva do društva, od prela do prela. Nerijetko našla se tu i muzika, pa je bilo pjesme i veselja.

Utihnula su prela prije pedesetak godina, odnosno kada su u kuće ušli televizori. Od kad je televizor ušao u selo, bivalo je sve manje prela, a onda su i sasvim utihnula.

Druženje uz kokice, kuhani kukuruz i dobro vino uz toplu paorsku peć zamijenili su daljinski upravljači i omiljene serije uz koje živimo neki tuđi život.

Zlata Vasiljević

 

 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay