Priča o fotografiji
Vršidba u Hrtkovcima
Sijanjem pšenice (žita), odvajanjem sazrelog zrnevlja i njegovom meljavom čovjek se bavio od pamtivijeka i bio je to svagdašnji sveti posao koji mu je donosio kruh njegov nasušni. Način na koji je to činio kroz vrijeme se mijenjao razvojem tehnologije, ali je proces ostao isti. Ovdje, povodom fotografije koja je pred nama, govorimo o Hrtkovcima u vremenu između dvaju svjetskih ratova.
Spremanje sazrelog zrnevlja s njive u hambar, odakle bi se tijekom godine nosilo na meljavu, bio je ogroman i težak posao za svakog ratara. A s beskrajnih vojvođanskih polja, pa tako i s hrtkovačkih, trebalo je sve, od kosidbe do vršidbe, obaviti u roku od samo petnaestak dana, jer bi se prezrelo zrnevlje osipalo iz klasja, snopovi i krstine koje bi dugo ležale na njivi mogli bi prokisnuti ili se također osuti, a morao se ugrabiti i red za vršidbu.
Samo obitelj Harak imala je tada u Hrtkovcima kompletnu garnituru strojeva za vršidbu. To su traktor (kasnije lokomobil – parnjača, zvana jednostavno mašina), dreš (u Hrtkovcima dob) i elevator. Ova se garnitura mogla postaviti samo u dvorišta nekoliko kuća u selu koje su imale veliko guvno. Jedna od takvih bila je Cakića kuća, posljednja s lijeve strane u Cakića šoru, kako ovu ulicu od davnina nazivaju svi Hrtkovčani. Kuća je građena 1867. godine na placu veličine od skoro 3 jutra (1 jutro = 1600 hv2 = 5755 m2) i fotografija je načinjena za vrijeme vršidbe 1927. godine upravo na tom placu. U prvom planu je (okrenut leđima) vlasnik imanja Marko Cakić, zvani Maraš, djed pisca ovih redova.
Dolazak i postavljanje lokomobila, dreša i elevatora na guvnu u položaj u kojem su činili cjelinu koja, kada se pusti u pogon, odvaja zrnevlje žita od pljeve i slame, bio je pravi uzbudljivi događaj u selu. Demontaža na jednom guvnu, beskrajno spora vožnja kroz selo i postavljanje garniture u sljedećem guvnu trajalo je cijelo poslijepodne, često i duboko u noć. S obzirom da je, kako smo rekli, to moglo biti samo u nekoliko kuća s velikim guvnom, na jednom se guvnu vršilo nekoliko dana zaredom i za to su vrijeme svi ratari tu donosili zaprežnim kolima snopove žita sa svojih njiva. Na kola su se za te prilike postavljale pomoćne drvene dugačke pritke tako da je na jedna kola moglo stati i po dvjesto snopova. Tako natovarena kola nazivala su se voz i samo veliki majstori su mogli složiti voz, a da se on ne prevrne. Voz bi stao na guvnu tik uz dreš i s njega su se snopovi bacali na platformu dreša na kojoj je moralo biti najmanje troje ljudi. Jedan bi čovjek prihvaćao snop s voza i dodavao ga drugom koji je nožem rezao slamno uže snopa i dodavao tako razvezan snop trećem čovjeku koji je vješto hranio dreš, odnosno postupno ubacivao slamke s klasjem između dvaju suprotno rotirajućih valjaka. Valjci su se okretali velikom brzinom i pojedina zrna su iskakala iz dreša tolikom silinom da je ovaj čovjek morao nositi zaštitne naočale.
Iz komplicirane utrobe dreša ispod bi vijala pljeva, naprijed bi ona bljuvala slamu u podnožje elevatora, a sa strane prema lokomobilu je na nekoliko lijevkova curilo zrnevlje žita. Pljevu su sakupljale najmanje dvije osobe, često i djeca, i odnosile ih u pljevaru. Pljeva je služila za spravljanje čerpića, blatne žbuke i izradu blatnih podova u pojedinim prostorijama kuće, štala, šupa i sl. Jedan je čovjek morao kontrolirati izlazak slame iz dreša na elevator, kao i visinu elevatora, kako ne bi došlo do zagušenja, a pet, šest ljudi je slagalo ogromnu i visoku kamaru. Na punjenju džakova i mjerenju na velikom kantaru, koji je tu stajao u neposrednoj blizini dreša, moralo je raditi bar troje ljudi i isto toliko na odnošenju punih džakova i njihovom pražnjenju u hambar. Rad lokomobila kontrolirao bi sam njegov vlasnik stari Harak, a imao je i pomoćnika koji je, između ostalog, sve vrijeme ložio lokomobil slamom.
Ovaj teški rad, u kojem je sudjelovalo najmanje tridesetak ljudi na smjenu, započinjao je oko pet ujutro i trajao je se sve dok se vidi, u to doba godine oko devet navečer, a često i cijelu noć uz svjetla s lokomobila.
Branimir Miroslav Cakić
