Priča o fotografiji
Karbinje
Do ruku mi je došla fotografija Roze i Antuna Raiča snimljena prije četrdesetak godina na karbinjama, na jednome salašu na Bezdanskom putu kraj Sombora. Sjetila me ta fotografija na djetinjstvo, na salaš, na nekadašnje svinjokolje koje smo i mi djeca s nestrpljenjem iščekivali iako nikakvu ulogu u tome nismo imali, ali smo osjećali da se događa nešto veliko i važno. Sjetila me na vrijeme kada su se u domaćinskim kućama klala i po četiri ranjenika, kada su karbinje trajale od prije svitanja, pa do kasne večeri, a često se posao završavao tek sutradan.
Domaćin je ustajao još u cik zore, jer valjalo je založiti vatru u katlankama i ugrijati vodu prije nego stignu majstori. A tako važan posao kao što je klanje tovljenika ne može početi dok majstori ne popiju po jedno piće, tek toliko da se ugriju da posao bolje ide. Čim se svinje zakolju odvajalo se meso za domjenak i to ono najbolje. Nije tada bilo straha od trihineloze, pa se meso nije ni nosilo na pregled. Dok je gazdarica spremala domjenak, majstori su sjekli i pripremali meso. Odmah su se odvajale šunke za dimljenje, slanina, sjeklo se za topljenje masti, odvajalo meso za kobasice...
Nisu se tada kupovala crijeva za nadjev već su se crijeva čistila, a to je bio ženski posao. Tanka crijeva za kobasice morala su se dobro istrugati, neke su žene to radile noževima, a neke iglama za pletenje. Debela crijeva prala su se s mješavinom octa, brašna i soli. Poslije su se držala u hladnoj vodi u koju je nasječen crni luk. Dok su žene spremale crijeva za nadjev, muška čeljad spremala je meso za kobasice, kulenje i obarine. Kod kobasica osim dobrog doziranja paprike, soli, papra i češnjaka važno je bilo i dobro umijesiti meso, kažu mijesilo se rukama toliko dugo kao kada se mijesi kruh. Obarine od kojih su se nadijevale krvavice i pravile švargle kuhale su se u kotlu. U obarine se stavljala glava, koža, srce, bijela jetra... Mesnatiji dio obarina odvajao se i sjeckao za švarglu, a ostatak se mlio za krvavice i nadijevao u debela crijeva. Dok su se kuhale obarine obično su već i kobasice bile nadjevene pa se u obarinama barila i jedna mala kobasica, čisto da se proba. Nadjevene krvavice i švargla još su se malo kuhale i onda vadile i odmah bušile i pritiskale kamenom ili ciglama kako bi iz njih izašao višak tečnosti.
Šunke i slanina solili su se još iste večeri. Kobasice su se stavljale u pušnicu, ali se pod njih ložilo tek sutradan.
Kao što su bile zadužene za pranje crijeva, žene su bile zadužene i za topljenje masti. No, obično je bilo toliko posla da je topljenje masti ostajalo za sutradan. Njihov posao bio je i pranje vangli i drugih posuda. Domaćica je uglavnom poslovala u kuhinji, dok su poslove vani radile žene koje su došle pomoći. Nije tada kao danas bilo mesara kod kojih se nosila svinja, a vraćalo već isječeno meso i nadjevene kobasice. Klalo se u kućama domaćina, a pomagali su susjedi, rođaci, prijatelji. Kada zaredaju karbinje neki od njih danima su išli od svinjokolja da svinjokolja. Pomoć koju su imali domaćini vraćali su tako što su sami poslije išli pomagati kod drugih na karbinjama. O plaćanju nije bilo niti govora, ali se zato na polasku pakiralo po parče kobasice, krvavice i malo čvaraka.
Na kraju napornog dana slijedila je bogata večera s kiselom čorbom, ponegdje i paprikašem, pečenim mesom i pečenom kobasicom. Obvezni su bili i kolačići. A onda je uslijedila sjedjeljka koja je ponekada trajala i do jutra. Kartalo se, razgovaralo, pijuckalo. Događalo se da na karbinjama bude i desetak čeljadi, a kući se poslije obavljenog posla nikome nije žurilo. Nije se žurilo ni domaćinima, koji su skinuli s vrata jednu veliku brigu, pa su se mogli malo opustiti. Za važan posao kao što su karbinje znalo se i u širem susjedstvu, pa su djeca išla u mačkare. Maskirana i s tepsijama u koje su lupala baš su slučajno navraćala u vrijeme večere. Obično su dobivali malo kobasice i mesa, nekada su za to morali pjevati i igrati, ali bilo je i onih domaćina koji su ih jurili, pa su se mačkare završavale bježanijom preko jendeka, koji su kao za inat bili puni ledene vode.
Zlata Vasiljević
